Ako Hormuški tjesnac propušta toliko nafte, zašto Trump pljačka europske dizelske spremnike?, piše Larry Johnson.
Donald Trump želi vam dati do znanja da Hormuški tjesnac stoji sjajno. Možda bolje nego ikad prije. Dana 27. rujna rekao je novinarima da smo „prošle noći iz Hormuškog tjesnaca izvukli rekordnu količinu nafte, više nego što smo izvlačili prije rata”. Tri dana kasnije vratio se s još većom brojkom: „Tijekom posljednjih nekoliko dana iz Hormuškog tjesnaca izvukli smo više nafte nego ikad u povijesti.” Prema njegovoj verziji, nafta iz Zaljeva teče u količinama od kojih bi šahovi pocrvenjeli.
Stoga jedno pitanje za Bijelu kuću. Ako nafta teče kao nikad prije, zašto je predsjednik Sjedinjenih Država ovog tjedna zaprijetio svojim najbližim saveznicima embargom na dizel, osim ako ne isprazne svoje pričuvne zalihe?
To nije retoričko pretjerivanje. To se doista dogodilo. U četvrtak je Trump rekao novinarima da bi njegova administracija „možda” mogla zatražiti od europskih zemalja da oslobode svoje zalihe dizela, nedugo nakon što je ministar financija Scott Bessent pozvao Europu da svoje pričuve „odmah” stavi u uporabu. Washington je već obilazio zemlje jednu po jednu i upozoravao da bi se vlade koje odbiju taj zahtjev mogle suočiti sa zabranom američkog izvoza dizela. U petak je skupina G7 pristala tijekom razdoblja od četiri mjeseca osloboditi 100 milijuna barela, uz ranije oslobađanje dizela tijekom prvih 20 dana. Trump je objavio da je Europa pristala osloboditi „ogromnu količinu svojih izdašnih zaliha dizelskog goriva”. Misija izvršena, ponovno.
Rekord koji nije rekord
Problem s rekordom jest u tome što će ga na kraju netko provjeriti. Trumpov vlastiti ministar energetike Chris Wright probušio je 26. rujna balon tog hvalisanja. Rekao je da je postojao dan „kada je kroz tjesnac protjecalo više od 20 milijuna barela nafte, više nego prije sukoba”, a zatim dodao neugodni dio: „Današnji pomični prosjek iznosi gotovo 13 milijuna barela dnevno.” Prije rata kroz Hormuz je prolazilo oko 20 milijuna barela dnevno. Trinaest milijuna, prema procjenama industrije, iznosi oko 77 % uobičajene količine, nije rekord, i to na temelju vlastitih vladinih podataka.
Wright već ima iskustva s time. Početkom rujna tvrdio je da je jednoga dana kroz tjesnac prošlo „više od 17 milijuna barela”, a analitičke tvrtke koje prate kretanje tankera odmah su ga demantirale. Trik je jednostavan: odaberi svoj najbolji dan, nazovi ga rekordom i nadaj se da nitko neće pitati za ostalih 29 dana u mjesecu. Energetski analitičar Karl W. Miller upravo je na takve vrste obmana upozorio: jedan jedini dan s velikim opsegom pomorskog prometa ne može biti dokaz trajne razine izvoza. Ni konferencija za novinare to ne može biti.
Postoji i drugi problem koji predsjednik nikada ne spominje. Čak i kada bi svaka od tih bačava sirove nafte doista bila stvarna, sirova nafta nije dizel. Millerovo istraživanje pokazuje da se izvoz rafiniranih proizvoda iz Zaljeva oporavlja mnogo sporije od izvoza sirove nafte. Izvoz proizvoda kroz Hormuz, ne računajući ukapljeni naftni plin (LPG), sredinom rujna navodno je iznosio oko 1 milijun barela dnevno, u usporedbi s oko 4 milijuna prije rata. Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da je neto izvoz dizela s Bliskog istoka u kolovozu iznosio 390.000 barela dnevno, nešto više od četvrtine razine prije rata. Kamion ne možete pokrenuti priopćenjem za javnost, kao ni saudijskom sirovom naftom dok je netko ne preradi.
Europska računica
Da biste razumjeli zašto Washington drži Europu u šaci, morate početi od toga koliko Europa troši dizela. Europska potražnja za dizelom obično iznosi oko 5 milijuna barela dnevno. Dizel pokreće kamione koji prevoze njezinu robu, traktore koji sade njezine usjeve i, sada kada se približava zima, sustave grijanja koji griju milijune domova. Europske rafinerije ne mogu zadovoljiti cjelokupnu potražnju. Pri punom kapacitetu rafinerije u EU-u mogle bi proizvesti oko 4,5 do 5 milijuna barela dizela i plinskog ulja dnevno, a već sada rade gotovo na maksimumu. Manjak se nadoknađuje uvozom, koji uobičajeno pokriva 10 % do 15 % potražnje, ali određuje cijenu za cijelo tržište. Prema Kpleru, uvoz dizela u EU iz zemalja izvan Unije ove godine iznosi oko 580.000 barela dnevno. Velika Britanija mnogo je ranjivija: uvozi više od polovice dizela koji troši.
Taj je uvoz nekoć dolazio iz Rusije i Zaljeva. Rusije više nema: Europa je 2023. uvela embargo na ruski dizel, a ukrajinski dronovi od tada su ruske rafinerije doveli u položaj u kojem ionako ne mogu mnogo izvoziti. Zaljev je paraliziran. Preostaju Sjedinjene Države. Od ožujka Amerika osigurava više od polovice europskog uvoza, uključujući više od dvije trećine u kolovozu i rujnu.
