Jeffrey Sachs upozorava što će se dogoditi ako Tajvan proglasi neovisnost.
Američki ekonomist i stručnjak za geopolitiku Jeffrey Sachs iznosi teške optužbe na račun vanjske politike Sjedinjenih Država. U opsežnoj geopolitičkoj analizi opisuje rat u Ukrajini, eskalaciju između Izraela i Irana te sve veće sukobljavanje s Kinom kao posljedice zapadnog nastojanja za ostvarivanjem moći koje je nadživjelo kraj Hladnog rata. Njegova je središnja teza: Washington odbija prihvatiti multipolarni svijet i zbog toga čak prihvaća opasnost od nuklearnog rata. Sachs posebno upozorava da bi Tajvan mogao doživjeti sudbinu Ukrajine.
Svijet je bliže nuklearnom ratu nego tijekom Hladnog rata
Jeffrey Sachs svoju analizu započinje upozorenjem na aktualnu geopolitičku situaciju. Odnosi između Sjedinjenih Država, Rusije, Kine, Indije i Europe toliko su napeti da se opasnost od katastrofalne vojne eskalacije znatno povećala.
Devet država raspolaže nuklearnim oružjem, a većina njih, prema Sachsovoj procjeni, nalazi se u nekom obliku sukoba s drugom nuklearnom silom. Rat u Ukrajini pritom izričito opisuje kao rat između Sjedinjenih Država i Rusije, iako američke oružane snage službeno ne sudjeluju u ratu kao zaraćena strana.
Kao simbol sve veće opasnosti Sachs ukazuje na Sat sudnjeg dana organizacije Bulletin of the Atomic Scientists. Sat je uveden 1947. godine kako bi upozorio čovječanstvo na opasnosti nuklearnog uništenja. Nakon završetka Hladnog rata jedno je vrijeme pokazivao 17 minuta do ponoći. U svom govoru Sachs navodi da je sada ostalo samo 89 sekundi do ponoći.
Za njega taj razvoj događaja nije slučajan. Od kraja Sovjetskog Saveza praktički je svaka američka vlada svojom vanjskom politikom pridonijela zaoštravanju međunarodnih napetosti.
Pritom se Sjedinjene Države geografski nalaze u iznimno sigurnom položaju. Zaštićene su s dva oceana i ne moraju strahovati ni od invazije Kanade ni od invazije Meksika. Njihova najveća stvarna sigurnosna prijetnja stoga je nuklearni rat, koji bi se mogao izbjeći diplomatskom suradnjom s drugim nuklearnim silama.
Umjesto toga, Washington je vodio politiku koja upravo taj rizik sve više povećava.
Povijesna pogreška iz 1991.: SAD je želio vladati, a ne surađivati
Prema Sachsovu prikazu, korijen današnjih kriza leži u američkom shvaćanju vlastite uloge nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Dok je završetak Hladnog rata pružao povijesnu priliku za izgradnju miroljubivijeg svjetskog poretka, Sjedinjene Države u tome su prije svega vidjele priliku za trajno osiguravanje svoje globalne prevlasti.
Sachs time izričito proturječi poznatoj tezi Francisa Fukuyame o „kraju povijesti“, prema kojoj se zapadna liberalna demokracija nametnula kao konačni model političkog razvoja.
Za Sachsa je 1991. prije svega mogao biti početak razdoblja zajedničkog gospodarskog razvoja. Kina je između 1980. i 2020. pokazala kakav potencijal mogu osloboditi obrazovanje, tehnologija, infrastruktura i dugoročno gospodarsko planiranje. Sličan napredak u načelu je bio moguć i u Africi, Latinskoj Americi, Južnoj Aziji i drugim regijama.
No Washington se nije oslonio na zajednički prosperitet, nego na dominaciju.
„Ono što je bilo važno na kraju Hladnog rata bila je prevlast, a ne suradnja ili mir“, objašnjava Sachs.
Takav je stav duboko ukorijenjen u zapadnoj povijesti. Tijekom otprilike 250 godina najprije su europske kolonijalne sile, osobito Velika Britanija, a potom Sjedinjene Države dominirale velikim dijelovima svjetske politike i svjetskog gospodarstva. Svoju su moć opravdavale predodžbama o kulturnoj, vjerskoj, društvenoj, a dijelom čak i rasnoj nadmoći.
