Najskuplji “posao” u Europi.
Ursula von der Leyen, neizabrana vrhovna zapovjednica Europske komisije, sklopila je “trgovinski sporazum” s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom koji više nalikuje plaćanju danaka. Umjesto da se zalaže za poštene uvjete za obje strane, izdala je Europljane.
Tko god se sjetio da Ursula von der Leyen vodi pregovore o trgovinskom sporazumu s Donaldom Trumpom, očito nije bio sasvim priseban. Političarka CDU-a, koja se nije baš proslavila s nekoliko skandala (od afere s konzultantom u Saveznom ministarstvu obrane do Pfizergatea), jasno je pokazala da nema načina rukovati (tuđim) novcem. Nakon što ju je izvršni direktor Pfizera Albert Bourla potpuno prevario ( stotine milijuna doza Pfizer mRNA po divlje napuhanim cijenama ), sada je zabrljala i s američkim predsjednikom.
Naravno, Donald Trump kao da ne razumije razliku između trgovinske bilance i kapitalnog računa (prvi je negativan za SAD, drugi pozitivan), ali ni Ursula von der Leyen. Inače bi mu jasno dala do znanja da Sjedinjene Države, općenito, već primaju znatno više novca iz EU nego obrnuto. Drugim riječima: Da, Amerikanci uvoze više iz Europske unije nego obrnuto, ali općenito je kapitalni račun (ili financijski račun) uglavnom pozitivan za Amerikance. To znači da više novca već teče iz Europe na drugu stranu “velike bare” nego obrnuto, posebno zato što Amerikanci imaju koristi od povrata kapitala iz investicija, franšiza i slično. Ipak, predsjednik Europske komisije očito je potpuno prevaren od strane američkog predsjednika.
Should Israel do more to allow food into Gaza?
— MJTruthUltra (@MJTruthUltra) July 27, 2025
Watch Ursula von der Leyen’s face when President Trump says the Europeans aren’t doing jack shit and hasn’t given any money for food to Gaza. 🤣
He ends with, Israel’s going to have to make a decision.https://t.co/8ytWPWeXuL https://t.co/B69PjQXF8K pic.twitter.com/WgvkjsFWc0
Zahvaljujući već kontroverznoj političarki CDU-a, EU se obvezala kupiti američku energiju u vrijednosti od 750 milijardi dolara u roku od tri godine. I to bez obzira na stvarnu potražnju ili trenutne tržišne cijene. Nadalje, očekuje se da će tvrtke iz EU uložiti 600 milijardi dolara u Sjedinjene Države. Egzodus kapitala po nalogu Bruxellesa. Ukupno 1,35 milijardi dolara “besplatno”. A što dobivaju zauzvrat? Jedinstvenu carinu od 15 posto (umjesto prijetećih 30 posto), plus nekoliko viših carina za određene proizvode (npr. 50 posto na čelik i aluminij). Prije je prosjek bio oko jedan posto. Istodobno, EU sada ukida carine na američke proizvode.
Prije sporazuma, prosječne carine na robu iz EU iznosile su oko 1 posto. S godišnjim obujmom izvoza od 580 milijardi dolara, to je odgovaralo približno 5,8 milijardi dolara troškova carina. S novim sporazumom taj se iznos povećava na 87 milijardi dolara godišnje. To jest, pod pretpostavkom da se izvoz ne sruši zbog viših troškova. A tu je i do 150 milijardi dolara za američku vojnu opremu, koja bi također trebala nekako pronaći put preko Atlantika. I sve to za carinsko olakšanje koje zapravo uopće nije carinsko olakšanje.
European Commission President Ursula von der Leyen highlights President Trump's brilliant tariffs strategy, which led to today's deal:
— Rapid Response 47 (@RapidResponse47) July 27, 2025
"We should not forget where we would've been on August 1st. We would've been at 30% ... It keeps us the access to the American market." pic.twitter.com/GQu49pjbKP
Iako prethodni carinski propisi i barijere za ulazak na tržište nisu nužno bili korisni za Sjedinjene Države, von der Leyen se odlučila za takve bijedničke ustupke, kao da je Europska unija samo ekonomski laka kategorija. Međutim, kao predsjednica Europske komisije, ona nije kraljica u Timbuktuu, već politička čelnica odgovorna za ekonomsko područje koje (nominalno) predstavlja drugo najveće tržište na svijetu nakon Sjedinjenih Država i ispred Kine.
Iako okvirni sporazum još moraju odobriti države članice EU-a i Europski parlament, von der Leyenina kapitulacija također jasno pokazuje koliko malo političke moći bruxellesski aparat zapravo ima na globalnoj sceni. Štoviše, dok američko domaće tržište značajno raste (iako na štetu nacionalnog proračuna), Europska unija stagnira u šipražju pretjerane regulacije/birokracije, izrazito visokih troškova energije i rada te besmislenih klimatskih propisa. 
Dok Amerikanci pod Trumpom barem prividno zaustavljaju ilegalnu imigraciju i pribjegavaju masovnim repatrijacijama, veliki dijelovi EU-a drže se imigracije u sustavima socijalne skrbi (i gledaju kako se fondovi socijalnog osiguranja presušuju ili ih se mora “spašavati” višim nametima i porezima). A da ne spominjemo samoizazvanu energetsku krizu (klimatsko ludilo i sankcije Rusiji).
U inozemstvu se, međutim, nafta i plin i dalje vade iz dubina zemlje i spaljuju kako bi se jamčila pouzdana i pristupačna opskrba energijom. Zeleni dogovor? Koga to više briga? Radi se o gospodarskom rastu, radnim mjestima i produktivnosti. Ovo je lokacijska politika iz koje bi Europljani mogli ponešto naučiti.
Na kraju, jedini zaključak koji preostaje jest da Europljani očito dobivaju politike za koje su glasali na glasačkim kutijama. Bilo da se radi o “centristima” (poput CDU/CSU ili liberala) ili ljevici (od socijaldemokrata do Zelenih do socijalista i komunista), oni koji promiču duboko antipatriotske politike neće provoditi ekonomski patriotizam.
Amerikanci su izabrali Trumpa i dali republikancima većinu u Kongresu – i sada postupno ubiru plodove tog uspjeha. Ali hoće li i birači u Europi izvući potrebne zaključke?
