Izrael lobira kod SAD-a da zadrži ruske baze u Siriji.
Reuters je, pozivajući se na neimenovane izvore, izvijestio da Izrael lobira kod SAD-a da zadrži ruske baze u Siriji kao dio plana da se uravnoteži turski utjecaj u zemlji.
Prema njima, Izrael strahuje da bi se Hamas mogao preseliti u Siriju i potom odatle djelovati pod turskom zaštitom, što bi moglo drastično pogoršati izraelsko-turske napetosti. Međutim, nisu objasnili kako bi kontinuirana vojna prisutnost Rusije u Siriji mogla spriječiti ovaj scenarij, niti kako bi SAD mogao uvjeriti Siriju da ih ne protjera.
Međutim, ono malo što je otkriveno baca svjetlo na ono što bi Izrael mogao imati na umu, naime neformalni trojni dogovor usmjeren na njihove zajedničke interese u sprječavanju Turaka da preuzmu kontrolu nad Sirijom nakon što Assad preuzme dužnost. Ako to ne učine, onda se Rusija boji da bi Turska mogla uzeti svoje baze u Siriji kao taoce kao dio neke geopolitičke ucjene; Izrael strahuje da će se Hamas tamo uspostaviti pod turskom zaštitom; a SAD strahuje da će prethodni scenarij dovesti do ozbiljne krize unutar njihove savezničke mreže.
Prvi korak u zaštiti njihovih interesa je osigurati da se Sirija može osloniti na Rusiju kao gospodarsku i vojnu protutežu Turskoj, što zahtijeva da SAD pristane na to da Rusija tamo zadrži svoju vojnu prisutnost. Preduvjet je da SAD razumije ključnu ulogu Rusije u tom pogledu, ergo navodnog izraelskog lobiranja, nakon čega bi SAD to morao priopćiti Siriji. To bi moglo biti u obliku uvjeravanja da ukidanje sankcija nije uvjetovano izbacivanjem Rusije.
Neimenovani visoki dužnosnik EU rekao je to novinarima krajem siječnja
“Već smo obavijestili nove vlasti u Siriji da proces normalizacije ovisi o uklanjanju svih vrsta strane prisutnosti, bilo vojnih ili bilo kojih drugih pipaka.” Tu su prisutne tri zemlje, a jedna od njih je Rusija. Dakle, da, stalno ih pritišćemo po ovom pitanju.”
Unatoč tome, EU je upravo ukinula neke sankcije za energetiku, promet i bankarstvo, što ukazuje da se njezino stajalište od tada neslužbeno promijenilo.
Ovaj preokret rezultat je ili izraelskog lobiranja i/ili pritiska SAD-a, od kojih bi prvi pokazao da EU još uvijek čini regionalne usluge Izraelu čak i nakon što je oštro kritizirao njegovo ponašanje u Gazi, dok bi drugi pokazao da transatlantski raskol oko Ukrajine nije tako ozbiljan kao što su mnogi mislili. Uostalom, ukidanje nekih sankcija Siriji veliki je ustupak EU-a, iako Rusija tamo još uvijek drži svoje dvije baze, čije je uklanjanje blok zahtijevao kao uvjet, otuda i gore spomenuta nagađanja.
S obzirom na ovaj presedan, može se zaključiti da je Izrael već napredovao u pokušaju ublažavanja vanjskog pritiska na Siriju da izbaci Rusiju, bilo lobiranjem u EU i/ili SAD-u, pri čemu SAD razmatra mogućnost da ih natjera da uvjere Europljane u važnost ovog koraka. Sljedeći korak je osigurati da uvjeti koje Sirija traži od Rusije za održavanje svojih baza ne budu toliko teški da (možda namjerno po nalogu Turske) osujete njihove pregovore o ovom pitanju.
Tu bi se mogao manifestirati duh nadolazećeg rusko – američkog ” novog detanta ” , kada bi SAD mogao objasniti Siriji da nema ništa protiv da Rusija u određenim granicama vrati dio svojih oružanih snaga koje je Izrael uništio krajem prošle godine, te poručiti da se i Izrael s time slaže.
