Kako Trump u geopolitičkoj šahovskoj partiji pokušava glavne američke rivale okrenuti jedne protiv drugih.
Dok Sjedinjene Države trenutačno posreduju u primirju između Rusije i Ukrajine, višedimenzionalna vanjska strategija Trumpove administracije prema Kini, Rusiji i Iranu postaje sve jasnija.
Ovdje se ne radi samo o izravnom sukobu, već o dugoročnom geopolitičkom konceptu: strateškoj izolaciji tri najveća američka rivala – s ciljem zadavanja odlučujućeg udarca Komunističkoj partiji Kine (KPK).
Istodobno, Washington poziva svoje partnere da preuzmu više odgovornosti za vlastitu sigurnost umjesto da se i dalje oslanjaju na američku velikodušnost.
Ruska strategija: poticaji umjesto eskalacije – za sada
Donald Trump traži brzo rješenje za ukrajinski rat nudeći Rusiji izlaz – ali istovremeno održavajući pritisak na Kinu, koju vidi kao svog glavnog protivnika. Ubrzo nakon povratka na dužnost, promijenio je kurs SAD-a prema Moskvi: umjesto pukih sankcija, oslonio se na mješavinu pritisaka i ponuda za pregovore.
- siječnja Trump je na Truth Socialu izjavio:
“Učinit ću uslugu Rusiji i predsjedniku Putinu. Ujedinite se sada i ZAUSTAVITE ovaj smiješni rat! […] U protivnom će uslijediti visoki porezi, carine i sankcije.”
Putin je odmah reagirao. Već 12. veljače obje su strane u telefonskom razgovoru pristale na izravne pregovore. Delegacije su se sastale u Saudijskoj Arabiji 18. veljače, a drugi sastanak 18. ožujka bio je usredotočen na prekid vatre za energetsku infrastrukturu i regiju Crnog mora.
Do kraja ožujka dogovoreni su daljnji koraci: sigurni pomorski putovi, zaštita energetskih objekata, podrška ruskom poljoprivrednom izvozu i pomoć u repatrijaciji otetih ukrajinskih civila.
Ali Trump ostaje fleksibilan: ako Moskva ponovno traži sukob, on prijeti povlačenjem i ekonomskim pritiskom – posebno u pogledu moguće kineske nelojalnosti. Cilj: Izigrati Rusiju i Kinu jednu protiv druge.
Kineska strategija: maksimalni pritisak, minimalni ustupci
Trump kombinira ekonomski pritisak s ciljanom diplomatskom provokacijom. Dana 4. ožujka uveo je nove carine od 10% na kineski uvoz – službeno zbog neuspjeha Kine da zaustavi krijumčarenje fentanila.
Uslijedio je sastanak G7 u Kanadi 14. ožujka. Prvi put se zajednička izjava nije odnosila na politiku jedne Kine – tihi signal u korist Tajvana, vjerojatno na poticaj Washingtona.
Peking je reagirao rezervirano. Xi Jinping je odbio Trumpov poziv na inauguraciju i poslao samo svog zamjenika Han Zhenga. Sastanak između američkog senatora Stevea Dainesa i kineskog vodstva također nije doveo do pomaka.
Kina je 24. ožujka donijela zakon protiv sankcija, što je natjeralo Washington da sljedećeg dana stavi na crnu listu 42 kineske tvrtke i nametne carinu od 25% na uvoz kineske robe vezane uz Venezuelu – ciljani udarac energetskim interesima Pekinga.
Virtualni sastanak 26. ožujka između američkih i kineskih predstavnika nije donio napredak. Bez posljedica je ostala čak i kritika Pekinga o prijenosu lučkih prava na Panamskom kanalu na BlackRock.
Poruka: Trump se oslanja na pritisak, odvajanje i strateško slabljenje Kine – ako je potrebno i bez dijaloga.
Iranska strategija: hici upozorenja umjesto pregovora
Trump također ostaje strog prema Iranu. Nakon zajedničkih vojnih vježbi Irana, Kine i Rusije 9. ožujka, poslao je izravno pismo ajatolahu Khameneiju u pokušaju da obuzda nuklearni program novim sporazumom.
Odgovor iz Teherana: odbijanje i optužbe da Zapad želi samo kontrolu, a ne dijalog. Nakon toga uslijedili su američki zračni napadi na Houthie u Jemenu 15. ožujka. Ministar obrane Pete Hegseth rekao je:
“Era mira kroz snagu se vratila.”
Trump je to ponovio 17. ožujka upozorivši Iran da odmah prestane isporučivati oružje Hutijima. Cilj napada: poslati jasnu poruku Teheranu – a neizravno i Pekingu i Moskvi, koji su nedavno vodili trilateralne razgovore o iranskom nuklearnom programu.
Trump tako pokazuje da je – unatoč svom približavanju Rusiji – uvijek spreman suprotstaviti se Moskvi ako se to pokaže strateški potrebnim.
Sveobuhvatna strategija: podijeli, izoliraj, destabiliziraj
Trump slijedi asimetričnu projekciju moći: ne izravni rat na više frontova, već ciljano slabljenje kroz pritisak, sankcije, diplomatsku izolaciju i ekonomsko odvajanje. Njegova glavna meta ostaje KPK, koju vidi kao središte globalne nestabilnosti.
Logika iza toga:
- Ako Kina padne, Rusija će izgubiti ključnu podršku.
- Ako Kina padne, Iran će ostati bez podrške.
- Ako Kina padne, globalne protuameričke mreže će se srušiti – od Sjeverne Koreje do transnacionalnih terorističkih skupina.
Zaključak: Geopolitika nakon Trumpa – manje diplomacije, više kalkulacije
Trump igra stratešku igru koja nije usmjerena na kratkoročne naslovnice, već na strukturne promjene moći. U svijetu punom neizvjesnosti, on se oslanja na jasne signale, na ucjene, na ekonomsku prisilu – ali i na dogovore kada služe američkoj prednosti.
Ostaje otvoreno pitanje hoće li koncept dugoročno funkcionirati. Jedno je sigurno: ako je Trump na vlasti, SAD će igrati šah – i tjerati Kinu, Rusiju i Iran u sljedeći strateški zastoj.
