Lorenzo Maria Pacini otkriva nam kakav se to mračan geopolitički plan kuje u Trstu.
S obzirom na temu povlačenja, dovoljno je nekoliko riječi da odgovorimo na ovo pitanje: sljedeće ratište.
Prije nekoliko dana u Trstu je održan tajni sastanak na kojem su sudjelovali različiti autoriteti: članovi NATO-a, članovi Atlantskog vijeća, članovi mađarskog think tanka Danube, koji se povezuje s Viktorom Orbánom, članovi okruženja Donalda Trumpa, članovi talijanskog oružanih snaga i policije, predstavnici gradske uprave i predstavnici domaćeg masonstva. Ovu informaciju nećete pronaći nigdje drugdje. Tema sastanka bila je militarizacija tršćanske luke. Koji je razlog tome?
Strateška uloga Trsta u trimarijskoj doktrini
Godina je bila 1942.: u Sjedinjenim Američkim Državama objavljena je knjiga koja će postati kamen temeljac istraživanja američke pomorske strategije. Naslovljena je “ Američka strategija u svjetskoj politici” , a napisao ju je akademski geograf Nicholas John Spykman, jedan od očeva pomorske geopolitike i intelektualni učenik Sir Halforda Mackindera. Očito, knjiga nije doživjela uspjeh u široj javnosti, a postala je prava biblija strategije “morskog puta” za sve moćne talasokrate i uvela koncept Rimlanda koji danas koristimo u geopolitici.
Malo poglavlje teksta posvećeno je posebnoj temi: Doktrini Trimarija , sada poznatijoj pod moderniziranim imenom, Inicijativa tri mora (3SI ili TSI). To je strategija koja će postati zlatno pravilo za održanje američke moći na europskom kontinentu. 3SI, također poznata kao Doktrina Baltika, Jadrana i Crnog mora, sada se smatra strateškom inicijativom u kojoj sudjeluje 13 država članica, odnosno Austrija, Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Litva, Latvija, Poljska, Rumunjska , Slovačka i Slovenija, kao i dvije de facto dodane države, naime Moldavija i Ukrajina, a službeno su ga pokrenuli kao projekt 2015. poljski predsjednik Andrzej Duda i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarovič uz pomnu koordinaciju američkog State Departmenta.
Slučajnost? sigurno ne.
Kada su Amerikanci tijekom Drugog svjetskog rata došli u Europu, s namjerom ne samo otići na ljetni odmor, već ostati i uspostaviti trajnu vlast, morali su pronaći način da zadrže kontinent pod kontrolom, i to ne samo vojno – što su i uspjeli zahvaljujući ogroman broj američkih vojnih baza u svim europskim zemljama – ali i financijski, ekonomski i politički. U to je vrijeme Europa bila u fazi podjele između Istoka i Zapada, između atlantskog i sovjetskog utjecaja. Srednja Europa, bila je zemljopisna stožernica iz koje se moglo uspostaviti vršenje te moći. Trebalo je pronaći način da se kontinent kontrolira na stabilan i trajan način, što je bila potreba koja je bila potrebna na kraju Prvog svjetskog rata i s raspadom Habsburškog Carstva, pravi geopolitički tampon koji je ublažavao mnoga trvenja i pretenzije između Rusa, Osmanlija i Nijemaca postale su hitne. Politička geografija koja se oblikovala s 14 točaka programa Woodrowa Wilsona nije bila dovoljna da jamči upravljivost. Čak je i Winston Churchill bio svjestan potrebe za čvrstim blokom koji bi bio neprobojan za sile na Istoku.
Stoga je dogovorom između Churchilla i nasljednika Franklina Delana Roosevelta traženo geoekonomsko rješenje: uz pomoć tri savezna kluba, Londonskog, Pariškog i Rimskog kluba, objavljena je Povelja Međumarija godine. 1945., dokument koji se temeljio na teorijama američkog Spykmana i predlagao ujedinjenje svih naroda od donjeg Jadrana (osobito Egejskog) do sjevernoeuropskih mora, u uvjerenju da je stabilnost u regiji od najveće važnosti za trajanje mira u cijeloj Europi.
