Jordanski kralj održao snažan govor na općoj skupštini UN-a 2024. koji bi svi trebali čuti.
“Proteklih četvrt stoljeća stajao sam na ovom podiju usred regionalnih sukoba, globalnih preokreta i humanitarnih kriza koje su testirale našu globalnu zajednicu.
Često se čini kao da nije postojao trenutak u kojem naš svijet nije bio u nemiru.
Pa ipak, ne mogu se sjetiti vremena koje je bilo opasnije.
Naši Ujedinjeni narodi suočavaju se s krizom koja dovodi u pitanje njihov legitimitet i prijeti potkopavanjem povjerenja i moralnog autoriteta u svijetu.
UN je napadnut – doslovno i figurativno.
Gotovo godinu dana, nebeskoplava zastava koja je vijorila iznad UN-ovih skloništa i škola u Pojasu Gaze nije uspjela zaštititi nedužne civile od izraelskih vojnih bombardiranja.
Kamioni UN-ove pomoći stoje nepomično samo nekoliko kilometara od izgladnjelih Palestinaca.
Humanitarni djelatnici koji ponosno nose amblem ove ustanove su ocrnjeni i na meti.
A presude Međunarodnog suda UN-a se zanemaruju, a njegova se mišljenja ignoriraju.
Nije ni čudo da povjerenje u temeljna načela i ideale UN-a opada unutar i izvan ove dvorane.
Za mnoge je surova stvarnost da su neke nacije iznad međunarodnog prava, da se globalna pravda pokorava volji moćnih i da su ljudska prava selektivna privilegija koja se može odobriti ili uskratiti po želji.
Ne možemo to prihvatiti i moramo priznati da potkopavanje naših međunarodnih institucija i globalnih struktura predstavlja jednu od najvećih prijetnji našoj globalnoj sigurnosti danas.
Moramo se zapitati kakav nas svijet čeka ako kao narodi ne budemo jedinstveni u uvjerenju da svi ljudi imaju jednaka prava, dostojanstvo i vrijednost te da su sve zemlje jednake pred zakonom.
Napade na izraelske civile 7. listopada prošle godine osudile su zemlje diljem svijeta, uključujući i Jordan. Ali nema opravdanja za teror bez presedana pokrenut u Gazi od tog dana.
Napad izraelske vlade rezultirao je jednom od najvećih stopa smrtnosti u nedavnim sukobima, jednom od najviših stopa gladi povezanih s ratom, najvećim brojem djece s amputacijama i razinom razaranja bez presedana.
Izraelska vlada ubila je više djece, novinara, humanitarnih radnika i medicinskih radnika nego u bilo kojem drugom ratu u novijoj povijesti.
I nemojmo zaboraviti napade na Zapadnu obalu.
Izraelska vlada tamo je od 7. listopada ubila više od 700 Palestinaca, uključujući 160 djece.
Više od 10.700 Palestinaca nalazi se u izraelskim logorima za interniranje, uključujući 400 žena i 730 djece.
Više od 4000 Palestinaca protjerano je iz svojih domova i zemlje. Poraslo je oružano nasilje doseljenika. Cijela sela su uništena.
A u Jeruzalemu, očita kršenja povijesnog i pravnog statusa quo na muslimanskim i kršćanskim svetim mjestima nastavljaju se bez prestanka, uz zaštitu i ohrabrenje dužnosnika izraelske vlade.
Da bude jasno: ovo se događa na Zapadnoj obali, a ne u Gazi.
Gotovo 42.000 Palestinaca ubijeno je od 7. listopada.
Nije ni čudo što se mnogi pitaju kako se ovaj rat ne može promatrati kao ciljani napad na Palestince.
Razmjeri patnje civilnog stanovništva ne mogu se odbaciti kao neizbježna nuspojava.
Odrastao sam kao vojnik u regiji gdje su sukobi previše poznati.
Međutim, ovaj rat i nasilje pokrenuto od 7. listopada sve su samo ne poznati.
Bez globalne odgovornosti, ponovljeni zločini postaju norma. Prijeti budućnost u kojoj je svugdje u svijetu sve dopušteno. Želimo li to?
Vrijeme je da se osigura zaštita palestinskog naroda.
Moralna je dužnost međunarodne zajednice uspostaviti mehanizam zaštite za njih na okupiranim područjima.
To će osigurati sigurnost Palestinaca i Izraelaca od ekstremista koji našu regiju guraju na rub sveopćeg rata.
To uključuje i one koji nastavljaju promovirati ideju Jordana kao alternativne domovine.
Dopustite mi da budem vrlo, vrlo jasan: ovo se nikada neće dogoditi.
Nikada nećemo prihvatiti nasilno protjerivanje Palestinaca, to je ratni zločin.
Nijedna država u regiji nema pojma o eskalaciji.
To smo jasno vidjeli u opasnom razvoju događaja u Libanonu posljednjih dana.
Ovo mora završiti.