Sachs u tome vidi imperijalni način razmišljanja koji i danas postoji, iako su se stvarni globalni odnosi moći odavno promijenili.
Od Velike Britanije do CIA-e: promjena režima kao instrument zapadne politike moći
Sachs posebno oštro kritizira tradiciju zapadnog mijenjanja režima.
Britansko Carstvo nije svoje interese ostvarivalo samo diplomacijom, nego i prijetnjama, vojnim intervencijama i svrgavanjem nepoželjnih vlada. Sjedinjene Države preuzele su te metode nakon Drugog svjetskog rata i sustavno ih dalje razvijale.
Kao povijesni primjer navodi Iran 1953. godine. Tada je vlada premijera Mohammada Mosaddegha svrgnuta u zajedničkoj operaciji američke CIA-e i britanske obavještajne službe MI6.
Mosaddegh je nacionalizirao iransku naftnu industriju i time ugrozio britanske gospodarske interese. Državni udar ojačao je vlast šaha i pridonio uspostavi autoritarnog političkog sustava koji je uživao potporu Zapada.
Za Sachsa je taj događaj primjer vanjske politike koja drugim državama uskraćuje pravo na samostalno donošenje političkih odluka.
Poziva se na istraživanje politologinje Lindsey O’Rourke, koja je za razdoblje od 1945. do 1989. proučila ukupno 64 tajne i šest otvorenih američkih operacija za svrgavanje stranih vlada.
To daje ukupno 70 slučajeva u kojima je Washington pokušao intervencijama promijeniti političke prilike u drugim zemljama.
Posebnost tajnih operacija sastoji se u tome što su Sjedinjene Države uobičajeno poricale svoje sudjelovanje. Politički prevrati javnosti su prikazivani kao spontani unutarnji procesi, iako su strane obavještajne službe imale ključnu ulogu.
Sachs naglašava da je ta metoda suprotna klasičnoj diplomaciji. Dok diplomacija podrazumijeva pregovore s drugim vladama, promjena režima ima za cilj uklanjanje nepoželjnih vlada.
Neutralnost nije poželjna: „Tko nije s nama, protiv nas je“
Posebno zanimljiv dio njegove analize odnosi se na odnos Sjedinjenih Država prema neutralnim zemljama.
Tijekom Hladnog rata brojne su države pokušavale održavati dobre odnose i s Washingtonom i sa Sovjetskim Savezom. Željele su trgovati i kloniti se vojnih sukoba velikih sila.
No Sjedinjene Države, prema Sachsovu prikazu, često nisu prihvaćale takav stav. Umjesto toga zahtijevale su da se države jasno priklone zapadnom bloku moći.
Sachs pritom povlači povijesnu paralelu s Peloponeskim ratom u antičkoj Grčkoj.
Otok Melos tada je želio ostati neutralan i ne podupirati ni Atenu ni Spartu. Atena je, međutim, njegovu neutralnost smatrala izazovom svojoj prevlasti. Nakon što su stanovnici otoka odbili pokoriti se, Melos je vojno osvojen, a velik dio njegova stanovništva ubijen ili porobljen.
Sachs u takvom ponašanju vidi paralelu s američkom vanjskom politikom: velesilom koja ne poštuje neutralnost jer u njoj vidi slabljenje vlastitog autoriteta.
Povijesni ishod predstavlja upozorenje. I Atena je svoju moć dugoročno uništila ratovima i ohološću. Na kraju su obje strane sukoba izgubile svoju političku snagu.
Za Sachsa to pokazuje da uskraćivanje prava na neutralnost ne donosi veću sigurnost, nego može destabilizirati čitave regije.
Ukrajina: Sachs smatra da je širenje NATO-a na istok odgovorno za rat
Sachs, koji je prema vlastitim navodima savjetovao u gospodarskoj politici i sovjetsko vodstvo pod Mihailom Gorbačovom i Borisa Jeljcina te ukrajinske vladine dužnosnike, rat u Ukrajini smatra izravnim rezultatom američke hegemonističke politike.