U isto vrijeme, SAD bi mogao objaviti da bi Izrael mogao uništiti svu opremu koju Sirija dobije od Turkmenistana i mogao bi nastaviti svoju višegodišnju kampanju bombardiranja protiv onoga što smatra teroristima, u ovom slučaju Hamasa.
Takav bi pristup mogao biti dovoljan da natjera Siriju da pristane ograničiti sve teške zahtjeve koje bi mogla postaviti Rusiji u zamjenu za održavanje svoje vojne prisutnosti, naravno pod pretpostavkom da su privremene vlasti razumne, iako se to ne može uzeti zdravo za gotovo s obzirom na njihovu prljavu prošlost. Ako bi ovaj drugi korak bio uspješan, onda bi posljednji korak bio da SAD savjetuje Siriju o tome kako najučinkovitije iskoristiti obnovljeno strateško partnerstvo s Rusijom kao protutežu Turcima.
Osim što bi joj omogućila obnovu sirijskih oružanih snaga unutar određenih dogovorenih granica, to bi moglo biti u obliku ponude dodatnih ugovora za energiju i obnovu Rusiji kako bi proširila svoju postojeću prisutnost u tim sferama, što se Turskoj može objasniti time što Rusija ima više iskustva. Čak i kad bi Turska to protumačila kao neuspjeh, ruke bi joj bile vezane u smislu kako odgovoriti, jer bi je svaki osvetnički pritisak na Siriju mogao još više kontraproduktivno odvratiti.
Ovim bi sredstvima Rusija, Izrael i SAD unaprijedili svoje zajedničke interese u sprječavanju Turske da preuzme kontrolu nad Sirijom nakon što Assad preuzme dužnost, što bi moglo dovesti do veće trilateralne suradnje u drugim pitanjima, kao što je uvjeravanje Irana da sklopi novi nuklearni sporazum sa SAD-om.
Postoji čak i mogućnost proširenja njihove trilateralne suradnje na zajedničkog indijskog partnera za formiranje četverokuta za upravljanje europskim, bliskoistočnim i azijsko-pacifičkim poslovima ako “novi detant” dovede do novog svjetskog poretka.
Izrael zna u kojem smjeru vjetar puše i stoga će učiniti sve što je potrebno kako bi osigurao zaštitu svojih interesa od strane ključnih aktera u globalnoj transformaciji sustava. Jednostrano ostvarivanje istih interesa moglo bi dovesti do ogromnih troškova i rizika, na primjer ako bi se osjećao prisiljen bombardirati borce Hamasa koji se skrivaju u sirijskim bazama u Turskoj ako bi se ovaj najgori mogući scenarij ostvario. Zato Izrael radije traži zajednički jezik s Rusijom i SAD-om kako bi mu pomogli u tome.
Dok je rusko-američka interakcija u Siriji ključna za zaštitu regionalnih sigurnosnih interesa Izraela, ekonomski koridor Indija-Bliski istok-Europa (IMEC) ključan je za unapređenje izraelskih gospodarskih interesa. Ovaj megaprojekt zamrznut je nakon 7. listopada, no Izrael se nada da će ga uskoro oživjeti.
Sjedinjene Države također sudjeluju u IMEC-u, dok je Putin izjavio da će “[IMEC] nama samo koristiti”, tako da ovo služi kao daljnja konvergencija njihovih interesa s onima Izraela i moglo bi opravdati proširenje njihove trilateralne suradnje na četverostranu s Indijom.
Da bi se to dogodilo, rusko-američki dogovor u Siriji prvo mora uspjeti uvjeriti privremene vlasti zemlje da ondje zadrže rusku vojnu nazočnost, a zatim mora biti učinkovita protuteža Turskoj uz američko-izraelske savjete. Tek tada bi njihovi trilateralni odnosi mogli prijeći na druga pitanja, koja uvelike ovise o “novom detantu” koji se istovremeno razvija, i razmotriti pozivanje Indije da im se pridruži u formiranju “velike četvorke” koja će geopolitički preoblikovati Euroaziju.
