Carstvo se nalazi u kolapsu, a NATO je mrtav, piše Kit Klarenberg.
Dana 3. ožujka, Timothy Ash iz elitnog, britanskog državnog “obrambenog” think tanka Chatham House dao je niz zapanjujućih primjedbi u intervjuu za Bloomberg. Njegova temeljna poruka bila je jasna: “NATO je mrtav.” Govorio je nakon vrlo javnog spora između Volodymyra Zelenskog i Donalda Trumpa u Ovalnom uredu 28. veljače. Učinci ovog debakla osjećaju se i danas, a postoje brojna pitanja o nastavku američke pomoći i razmjene obavještajnih podataka s Kijevom sve dok ukrajinski čelnik ne potpiše sporazum o mineralima za sigurnost koji je odobrila Bijela kuća.
Ash je opisao katastrofalan summit kao “zasjedu” i rekao da su Trump i njegov zamjenik JD Vance “jasno stavili do znanja” da je vojni savez osuđen na propast u svakom pogledu i da nema nade za oporavak. Istaknuo je da druge izjave koje je američki predsjednik dao na sastanku u Ovalnom uredu ukazuju na jasnu nevoljkost Washingtona da vojno intervenira kako bi zaštitio baltičke zemlje ako budu uvučene u rat s Rusijom, što bi bilo očito kršenje članka 5 NATO-a:
“Sada bi europskim šefovima država i vlada trebalo biti kristalno jasno da je NATO mrtav. Ne možemo se pouzdati u sigurnosna jamstva SAD-a, to su nam jasno rekli… NATO je više-manje mrtav… Sama činjenica da se sumnja hoće li Amerika stati iza nekih zemalja NATO-a sve govori… Ne možemo se više pouzdati u Amerikance. Moramo ići dalje, moramo razmišljati o vlastitim nacionalnim interesima, vlastitoj sigurnosti, imamo jako teško prijelazno razdoblje.”
Ashovu analizu jasno dijele europski šefovi država i vlada. Dan kasnije, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila je plan od 800 milijardi eura za “ponovno naoružavanje” bloka.
Mnogi šefovi država i vlada zemalja članica navodno “široko podržavaju” plan, koji poziva Europu da “postane suverenija, preuzme više odgovornosti za vlastitu obranu i bude bolje opremljena za djelovanje i samostalno rješavanje neposrednih i budućih izazova i prijetnji”. Međutim, ankete pokazuju da se europski građani protive povećanoj potrošnji za obranu, a izvođači upozoravaju da će provedba ovog opsežnog plana “potrajati”.
Ako je NATO doista mrtav, ovo je još jedan davno zabijen čavao u lijes carstva. To je također dodatna potvrda da unipolarni poredak kojim dominira SAD, a koji je prouzročio neizrecivu smrt, razaranje i bijedu u proteklih četvrt stoljeća, više ne postoji i da se nikada neće vratiti.
Stanovnici globalnog juga mogu kolektivno odahnuti – u međuvremenu, iste zapadne države koje su podržavale i poticale neospornu hegemoniju Washingtona sada se nalaze, gorkom ironijom, u situaciji bespomoćnosti.
“Razred za nerede”
Unipolarni svijet iskovan je vatrenim krštenjem zračnih napada i propagande zločina u tadašnjoj Jugoslaviji od ožujka do lipnja 1999. NATO je 78 dana nemilosrdno bombardirao civilnu, vladinu i industrijsku infrastrukturu diljem zemlje, ubijajući nebrojene nedužne ljude—uključujući djecu—i nasilno remeteći svakodnevne živote milijuna.
Dok su SAD nadzirale razornu kampanju i javno i privatno, britanski premijer Tony Blair bio je gorljivi zagovornik još veće agresije protiv nevojnih ciljeva, unatoč ozbiljnoj zabrinutosti i upozorenjima vladinih pravnih savjetnika.
S druge strane, sam napad NATO-a bio je potpuno nezakonit jer je izveden bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Takav zahvat bio bi nezamisliv u prošlom desetljeću. Tijekom 1990-ih Washington je pažljivo gradio himeru svijeta ujedinjenog iza američkog vodstva osiguravajući potporu UN-a za sve svoje očigledne imperijalne akcije diljem svijeta. Bombardiranje Jugoslavije predstavljalo je nezapamćen, vrlo kontroverzan raskid s ovom strategijom, koja je posebno trebala poslužiti kao model za budućnost.
Sablasno predviđajući članak u New Statesmanu u travnju 1999. izjavio je da NATO-vo neovlašteno bombardiranje nije bio “izolirani incident”, već “samo početak” “vrlog novog svijeta” u kojem je vojni savez djelovao autonomno kao globalni “odred za razbijanje nereda”. U tom kontekstu, kad god bi Kina i/ili Rusija mogle vjerodostojno upotrijebiti svoj veto u Vijeću sigurnosti da blokiraju američku intervenciju u inozemstvu, NATO bi se jednostavno pozvao na klauzulu o samoobrani iz Povelje UN-a da napadne bilo kada, bilo gdje, ako njegove članice percipiraju “prijetnju”, bez prepreka ili uvažavanja međunarodnog prava:
“Prijetnja ne dolazi od borbenih tenkova, već od straha od ogromnih tokova izbjeglica, terorizma i oružja za masovno uništenje: vrećice sa sporama antraksa ili bočice s nervnim plinom koji se ne mogu vidjeti ili provjeriti i koji mogu, ali i ne moraju postojati. Ali sve dok postoje odmetničke države koje gaje zamjerke prema Zapadu i nalaze se u blizini naftnih rezervi, SAD će biti spremne suočiti se s prijetnjom.”
