Von der Leyen je sada usmjerila pogled na bilijune europskih štediša i to će se dogoditi vrlo brzo.
Ursula von der Leyen otkrila je novi izvor financiranja: novac europskih građana. Oko deset bilijuna eura još uvijek bi se trebalo nalaziti na bankovnim računima, izjavila je predsjednica Europske komisije 27. kolovoza 2026. Ta bi se ušteđevina mogla smatrati „neaktivnom“, a osim toga znatan dio europskog kapitala ulaže se izvan kontinenta. Europa stoga taj novac mora snažnije „staviti u funkciju svojih poduzeća“.
Iza prijateljski zvučećeg naziva „Unija štednje i ulaganja“ krije se značajan politički zaokret. Putem novih pravila za banke, osiguravatelje i sekuritizaciju te snažnije integriranih tržišta kapitala trebalo bi se mobilizirati do 470 milijardi eura dodatnih ulaganja. I dalje se govori o dobrovoljnosti. No zašto je Bruxelles upravo sada toliko intenzivno zainteresiran za bilijune građana?
Pritom nije upečatljiv samo cilj, već i tempo. Von der Leyen želi odlučujuće korake provesti već do kraja 2026. Zalaže se za dogovor po mogućnosti svih 27 država članica – a istodobno jasno daje do znanja da će, u suprotnom, prednjačiti one zemlje „koje su za to spremne“. Sama EU u međuvremenu govori o „hitnosti“ kada je riječ o Uniji štednje i ulaganja.
💥Bestätigt: Von der Leyen nimmt jetzt Europas „Sparbillionen“ ins Visier – und es soll schnell gehen.
— Don (@Donuncutschweiz) August 28, 2026
10 Billionen Euro lägen „träge” auf Bankkonten. Dieses Geld müsse stärker für Europas Unternehmen arbeiten, sodass zusätzlich bis zu 470 Mrd. Euro mobilisiert werden könnten.… pic.twitter.com/4cws1IzBfn
Zašto se toliko žuri? Uvjerljivo objašnjenje pružaju goleme europske potrebe za kapitalom: ponovno naoružavanje, potpora Ukrajini, industrijska politika te zelena i digitalna transformacija gutaju goleme iznose, dok su javni proračuni mnogih država članica već duboko zaduženi. Istodobno Komisija izričito navodi da se privatni kapital mora mobilizirati i za obrambenu industriju.
Upravo zato vremenski pritisak koji von der Leyen stvara dobiva političku dimenziju: ako bi deset bilijuna eura europskih štediša samo dugoročno trebalo dobiti bolje mogućnosti prinosa – zašto se politički smjer zbog toga odjednom mora odrediti već 2026. godine, i po potrebi čak bez svih država članica EU-a?
Odgovor je barem djelomično očit: Europi su potrebne goleme količine novca. Mnoge države članice duboko su zadužene, rast slabi, a istodobno restrukturiranje gospodarstva iziskuje stotine milijardi. No prije svega, Europa se naoružava u razmjerima kakvi nisu viđeni desetljećima. Putem „ReArm Europe“ ili „Readiness 2030“ trebalo bi se mobilizirati do 800 milijardi eura za obranu. Dodatne milijarde odlaze Ukrajini.
I upravo ovdje stvar postaje eksplozivna: Europska komisija sama navodi da se Unija štednje i ulaganja mora ubrzati kako bi se privatni kapital mobilizirao za obrambenu industriju. Povezanost između ušteđevine građana i naoružavanja Europe stoga nije spekulacija, već je dio službene strategije.
Dok političari govore o „sigurnosti“ i „strateškoj autonomiji“, istodobno nastaje golemo tržište za obrambene kompanije, banke i upravitelje imovinom. Jedni dobivaju poslove vrijedne milijarde i nove mogućnosti financiranja, drugi bi trebali ulagati svoj dosad navodno „uspavani“ novac – i pritom snositi rizik.
Jer onaj tko svoju zaštićenu bankovnu štednju ponovno uloži u dionice, fondove ili druge proizvode tržišta kapitala, nema jamstvo da će u cijelosti dobiti natrag uloženi kapital.
Još je zanimljivija pritužba von der Leyen da se europska štednja ulaže izvan Europe. Možda bi se Bruxelles najprije trebao zapitati zašto ulagači radije ulažu svoj kapital u SAD-u ili Aziji. Kapital teče tamo gdje ljudi očekuju rast, inovacije i prinos. Ako Kina i druga azijska tržišta u važnim područjima postaju brža, jeftinija i inovativnija, dok Europa istodobno opterećuje poduzeća visokim cijenama energije, birokracijom i regulacijom, taj se problem ne može riješiti političkim nastojanjem da se novac građana ponovno usmjeri prema Europi.
Upravo u tome leži pravi skandal ove rasprave:
Umjesto da Europa postane toliko privlačna da se kapital sam od sebe vrati, govori se o tome kako se postojeća štednja može „mobilizirati“. Danas se to provodi putem dobrovoljnih investicijskih proizvoda i poticajnih mjera. No porezna politika, mirovinski sustavi, regulatorne povlastice i financijski proizvodi subvencionirani od strane države pružaju dovoljno mogućnosti da se tokovi kapitala kasnije u mnogo većoj mjeri usmjeravaju u politički poželjnom smjeru.
Nepovjerenje pritom nipošto nije iracionalno. Upravo Komisija von der Leyen traži povjerenje, nakon što komunikacija s direktorom Pfizera Albertom Bourlom u vezi s milijarderskim transakcijama za cjepiva nije mogla biti transparentno objavljena, zbog čega je Komisija 2025. godine izgubila spor pred Općim sudom Europske unije. Istodobno Bruxelles pripada najvećim lobističkim sustavima u Europi, dok EU sve više proširuje svoje mogućnosti praćenja računa, novčanih tokova i imovine.
To ne dokazuje da postoje planovi za izvlaštenje štediša. No kada se sve uzme u obzir, stvara se slika koja bi građane trebala navesti na razmišljanje: Europi su potrebni golemi iznosi za naoružavanje, Ukrajinu i političke programe transformacije; javna sredstva nisu dovoljna – i odjednom Bruxelles otkriva deset bilijuna eura na računima svojih građana.
Međutim, možda ta štednja uopće nije „neaktivna“. Možda jednostavno pripada ljudima koji sami žele odlučivati o tome gdje će i za što njihov novac biti aktivno upotrijebljen.