Prema njegovu prikazu, Washington je nastavio širiti NATO prema istoku i pokušao uključiti Ukrajinu i Gruziju u svoju vojnu sferu utjecaja. Rusija je više puta jasno dala do znanja da zapadne vojne baze i rakete neposredno uz njezine granice smatra ozbiljnom sigurnosnom prijetnjom.
Američki odgovor bio je da Rusija nema pravo sudjelovati u odlučivanju suverenih država.
Sachs u tome vidi srž sukoba: Sjedinjene Države polažu pravo na praktički neograničeno širenje svoje vojne prisutnosti, dok Rusiji uskraćuju pravo da reagira na sigurnosne rizike koji iz toga proizlaze.
Posebno je važna 2014. godina. Sachs tadašnju promjenu vlasti u Kijevu opisuje kao državni udar koji je Washington suorganizirao protiv vlade koja je prethodno zastupala neutralniji položaj između Rusije i Zapada.
Kao dokaz američkog miješanja navodi telefonski razgovor američke diplomatkinje Victorije Nuland koji je postao poznat javnosti, a u kojem se razgovaralo o sastavu buduće ukrajinske vlade. Prema Sachsovoj procjeni, taj razgovor pokazuje koliko su američki predstavnici već prije promjene vlasti utjecali na unutarnju politiku Ukrajine.
Da su Sjedinjene Države u znatnoj mjeri pridonijele izazivanju sukoba, za njega je očito. Međutim, izravnu odgovornost za odluku o ruskoj invaziji 2022. godine treba razlikovati od toga.
Donald Trump najavio je da želi okončati rat, ali se pritom suočava s temeljnim problemom. Prema Sachsovu prikazu, teško može javno objaviti da se NATO neće dalje širiti, a da ga dio američkog establišmenta pritom ne napadne kao slabog ili naklonjenog Rusiji.
Vojno-industrijski kompleks i desetljećima ukorijenjena predodžba o neograničenoj slobodi djelovanja Sjedinjenih Država stoga ograničavaju čak i predsjednika koji bi možda želio promijeniti smjer politike.
Sachs i bliskoistočni sukob objašnjava poviješću zapadne politike moći. Nakon raspada Osmanskog Carstva Velika Britanija i Francuska podijelile su među sobom velike dijelove regije. London je pritom davao proturječna obećanja Arapima, Francuzima i židovskom nacionalnom pokretu.
Sachs pridaje posebno značenje Balfourovoj deklaraciji iz 1917. godine i britanskoj mandatnoj upravi nad Palestinom. Britanska politika stvorila je preduvjete za trajan sukob podupirući uspostavu židovskog nacionalnog doma na području čije je stanovništvo tada bilo pretežno arapsko.
Država Izrael, osnovana 1948. godine, prema Sachsovu prikazu sve je više tražila sigurnost u vojnoj nadmoći, dok su palestinski zahtjevi za nacionalnim samoodređenjem ostali neriješeni.
Washington je poslije prihvatio Izrael kao strateškog partnera i podupirao njegovu vojnu dominaciju u regiji. Time je sukob postao sastavnim dijelom američke politike na Bliskom istoku.
Sachs u tom kontekstu iznosi teške optužbe protiv izraelske vlade. Izraelsko djelovanje u Gazi naziva genocidom i kritizira američku potporu takvoj politici. Prema njegovoj procjeni, kontinuirano vojno ugnjetavanje palestinskog stanovništva ne donosi sigurnost, nego izaziva sve novi otpor.
Sedam zemalja na popisu za napad – Iran kao posljednja meta
Središnji dio svoje analize Bliskog istoka Sachs posvećuje američkoj politici promjene režima.
Podsjeća na izjave bivšeg vrhovnog zapovjednika NATO-a Wesleyja Clarka, koji je nakon napada 11. rujna 2001. govorio o američkom planu da se tijekom nekoliko godina vojno na meti nađe sedam država: Irak, Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudan i Iran.