To je poluga. Posljednjih 10–15 % europskog dizela, dio koji određuje cijenu na svakoj benzinskoj postaji od Lisabona do Varšave, sada uglavnom stiže američkim tankerima. Kada Bijela kuća zaprijeti zabranom izvoza, ne ugrožava marginalnog dobavljača. Ugrožava samu maržu.
Pratite dizel
Kad bi Zaljev doista ponovno radio punim kapacitetom, ništa od ovoga ne bi bilo potrebno. Europa bi ondje kupovala svoj dizel, kao što je činila prije rata. Umjesto toga, američke rafinerije rade gotovo na granici svojih kapaciteta, zalihe na istočnoj obali ovog su ljeta dosegnule rekordno niske razine, a Bessent se sada žali da „američki poljoprivrednici, vozači kamiona i poduzeća ne bi trebali sami snositi teret globalne nestašice dizela”.
Globalna nestašica dizela. Obratite pozornost na te riječi. Dolaze od iste vlade koja tvrdi da je stanje u tjesnacu „iznimno dobro”. Ili nafta teče u rekordnim količinama i nema nestašice, ili postoji nestašica zato što nafta ne teče. Vlada istodobno prodaje obje priče i nada se da njezini kupci neće uspoređivati račune.
Most koji ne vodi nikamo
Branitelji oslobađanja zaliha istaknut će da su europske zalihe znatne. I jesu. Zemlje EU-a i Velika Britanija raspolagale su u lipnju s oko 52 milijuna tona plinskog ulja i dizela, uključujući gotovo 38 milijuna tona kriznih zaliha, što odgovara otprilike dvama mjesecima europske potrošnje. To je dovoljno da se premosti poremećaj. Nije dovoljno da se premosti strukturni manjak, a upravo je sa strukturnim manjkom Europa suočena.
Millerov rad to jasno pokazuje. Šok u Zaljevu dvostruki je udar: rafinerije drugdje izgubile su sirovu naftu iz Zaljeva za čiju su preradu izgrađene, a vlastite rafinerije Zaljeva izgubile su velik dio sposobnosti izvoza gotovog goriva. Obnova najteže oštećenih postrojenja u Zaljevu može trajati do pet godina, u aktivnom ratnom području u kojem svaki novi napad može ponovno uništiti dovršene popravke. Ponovno otvaranje tjesnaca ne znači i ponovno pokretanje oštećene rafinerije. IEA kratkoročno dolazi do istog zaključka: tržišta dizela sljedećih će se mjeseci i dalje suočavati s manjkom, osim ako se potražnja brzo ne smanji, a sezonski porast potražnje za srednjim destilatima ove jeseni odvija se dvostruko brže nego što je uobičajeno.
Nasuprot tome, zaliha za dva mjeseca nije zaštitni sloj. To je posljednja obrambena linija. Kako je to izrazio jedan analitičar Kplera: svako daljnje oslobađanje zaliha samo kupuje vrijeme jer je globalna ponuda dizela i dalje manja od globalne potražnje. Iskoristite te zalihe sada i Europa ulazi u višegodišnji manjak, dok je njezino osiguranje već iskorišteno.
Ranjiiv sustav
Ta ranjivost nije teorijska. U srijedu je pukao separator visokog tlaka u postrojenju za koksiranje i hidroobradu rafinerije u Mangaloreu na jugu Indije, pri čemu je jedan radnik poginuo, a najmanje osam ih je ozlijeđeno. Postrojenje koje je ispalo iz pogona bilo je malo, a rafinerija je nastavila raditi. No pogledajte zašto se to dogodilo upravo u tom trenutku: Indija je svoja postrojenja pustila da rade iznad uobičajene razine kako bi nadoknadila nestašicu goriva uzrokovanu ratom s Iranom. Rafinerije diljem svijeta opterećuju se više i dulje nego što su projektirane, a oprema koja se na taj način koristi počinje otkazivati.
Svaka bačva koja nestane iz Azije dodatno steže tržište na koje bi se Europa oslanjala kada bi američke isporuke prestale. Indija, Zaljev, Rusija: europske alternative Sjedinjenim Državama nestaju jedna za drugom. Zato je pregovaračka pozicija Europe tako slaba. Ona ne pregovara s Washingtonom. Ona prima naredbe.
Zašto ta žurba? Pogledajte kalendar. Trump pokušava sniziti cijene goriva uoči međuizbora u studenome. Čak je ublažio svoj entuzijazam za zabranu izvoza kojom je prijetio, zabrinut zbog toga kako bi to utjecalo na cijene benzina u SAD-u. Prijetnja se zapravo nikada nije odnosila na dobrobit Europe ili svjetsko tržište. Radilo se o tome da se europske bačve dovedu u atlantski bazen prije nego što američki birači izađu na birališta i da se američke saveznike prisili da posegnu za svojim osiguranjem kako Bijela kuća ne bi morala priznati da je njezina politika doživjela neuspjeh.
Proturječnost
Dakle, imamo predsjednika koji tvrdi da iz Zaljeva izlazi više nafte nego ikada prije, a istodobno prijeti da će Europu odsjeći ako ne posegne za vlastitim kriznim zalihama. Oboje ne može biti istina. Kad bi prvo bilo istina, drugo ne bi bilo potrebno. Ultimatum Europi najiskrenije je objašnjenje koje je vlada posljednjih mjeseci dala o Hormuzu. Govori nam ono što su nam Wrightovi prosjeci i podaci IEA-e već govorili: tjesnac nije obnovljen, rafinerije u Zaljevu nisu se vratile u pogon i Washington to zna.
Trump može nastaviti objavljivati rekorde. U europskim spremnicima dizela vodi se stvarna računica.
