Europa nije vlasništvo Bruxellesa! Alice Weidel postavila je pitanje koje europski establishment ne želi čuti.
Postoji jedno pitanje koje bi svaki europski političar morao imati hrabrosti postaviti: jesmo li Europsku uniju stvorili kako bi služila europskim narodima ili smo europske narode postupno pretvorili u poslušnike njezine birokracije?
Upravo je to pitanje ponovno otvorila Alice Weidel, čelnica njemačke Alternative für Deutschland (AfD), predstavljanjem plana za temeljitu promjenu funkcioniranja Europske unije. I nije teško razumjeti zašto je njezin prijedlog izazvao toliko nervoze u političkim krugovima Bruxellesa.
Jer kada netko dovede u pitanje postojeći raspored političke moći, prvi odgovor establišmenta rijetko je argument. Mnogo češće slijede etikete, diskvalifikacije i pokušaji da se rasprava unaprijed proglasi neprihvatljivom.
A raspravljati se mora!
Europska unija nije sveta institucija kojoj se ne smije postaviti nijedno neugodno pitanje.
AfD predlaže Europu u kojoj će nacionalne države ponovno imati znatno veći utjecaj na vlastitu sudbinu. Manje ovlasti Europskoj komisiji, povratak odlučivanja nacionalnim parlamentima i vladama, mogućnost izuzeća od pojedinih europskih politika, drukčiji sustav pravosudnog odlučivanja i ukidanje neposrednih izbora za Europski parlament samo su neki od elemenata njihova prijedloga.
To nije kozmetička promjena. To je pokušaj promjene same filozofije europskog povezivanja.
I upravo tu počinje prava politička rasprava.
Tko je dao Bruxellesu pravo da se ponaša kao da je iznad nacionalnih demokracija?
Građani Njemačke, Hrvatske, Francuske, Italije ili Poljske ne izlaze na izbore kako bi njihovi parlamenti postali puki izvršitelji odluka donesenih daleko od njihovih birača. Nacionalni suverenitet nije povijesna relikvija, a demokratski izabrane vlade nisu administrativne podružnice Europske komisije.
Suradnja među državama ne mora značiti odricanje od vlastite političke samostalnosti.
Naprotiv, snažna Europa trebala bi počivati na državama koje dobrovoljno surađuju, a ne na državama koje strahuju od političkih i financijskih posljedica ako se usude reći „ne”.
Alice Weidel upravo na tome gradi svoju političku poruku. Njezina kritika nije usmjerena protiv same ideje europske suradnje, nego protiv modela u kojem se sve više odluka koncentrira u institucijama koje građanima djeluju udaljeno i teško dostupno.
Posebno je zanimljivo pitanje europske energetske politike. Nametanje skupih i rigidnih tranzicijskih ciljeva, bez dovoljno uvažavanja gospodarskih mogućnosti pojedinih država, otvorilo je ozbiljna pitanja o konkurentnosti europske industrije, cijeni energije i budućnosti radnih mjesta.
Ima li Njemačka pravo preispitati takvu politiku? Naravno da ima.
Ima li pravo tražiti drukčiji odnos prema automobilskom sektoru, industriji i energetskim izvorima? Svakako.
Imaju li njemački porezni obveznici pravo pitati kamo odlazi njihov novac i zašto Njemačka mora snositi tako velik dio financijskog tereta europskog proračuna? Bez ikakve dvojbe.
To nisu ekstremna pitanja. To su legitimna pitanja demokratske politike.
Jednako tako, AfD osporava dosadašnji pristup financijskoj i vojnoj pomoći Ukrajini te traži da njemačka vanjska politika prije svega vodi računa o njemačkim nacionalnim interesima. S tim se stavom netko može slagati ili ne slagati, ali politička rasprava o troškovima, ciljevima i posljedicama takve politike ne smije biti tabu.
Najzanimljiviji dio cijele priče ipak je reakcija Bruxellesa.
Ako su prijedlozi AfD-a toliko loši, zašto ih ne pobiti argumentima? Zašto građanima ne ponuditi uvjerljiviju alternativu? Zašto se svaki zahtjev za vraćanjem ovlasti nacionalnim državama tako često dočekuje kao napad na samu Europu?
Europa nije isto što i Europska komisija. Bruxelles nije sinonim za europsku civilizaciju, a kritizirati europske institucije ne znači automatski biti protiv Europe.
To bi europski politički establišment napokon morao razumjeti.
Naravno, AfD-ov plan nije bez ozbiljnih kontroverzi. Ukidanje neposrednih izbora za Europski parlament otvara legitimno pitanje demokratske odgovornosti, a izlazak Njemačke iz Unije, takozvani Dexit, nosio bi goleme gospodarske i političke rizike. To su pitanja na koja AfD mora ponuditi jasne i uvjerljive odgovore.
No upravo zato rasprava mora biti otvorena, a ne zabranjena političkim etiketiranjem.
Alice Weidel pokazuje da postoji politička snaga spremna osporiti dosadašnji smjer europskih integracija. Hoće li njezin projekt uspjeti, drugo je pitanje. No činjenica da je takva rasprava postala jedna od najvažnijih europskih političkih tema govori da nezadovoljstvo postojećim modelom nije moguće jednostavno ignorirati.
I možda je upravo to najveći problem za one koji su navikli upravljati Europom bez ozbiljnog osporavanja vlastitih odluka.
Europa mora pripadati svojim narodima, a ne birokratskom aparatu.
Europska suradnja ima smisla kada donosi sigurnost, gospodarski napredak, slobodu kretanja i bolju budućnost građanima. Gubi smisao kada se pretvori u sustav u kojem se nacionalne posebnosti, demokratski izbori i pravo na drukčije mišljenje tretiraju kao prepreka.
Zato pitanje koje postavlja Alice Weidel nije nevažno, a još manje ga treba ušutkavati.
Možemo se ne slagati s AfD-om u nizu pitanja. Možemo osporavati njihove prijedloge i tražiti bolja rješenja. Ali jedno moramo priznati: nijedna politička institucija ne smije biti iznad demokratskog propitivanja.
Europa su njezini narodi. Europa su njezine države. Bruxelles je institucija koja im treba služiti, a ne gospodariti njima.
I ako je upravo to poruka koju je Alice Weidel odlučila glasno izgovoriti, onda je krajnje vrijeme da je europski politički vrh počne ozbiljno slušati.