Sachs taj prikaz povezuje s kasnijim američkim intervencijama i ratovima u regiji. Poziva se na invaziju na Irak 2003. godine, intervenciju NATO-a u Libiji 2011. godine, rat u Siriji te trajnu nestabilnost u Somaliji i Sudanu.
Prema njegovu mišljenju, ti događaji nisu bili međusobno nepovezani, nego su slijedili širu strategiju uklanjanja vlada koje su se protivile američkim i izraelskim interesima. Međutim, tvrdnja da su svi ti sukobi izravno proizašli iz jedinstvenog izraelskog naloga nije činjenica potkrijepljena razgovorom.
Iran je u tom kontekstu bio osobito važna meta. Sachs tvrdi da je Izrael godinama nastojao srušiti iransko vodstvo jer Teheran podupire palestinske skupine poput Hamasa, kao i Hezbolah u Libanonu te Hute u Jemenu.
Umjesto da izraelsko-palestinski sukob riješi uspostavom palestinske države, izraelsko je vodstvo pokušalo vojno eliminirati svoje regionalne protivnike.
Napad na Iran: Neuspjeli pokušaj promjene režima
Sachs dvanaestodnevni rat između Izraela i Irana u lipnju 2025. opisuje kao posebno opasnu eskalaciju.
Prema njegovu prikazu, Izrael je ciljanim ubojstvima iranskih dužnosnika i vojnih predstavnika pokušao stvoriti preduvjete za slom iranske vlade. Sjedinjene Države naposljetku su se pridružile vojnim napadima.
Međutim, željena promjena režima nije se dogodila. Iransko je vodstvo preživjelo napade, dok se sigurnosna situacija na Bliskom istoku dodatno pogoršala.
Sachs podsjeća na to da Iran, s gotovo 100 milijuna stanovnika, velikim zalihama projektila i znatnim vojnim sposobnostima, nije protivnik kojeg je moguće poraziti bez ozbiljnih posljedica.
Posebno su opasni odnosi Teherana s drugim velikim silama. Iran održava bliske odnose s Rusijom, kao i veze s Pakistanom, koji raspolaže nuklearnim oružjem.
Sachs čak nagađa bi li Pakistan u slučaju sveobuhvatnog rata mogao vojno zaštititi Iran ili mu pružiti nuklearnu potporu. Međutim, za takav plan ne iznosi nikakve dokaze.
Njegovo je upozorenje ipak nedvosmisleno: rat protiv Irana mogao bi se proširiti daleko izvan Bliskog istoka i u sukob uvući dodatne nuklearne sile.
Kina: Washington ne može prihvatiti njezin gospodarski uspon
U posljednjem velikom dijelu svoje analize Sachs usmjerava pozornost na Kinu. I ovdje prepoznaje isti obrazac američke vanjske politike.
Dok je Kina bila gospodarski slaba i služila prvenstveno kao proizvodna baza zapadnih poduzeća, Sjedinjene Države održavale su dobre odnose s Pekingom.
To se promijenilo kada je Kina počela postajati ozbiljan konkurent u tehnološkom i gospodarskom smislu.
U tome su posebno važna bila dva događaja: kineska inicijativa Pojas i put, koja povezuje brojne zemlje infrastrukturnim projektima i ulaganjima, te industrijski program „Made in China 2025“.
Tim je programom Kina ciljano razvijala industrije budućnosti, među kojima su električna mobilnost, digitalne tehnologije i obnovljivi izvori energije.
Sachs tu industrijsku politiku ocjenjuje iznimno uspješnom. Istodobno je upravo taj uspjeh u Washingtonu izazvao zabrinutost zbog mogućnosti da Sjedinjene Države izgube vodeći položaj u svjetskom gospodarstvu i tehnologiji.
Američka reakcija stoga nije bila intenziviranje suradnje, nego pokušaj ograničavanja kineskog uspona.
Ta je strategija započela već za vrijeme Baracka Obame i nastavljena je pod Donaldom Trumpom.
Sachs posebno kritizira pokušaj da se Transpacifičkim partnerstvom uspostavi azijski trgovinski poredak bez Kine. Takav je koncept, s obzirom na gospodarsku važnost Kine za cijelu regiju, bio odvojen od stvarnosti.
