Njene samoprouzročene bolesti – katastrofalan ekonomski neuspjeh, gotovo potpuna geopolitička irelevantnost, migracijska i integracijska kriza i zijevajući demokratski deficit – sada su metastazirale. Postali su previše složeni, previše zastrašujući da bi europske trećerazredne elite uopće razmišljale o tome da se s njima pozabave, a posebno za sebične, demagoške političare koji su s takvom ravnodušnošću promatrali društvenu dezintegraciju, “de-rast”, Potemkinove vojnike i zapanjujuća demografija. Njemačka, Francuska, Nizozemska i druge zemlje su na rubu socijalne eksplozije, a među zadnjima su se radikalizirali poljoprivrednici.

U 248-godišnjoj unutarzapadnoj borbi između SAD-a i Europe, postojao je samo jedan pobjednik. Amerika je također bolesna, što dokazuje njezino vlastito društveno propadanje, uspon wake ideologije i smiješni revanš gerijatrije između Donalda Trumpa i Joea Bidena. Ali za razliku od Pariza, Berlina, Rima ili Bruxellesa, još uvijek ima dovoljno kapitalističkog duha, dinamičnosti, poduzetništva, ljubavi prema znanosti, meritokracije i tehnologije da pomogne zemlji da prebrodi sadašnje probleme.

Najveća europska ostavština svijetu – kapitalizam, individualna sloboda, vladavina prava i “zapadne, obrazovane, industrijalizirane, bogate i demokratske” (ili “čudne”) vrijednosti koje je tako briljantno opisao Joseph Henrich sa Sveučilišta Harvard – živjet će u SAD-u Ali nema povratka za europski kontinent koji je prihvatio nihilizam, postkršćansko poganstvo, neliberalizam i politiku zavisti, koji vjeruje da spašavanje planeta zahtijeva zatvaranje uspješnih industrija i osiromašenje stanovništva, da je islamski ekstremizam i ne može kontrolirati anti- semitizam i nije voljan reformirati svoju državu blagostanja.

Čak ni Brexit, krajnji znak upozorenja, nije ništa promijenio. Vladajuća klasa u Europi odbacila je odlazak Ujedinjenog Kraljevstva kao aberaciju, autogol britanskih ekscentrika koji mrze sebe i nastavila je svoju promašenu politiku. Odbila je poslušati glasače; nije ni čudo što njihov bijes postaje sve rasplamsaniji, žešći i neusredotočeniji.

Stanovništvo EU-a dosegnut će vrhunac od 453,3 milijuna za dvije godine, prije nego što će pasti na 419,5 milijuna 2100. unatoč masovnoj imigraciji, predviđa Eurostat. Stanovništvo će drastično stariti zbog pada nataliteta. Socijalne države će implodirati, a porezi na mlade vrtoglavo će porasti kako bi se platila zdravstvena skrb i mirovine za starije. Jedini odgovor euroelita, još više migracija, ojačat će potencijalno opasne ekstremiste. U Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i drugdje, neuspjeh u integraciji mnogih nedavnih migranata i odgovor vladajuće klase – laganje da sve ide dobro – utiru put kataklizmi. Uspon njemačkog AfD-a trebao bi nas sve zabrinuti. Populisti će dobiti na europskim izborima.

Jaz u životnom standardu između Amerike i Europe se produbljuje. U posljednjem tromjesečju 2023. američki BDP porastao je za 3,3 posto na godišnjoj razini; eurozona je porasla za nula posto, a njemačko gospodarstvo ponovno se smanjilo. Putinova invazija na Ukrajinu nije pomogla, ali Europa nije trebala postati toliko ovisna o ruskom plinu.

Visoki porezni i regulatorni model kontinenta uzrokovao je slabe rezultate desetljećima, a sada Emmanuel Macron, EU te nizozemska i njemačka vlada namjerno zatvaraju dijelove svoje poljoprivrede kako bi ispunili ciljeve neto nule. Nijemci uništavaju svoju autoindustriju, a Europa će umjesto njih uvoziti kineska električna vozila. Desetljeća “industrijske strategije” i subvencija nisu uspjela stvoriti europsku tehnološku industriju svjetske klase. Ekonomsko samoubojstvo kontinenta već dovodi do egzodusa najboljih i najpametnijih.

Geopolitička irelevantnost Europe jednako je upečatljiva. Obranu Europe snose američki porezni obveznici koji su tako dugo patili. Francuzi se nigdje ne vide u borbi protiv Hutija; njihova vojska je sjena sama za sebe i ne bi dugo izdržala u pravom ratu. Poljaci i još nekolicina daju sve od sebe, ali njemačka vojska je šala i sva velika obećanja o obnovi europskih vojski 2022. nisu urodila plodom. Kontinent je gotovo potpuno demilitariziran, nedostaje mu osoblja i hardvera, nema kapaciteta proizvesti više potonjeg, nema dugoročnih odgovora za obuzdavanje Putina i nije učinio ništa da se pripremi za mogućnost druge Trumpove pobjede. Šteta.

Nevjerojatno je da je toliki broj pripadnika britanske srednje klase koji su ostali i koji su se pridružili, koji će ove godine pomoći da laburisti dođu do pobjede, još uvijek tako nedokučivo neupućeni u pravo stanje europskog gospodarstva i društva. Zaslijepljeni antitorijevskom mržnjom, opsjednuti sjajnim TGV-ima i sjećanjima na svoje ugodne praznike u južnoj Europi, pretpostavljaju da stvari moraju biti bolje – samo bolje – u Europi.

Gotovo svi laburistički zastupnici vjeruju da je rješenje za naš nedostatak rasta ponovno pridruživanje jedinstvenom tržištu ili carinskoj uniji, iako oni nisu uspjeli spasiti vlastita europska gospodarstva. Kako daljnje jačanje naših veza s kontinentom bez rasta ili smanjenjem njemačkog gospodarstva može išta učiniti za Britaniju? Ne može. A kako će britanska ljevica odgovoriti na uspon desnice u Europi? Hoće li i dalje voljeti Njemačku ako AfD bude dio vlade? Hoće li i dalje voljeti statističku Francusku ako Marine le Pen sjedi u Elizeju?

Britanija je u užasnom stanju, ali i Europa. Europesimizam zagovornika Brexita je opravdan; problem je u tome što je establišment odbio iskoristiti Brexit za raskid s regulatornom filozofijom Bruxellesa i odmaknuti naše gospodarstvo od stagnirajućih tržišta EU. Britanija stoga sve više pati od istih patologija kao i Europa i suočava se sa sličnim terminalnim padom. Ovo nije molba za više EU, nego za još manje i radikalnije domaće promjene. Postupno pomračenje Europe se ubrzava i bilo bi apsurdno da bilo koja britanska vlada razmatra vraćanje zemlje u sklad s Europom.