Posebno je bilo potrebno držati podalje niz luka od goleme važnosti, kao što su Hamburg u Njemačkoj i Constance u Rumunjskoj, a prije svega luku Trst. Od tada se doktrina Trimariuma dosljedno i odlučno provodi kroz razne multilateralne međunarodne sporazume koji utječu na trgovačke rute, bankarske institucije, investicijske fondove i strateški sektor. Svemu tome pridonio je raspad SSSR-a, što je značilo znatno slabljenje političkih cjelina uključenih zemalja u srcu istočne Europe.
Ako bolje razmislimo, geografski gledano, Trimarij čini svojevrsni trokut na istoku, teče blizu granice s Ruskom Federacijom. To je upravo ono što NATO radi već 75 godina, šireći se prema istoku kako bi provocirao i napao Rusiju. Praksa je u skladu s doktrinom. U stvarnosti, to je instrument kontrole cijele balkanske makroregije koja je predmet špekulacija, vojnih operacija i stalnih političkih i društvenih problema koji se svjesno drže pod kontrolom i nestabilni su.
Novi naziv Inicijative triju mora ne mijenja stratešku geometriju starog Trimarija: luke su uključene proširene, a američka vojna nazočnost implementirana je u područjima od interesa, od kojih najvažnije i stalno pod američkom pažnjom ostaje Trst. Kako to?
Slobodna luka Trst i Slobodno područje Trsta
Malo je ljudi upoznato s pravnim statusom Trsta, koji je doista jedinstven i zaslužuje dublje proučavanje (što nećemo učiniti u ovom članku, možda kasnije). Nakon Drugog svjetskog rata tršćansko je područje proglašeno slobodnim prostorom, zamišljenim kao demilitarizirano i neutralno područje s autonomnom vladom kako bi se osigurala ravnoteža između konkurentskih sila i suživot između različitih etničkih skupina. Godine 1947. potpisan je Pariški ugovor kojim je sklopljen mir i podijeljene sfere utjecaja između pobjedničkih i poraženih zemalja. Šesnaestom rezolucijom uspostavljeno je Slobodno područje Trsta (Territorio Libero di Trieste – TLT). Londonski memorandum iz 1954. prenio je privremenu civilnu upravu Zone A na Italiju, a Zone B na Jugoslaviju. Međutim, Osimskim ugovorom 1975. Italija i Jugoslavija uspostavile su granicu između teritorija koji im nisu pripadali, kršeći autonomiju TLT-a i Pariški ugovor. Raspadom Jugoslavije i kasnijom podjelom zemlje na nekoliko država, TLT je podijeljen između tri države – Italije, Slovenije i Hrvatske – koje su je nezakonito okupirale, kršeći ranije ugovore i izazivajući sporove, političke i pravne prijepore, skandale i prosvjede a ti okidači koji traju do danas.
Posebno je zanimljiv talijanski pristup. Trst je pod administrativnom i vojnom okupacijom, jer tamo mogu biti oružane i policijske snage Talijanske Republike… i pod američkom, jer je Italija kolonija SAD-a pod vojnom okupacijom. Konkretno, u Trstu su Amerikanci osnovali UN-ovu obavještajnu školu i nadzorni centar specijalne policije, u čijem je sastavu i Eurogendfor, koji pod stalnim vojnim nadzorom drži ne samo grad nego i trgovačke putove.
Luka Trst, zamišljena kao međunarodna slobodna luka, luka je par excellence koja srednjoj Europi daje izlaz na Mediteran, koji se otvara prema istoku i Africi, s prednošću od 73% u odnosu na druge europske luke. Njegov položaj je strateški u svakom pogledu. Iz tog su razloga Amerikanci željeli preuzeti kontrolu nad njim kako bi proveli doktrinu Trimarium. Kontrola Trsta i njegove luke znači kontrola južne i istočne Europe. Od Trsta do Baltičkog mora nastaje ravna crta koja definira imaginarnu “željeznu zavjesu”, ali i koridor sjever-jug u smislu plinovoda i naftovoda, kopnenih trgovačkih putova i jedinstvene vojne uprave teritorija.
Sve to narušava suverenitet TLT-a i međunarodne ugovore kojima je osnovan te predstavlja dvostruki čin nasilja.