Njegov temeljni argument glasi: Sjedinjene Države predstavljaju samo oko četiri posto svjetskog stanovništva. Politički ni gospodarski nije moguće da tako malen dio čovječanstva trajno određuje sudbinu ostatka svijeta.
Druge će zemlje gospodarski sustizati Sjedinjene Države, bez obzira na to želi li Washington to ili ne.
Tajvan bi mogao doživjeti sudbinu Ukrajine
Sachs najopasniji razvoj događaja vidi u pitanju Tajvana.
Washington Tajvanu isporučuje velike količine vojne opreme, dok američki političari sve otvorenije govore o mogućoj vojnoj obrani otoka.
Iz kineske perspektive to predstavlja miješanje u temeljno pitanje teritorijalnog integriteta. Sachs kritizira činjenicu da američki donositelji odluka često nisu spremni sagledati situaciju iz perspektive Pekinga.
Povlači usporedbu: kada bi Kina najavila da će vojno braniti američke savezne države poput Teksasa, Kalifornije ili Missourija, Sjedinjene Države nikada ne bi prihvatile takvo miješanje.
Prema Sachsovoj procjeni, formalno proglašenje neovisnosti Tajvana bilo bi posebno opasno.
„Kad bi tajvanski predsjednik proglasio neovisnost, mogao bi nastati pravi pakao“, upozorava.
Takav bi potez mogao potaknuti Kinu na vojnu reakciju i izazvati izravan sukob sa Sjedinjenim Državama.
Sachs strahuje da bi Tajvan zbog toga mogao doživjeti istu sudbinu kao Ukrajina: postati poprište rata u borbi za prevlast između dviju velikih sila, pri čemu bi sam pretrpio najteža razaranja.
Njegov je savjet tajvanskom vodstvu stoga neuobičajeno izravan. Tajvan bi trebao zatražiti od Washingtona da prestane isporučivati oružje i da se ne postavlja kao vojni zaštitnik otoka.
Umjesto toga, otok bi trebao vlastitim diplomatskim pregovorima oblikovati odnose s Pekingom.
Sachs time zastupa stajalište da više američkog oružja ne znači nužno i veću sigurnost, nego u određenim okolnostima može povećati vjerojatnost rata.
Svijet zajedničkog prosperiteta ili nastavak imperijalnih ratova
Unatoč svojoj sumornoj geopolitičkoj procjeni, Sachs svoj govor završava optimističnim pogledom na budućnost.
Tehnološke i gospodarske mogućnosti današnjeg svijeta toliko su velike da bi sve regije na Zemlji mogle ostvariti visok životni standard. Kina je pokazala kako se dugoročnim ulaganjima u obrazovanje, infrastrukturu i modernu industriju može postići gospodarski razvoj bez povijesnog presedana.
Prema njegovu uvjerenju, i Afrika, Latinska Amerika te druge gospodarski slabije razvijene regije mogle bi u roku od nekoliko desetljeća ostvariti golem napredak.
Za to bi velike sile morale prestati promatrati gospodarski uspjeh drugih zemalja kao prijetnju.
Sjedinjene Države morale bi shvatiti da međunarodna politika ne znači svrgavanje stranih vlada, slabljenje konkurenata i nametanje vojne prevlasti. U svijetu s više nuklearnih sila sigurnost se može postići samo uzajamnim poštovanjem i suradnjom.
Sachsova analiza povezuje tri velike geopolitičke krize: rat u Ukrajini, sukob s Iranom i američko-kineski sukob oko Tajvana. U sva tri slučaja vidi istu temeljnu pogrešku: Washington pokušava očuvati globalnu prevlast koju je sve teže održavati s obzirom na gospodarski i politički uspon drugih država.
Njegovo završno upozorenje glasi, u bitnome, ovako: sve dok Sjedinjene Države ne prihvate razliku između međunarodne suradnje i imperijalne prevlasti, svijet će ostati opasno mjesto. U nuklearnom dobu jedna jedina ozbiljna pogrešna odluka mogla bi biti dovoljna da regionalnu krizu pretvori u globalnu katastrofu.