Kao što je New Statesman ispravno predvidio, implikacije ove promjene paradigme bile su “ogromne”, s “potencijalom potkopavanja cijelog poslijeratnog međunarodnog sigurnosnog sustava” i fatalnog potkopavanja legitimiteta Ujedinjenih naroda. Magazin je dalje izvijestio kako su dugogodišnje članice NATO-a bile uspješno pritisnute da pristanu na “načelo operacija izvan teritorija NATO-a” zbog straha da bi “SAD mogao jednostrano zaključiti vlastite vojne sporazume s istočnoeuropskim državama” izvan utvrđenog “okvira” vojnog saveza ako bi se one opirale.
U zamjenu za služenje kao pouzdani, bezuvjetni pristaše carstva, zaštitu američkih gospodarskih interesa u inozemstvu i kupnju sve precijenjene, jedva funkcionalne vojne opreme Washingtona, europske su vlade dobile osjećaj nepobjedivosti zahvaljujući članku 5. NATO-a. U međuvremenu, njihove vojske i industrijske baze ostavljene su da trunu, sigurni u uvjerenju da će Amerika i novi saveznici priskočiti u pomoć i boriti se i umrijeti za njih ako ikada budu napadnuti. Kao što je George Soros napisao u studenom 1993.:
“Kroz NATO… SAD ne bi bio prisiljen djelovati kao svjetski policajac. Ako interveniraju, učinit će to zajedno s drugima… Kombinacija ljudstva iz istočne Europe i tehničkih sposobnosti NATO-a značajno bi povećala vojni potencijal… jer bi smanjila rizik od vreća za tijela za zemlje NATO-a, što je najveće ograničenje za njihovu spremnost.”
“Briljantan posao”
Proxy rat u Ukrajini istaknuo je samoubilačke posljedice unipolarnog svijeta. Unatoč odlučnosti Trumpove administracije da prekine sukob, europski čelnici ne pokazuju znakove povlačenja i očajnički pokušavaju nadoknaditi ogroman manjak financijske i vojne potpore koji je iznenada nastao s prestankom pomoći iz Washingtona. Do sada nije predloženo vjerodostojno rješenje za ovaj očigledan jaz između retorike i stvarnosti. Čak i ukrajinski čelnici priznaju da “nitko ne može zamijeniti SAD kada je riječ o vojnoj potpori”.
Ovaj opasni jaz razjašnjen je u intervjuu Timothyja Asha za Bloomberg . Pozivajući europske vlade da se suoče s činjenicom da se “više ne mogu osloniti na Amerikance”, priznao je, nasuprot tome, da Europa pati od akutnih problema povezanih s “vojnom proizvodnjom” i da se “moramo osloniti na Amerikance” da osiguraju potreban materijal za nastavak proxy rata. Ash je predložio da Europa jednostavno udruži sav svoj “keš” kako bi kupila potrebno oružje za Ukrajinu:
“Ne mislim da je izvan naših mogućnosti sastavljanje financijskog paketa… još uvijek imamo 330 milijardi dolara ruske imovine na našim bankovnim računima za koje naše vlade nisu učinile ništa… Ono što bismo trebali učiniti je argumentirati Amerikance… Trump voli velike, sjajne poslove; trebali bismo otići do Amerikanaca i reći: ‘Želimo se obvezati da ćemo od vas kupiti između 500 milijardi i 1 trilijun dolara opreme u razdoblju od deset godina.'” Trump tome ne bi rekao ne.”
Trump možda voli “velike sjajne poslove”, ali Ash pretpostavlja da je Washington sposoban Europi isporučiti bilo što, bez obzira na profit koji je u pitanju. Kao što je studija RAND-a koju je financirao Pentagon iz srpnja 2024. pokazala, “izvanredne” razine “potrošnje i potražnje” za streljivom, vozilima i oružjem američke proizvodnje u proxy ratovanju već su iscrpile postojeće zalihe u zemlji. To, u kombinaciji s razorenom obrambenom industrijom, znači da Amerika nije u stanju zadovoljiti vlastite potrebe za opremom, tehnologijom i streljivom, a kamoli opskrbljivati svoje saveznike.
Sumorne zaključke RAND-a ponovio je 3. ožujka savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Mike Waltz. Kritizirao je odbijanje Zelenskog da prihvati Trumpov mirovni plan i upozorio: “Sada je vrijeme za razgovor” jer “američke zalihe i zalihe streljiva nisu neograničene”. Ova nedvosmislena poruka očito još nije stigla do Bruxellesa, Pariza i Londona, a svakodnevno se objavljuju novi, suludi planovi kako zaustaviti nezaustavljivo napredovanje Rusije na bojnom polju. Možda europski čelnici vjeruju da se NATO i unipolarni svijet koji je on nametnuo mogu oživjeti, pod njihovim vodstvom?