Godinama je arapski svijet pružao ruku Izraelu kroz Arapsku mirovnu inicijativu, nudeći puno priznanje i normalizaciju u zamjenu za mir.
Ali izraelske vlade koje su se smjenjivale, ohrabrene godinama nekažnjivosti, odbacile su mir i umjesto toga odlučile su se za sukob.
Nekažnjivost je sve veća. Ako se ne zaustavi, dobit će zamah.
Palestinci su izdržali više od 57 godina okupacije i ugnjetavanja.
Tijekom tog vremena, izraelskoj vladi bilo je dopušteno prelaziti jednu crvenu liniju za drugom.
Ali sada desetljeća nekažnjivosti Izraela postaju sami sebi najgori neprijatelj.
A posljedice se osjećaju posvuda.
Izraelska vlada optužena je za genocid na Međunarodnom sudu pravde.
Diljem svijeta postoji bijes zbog njihovog ponašanja.
Masovni su prosvjedi u svim gradovima, a pozivi na sankcije sve su glasniji.
Međunarodna frustracija Izraelom odavno raste, ali nikad nije bila očiglednija.
Izrael se desetljećima na Bliskom istoku predstavljao kao napredna demokracija temeljena na zapadnom modelu.
Ali brutalnost rata u Gazi tjera svijet da bolje pogleda.
Danas mnogi vide Izrael očima njegovih žrtava.
A kontradikcija, paradoks, previše je očigledan.
Moderni, progresivni Izrael kojem se izdaleka dive i Izrael koji su Palestinci iskusili iz prve ruke jednostavno ne mogu koegzistirati.
Izrael će na kraju biti jedno ili drugo.
Tu odluku moraju donijeti političari i narod.
Živjeti u skladu s demokratskim vrijednostima slobode, pravde i jednakosti za sve znači riskirati još veću izolaciju i odbacivanje.
Vidjeli smo uvijek iznova kako Izrael pokušava postići sigurnost vojnim sredstvima.
Nakon svake eskalacije slijedi predah do sljedeće, još smrtonosnije.
A međunarodna zajednica godinama je birala put manjeg otpora: prihvaćanje statusa quo tekuće vojne okupacije Palestinaca, dok je u isto vrijeme samo na riječima podržavala dvodržavno rješenje.
Nikada nije bilo tako očito da je status quo neodrživ.
I kao što je Međunarodni sud pravde naglasio u svom mišljenju prije dva mjeseca, to je očito nezakonito.
Mišljenje suda je od moralne važnosti za sve nas.
Naši narodi ne mogu si priuštiti ignoriranje uključene obveze – za dobro našeg svijeta i budućnosti Palestinaca i Izraelaca podjednako.
Jer oba naroda imaju pravo na život u dostojanstvu, bez nasilja i straha.
A jedini način da se to postigne je pravedan mir temeljen na međunarodnom pravu, pravdi, jednakosti i međusobnom priznanju.
O tome se možemo i moramo složiti kao nacije i narodi cijeloga svijeta.
Svijet gleda, a povijest će nam suditi po našoj hrabrosti.
I mi smo odgovorni ne samo za budućnost, nego i za ljude ovdje i danas.
Oni će odlučiti hoćemo li se mi, Ujedinjeni narodi, predati nedjelovanju ili ćemo se boriti za načela na kojima se temelji ova institucija i naš svijet.
U ovom trenutku nas pitaju želimo li mirno stajati dok roditelji gledaju kako im djeca umiru, dok liječnici gledaju kako im pacijenti umiru jer je osnovna medicinska skrb neadekvatna, i dok sve više nevinih ljudi gubi živote jer svijet ne djeluje.
Ovaj rat mora završiti.
Taoci i zarobljenici moraju se vratiti kući.
Ali svaki dan koji čekamo jedan je dan previše za mnogo ljudi.
Zato pozivam sve zemlje da se pridruže Jordanu u uspostavljanju međunarodnog humanitarnog prolaza za Gazu – opsežnog nastojanja pomoći kako bi se osigurala hrana, čista voda, lijekovi i druge bitne potrepštine onima kojima je to potrebno.
Humanitarna pomoć nikada ne smije biti sredstvo za vođenje rata.
Bez obzira na naše političke stavove, ne možemo poreći jednu istinu: nijedan narod ne bi trebao trpjeti toliko patnje, napušten i sam.
Ne možemo prepustiti budućnost onima koji žive na podjelama i sukobima.
Pozivam sve odgovorne nacije da stanu uz Jordan u kritičnim tjednima koji su pred nama.
Gotovo godinu dana u ovom ratu, naš svijet je politički zakazao, ali naše čovječanstvo više ne može iznevjeriti narod Gaze.
Molim se da ova međunarodna zajednica ima hrabrosti odlučiti mudro i neustrašivo i djelovati s hitnom odlučnošću koju ova kriza i naša savjest zahtijevaju.
Moj otac je bio čovjek koji se do kraja borio za mir. I poput njega, odbijam svojoj djeci ili vašoj djeci ostaviti budućnost od koje smo odustali”.
