Von der Leyen želi da država usmjeri privatnu štednju građana.
Izjava Ursule von der Leyen o 10 bilijuna eura ušteđevine građana postavlja ozbiljna pitanja o tome koliko daleko Bruxelles želi ići u usmjeravanju privatnog kapitala.
Ovo je vrlo složena tema, ali predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila ju je u petak na svoj, vrlo specifičan način. Obraćajući se francuskim poslovnim čelnicima na sastanku MEDEF-a “La Rencontre des Entrepreneurs de France” u Parizu, bivša ministrica obrane govorila je o korištenju bankovne štednje građana EU za pokretanje posrnule eurozone i europskog gospodarstva.
Poruka je bila jasna: prema najmoćnijem “briselskom birokratu”, privatno vlasništvo, koje štiti građane od pretjeranog uplitanja države, očito više nije nedodirljivi stup društva.
Centralno planiranje, ludilo subvencija i sve veće uplitanje vlade. Bruxelles je pod lupom.
Svakako će ogromni javni dugovi i odlazak kapitala sa starog kontinenta, zajedno s tisućama patenata i desecima tisuća visokokvalificiranih stručnjaka koji odlaze, neminovno dovesti do političkog apetita za privatnim bogatstvom građana.
Nemilosrdna eksproprijacija ili naručeno preusmjeravanje novca, birokratskim žargonom “aktivacija kapitala”, trebala bi riješiti probleme koje je sam Bruxelles proizveo svojom tvrdoglavom klimatskom politikom, pretjeranom regulacijom i stalnom državnom intervencijom.
Von der Leyen je bila eksplicitna pred poslovnim liderima: Europa ima ušteđevinu, rekla je, ali taj novac nažalost stoji po strani. Čak deset bilijuna eura nalazi se kao gotovinska ušteđevina privatnih kućanstava na bankovnim računima, rekla je von der Leyen, poput klasičnog centralnog planera koji više ne može odvojiti pogled od bogatstva građana.
Prema njezinim riječima, europsko gospodarstvo sada mora taj kapital upotrijebiti u svojim tvrtkama.
Sve to sve više podsjeća na eru Ericha Hone-Kera. Von der Leyen sve više poprima obrise svog socijalističkog ideološkog nasljednika.
Von der Leyen slijedi put kojim je krenuo njemački kancelar Friedrich Mertz. Još prije više od godinu dana otkrio je ušteđevinu Nijemaca kao potencijalni politički kapital. Govorio je i o mogućnostima koje bi otvorile ono što je nazvao “aktiviranjem” tog novca.
Ursula von der Leyen i Friedrich Mertz tako ne otkrivaju samo duboki etički i ideološki jaz. Oni razmatraju mogućnost povećanja državnog nadzora nad privatnim bogatstvom građana koji su još uvijek njegovi stvarni vlasnici.
Ekonomsko neznanje ova dva politička aktera EU-a čini se gotovo tragikomičnim, jer se sve otvorenije okreću neliberalnoj ideologiji.
Bankovni depoziti daleko su od beskorisnog novca koji samo stoji sa strane. Iz perspektive bankarskog sektora, depoziti klijenata predstavljaju jedan od ključnih izvora financiranja i likvidnosti, ugrađen u novčani i kreditni sustav te omogućuju bankama odobravanje kredita.
Bankovni krediti u modernom monetarnom sustavu ne stvaraju se jednostavnim prenošenjem postojećih depozita. Komercijalne banke stvaraju novi novac putem kreditiranja, iako se taj proces ne bi trebao shvatiti kao mehaničko “umnožavanje” postojećih depozita.
Novac građana na bankovnim računima ima brojne funkcije, od upravljanja osobnom likvidnošću i pohrane novca do financiranja i upravljanja bankarskim procesima.
Takvo masovno miješanje u složenu i osjetljivu strukturu likvidnosti i kreditiranja bankarskog sektora ne bi bilo samo radikalni oblik socijalističke politike. To bi predstavljalo izravan udarac samom funkcioniranju bankarskog sustava.
Ipak, EU će pribjeći sve jačim intervencijama jer je, kada su u pitanju financije, očito došla do zida.
Od 2028. godine započet će otplata 800 milijardi eura europskog duga putem programa “NextGenerationEU”. Von der Leyenin govor poslovnim liderima formalno je bio usmjeren na privatni sektor, ali u stvarnosti se radilo o financiranju europskog dužničkog sustava.
Bruxelles sada sve više traži bilo kakav mogući izvor novca koji bi mogao održati europski kreditni sustav, a “aktivacija” privatne štednje jasno se nameće kao jedna od mogućnosti.
Francuska je uhvaćena u dužničku spiralu. Novo zaduživanje ove godine iznosi 5,7 posto BDP-a, dok politički zastoj u parlamentu praktički onemogućuje svaku ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju.
I sljedeće godine Njemačka će imati novo zaduživanje veće od pet posto BDP-a, ako se uzme u obzir deficit lokalnih samouprava, posebnih fondova i fondova socijalnog osiguranja. Zato zajedničko financiranje putem euroobveznica, konsolidacija ogromnog duga pod pokroviteljstvom Europske komisije i aktivna pomoć Europske središnje banke postaju sve realnija mogućnost.
I tu se krug zatvara.
Kako kapital napušta stari kontinent kroz svaki preostali i još uvijek otvoreni kanal, financijske potrebe ideološkog eksperimenta EU i njezinih država članica rastu do neviđenih razmjera.
Samo sustav zelenih subvencija troši milijarde iz godine u godinu. Međutim, konačni udarac preko ekonomske granice mogao bi doći od novootkrivene europske sklonosti militarizmu.
Međutim, vojni kejnzijanizam nije ekonomska alternativa slobodnom tržištu. To je samo još jedna fiskalna rupa koju panično političko vodstvo kopa posljednjih mjeseci.
Sljedeće poglavlje, prema autoru, praktički je već poznato: Bruxelles će odlučiti o masovnoj kontroli kretanja kapitala.
Okvir za to već se oblikuje. Za dvije godine trebao bi se uvesti digitalni euro, prvo u pilot fazi, a gotovo sigurno kasnije kao monetarni standard koji bi Bruxellesu omogućio potpunu kontrolu transfera novca u inozemstvo.
Na stolu je i zabrana građanima EU-a da imaju bankovne račune u inozemstvu, što se, prema ovoj tvrdnji, postupno uvodi, zajedno s digitalnim identitetom i strogom regulacijom kripto-sektora.
Polako ali sigurno, vrata se zatvaraju.
U osnovi, socijalizam uvijek tako funkcionira: jednog dana centralni planeri ostanu bez tuđeg novca. Tek tada počinje represivni aparat moćne središnje vlade.