U međuvremenu, Kina i Rusija također su intervenirale u Trstu, prva sa značajnim ulaganjima ozbiljno usporenim izlaskom Italije iz Puta svile u proljeće 2024., potonja je već prisutna od sovjetske ere i sada, nakon godina ulaganja, europskim sankcijama blokirana od 2022.
Kroz Trst prolazi Pamučna cesta
Vratimo se na tajni sastanak od prije nekoliko dana. Radilo se o militarizaciji luke koja je već de facto pod vojnom kontrolom ali bi bila potpuno pod opsadom da je Italija otvorila Via del Cotone – put pamuka. Riječ je o alternativnoj trgovačkoj ruti Putu svile, koja se provodi u sklopu partnerstva između SAD-a, Indije, Saudijske Arabije, Arapskih Emirata, Izraela, Jordana i Europske unije. Sastoji se od dvije veze, željezničke i lučke, a financira se sredstvima iz Global Infrastructure and Investment Programme koji je kreirao G7 2002. godine i Global Gatewaya Europske unije. Cilj je natjecati se s Kinom i, općenito, s euroazijskim partnerstvima i BRICS+, iz kojih su europske zemlje isključene zbog anglo-američke podređenosti.
Italija će sudjelovati u ovom gospodarskom koridoru između Indije, Bliskog istoka i Europe kroz Memorandum o luci Trst potpisan u rujnu 2023.
Nažalost, geopolitička situacija u Europi – da ne govorimo o ekonomskoj situaciji, koja je katastrofalna za sve države na kontinentu – nije baš povoljna: rusko-ukrajinski sukob traje dulje nego što je NATO predviđao i dovodi do velike nestabilnosti unutar Trimariuma – kojemu je Ukrajina pristupila 2023. pod izlikom jačanja svoje vojne neovisnosti -; Situacija na Bliskom istoku je epohalna katastrofa; ratna ekonomija nije pogodovala oporavku europskih zemalja, naprotiv, gurala ih je jednu za drugom u dugu zimu inflacije; međunarodna podrška je propala s pojavom multipolarnog svijeta pod istočnim vodstvom, američka hegemonija u svijetu se ruši iz dana u dan, sporazum po dogovor.
Što onda s Trimarijem i Trstom?
Čini se da je militarizacija međunarodne slobodne luke dobro smišljena provokacija. Kršeći međunarodno pravo i koristeći prekomjernu silu, atlantski blok želi dići glas protiv Rusije i Kine i pokušati ograničiti njihove interese na okupiranim područjima. Što je vjerojatnije, pokušavaju učvrstiti “željeznu zavjesu” od Sredozemlja do Sjevernog mora kako bi upravljali (ili gotovo upravljali) eventualnim geografskim pomakom rusko-ukrajinskog sukoba.
Pokušajmo zamisliti sljedeći scenarij: Ukrajina pada, NATO i njegov proxy, Europska unija, prisiljeni su voditi samoubilački proxy rat , ne odustaju i pristaju proširiti sukob u srce Europe. Gdje bi se išli boriti? Ako se pretpostavi konvencionalni pristup sukobu, Poljska i Njemačka preko Mađarske bila bi najoptimalnija područja. No, odlazak do Njemačke značio bi kolaps Deutsche Bank, koja je ionako u strašnoj krizi i glavni je izvor novca za Europsku središnju banku, a to je nedopustivo jer podriva politički sustav EU i euro kao valuta eksplodirao bi, s katastrofalnim posljedicama za ionako posrnuli dolar. Dakle, moramo potisnuti neprijatelja i zadržati ga iza određene granice. Od Trsta prema sjeveru, stoga je moguće stvoriti razgraničeno i upravljivo ratište zatvaranjem Srednje Europe uz pomoć Moldavije i Rumunjske, koju je desetljećima karakterizirala gusta vojna prisutnost NATO-a, a posljednjih godina vježbama i ratnim školama u Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, koje pripremaju vojnike za okršaj s Rusijom, stalno se širio. Podsjetimo, Hrvatska je ponovno uvela vojni rok, a uskoro će to učiniti i Italija, o čemu se već mjesecima raspravlja u Saboru.
Što se zaboga događa u Trstu? Za odgovor na ovo pitanje dovoljno je nekoliko riječi s obzirom na temu povlačenja: sljedeće ratište.
I sigurno nas neće doći pitati za dopuštenje da to pokrenemo.
