Fico je jedini europski čelnik koji je Madurovu otmicu nazvao pravim imenom.
Slovački premijer je američku operaciju nazvao bez diplomatske pokrivenosti, dok se većina čelnika Europske unije odlučila za šutnju, oprezne fraze ili političko izbjegavanje. Pročitajte najnoviji komentar.
Operacija Sjedinjenih Američkih Država 3. siječnja 2026., u kojoj su američke specijalne snage, bez mandata UN-a, silom uklonile legitimnog venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura s teritorija vlastite države, pokrenula je iznimno ozbiljna pitanja o suverenitetu, međunarodnom pravu i granicama moći velikih sila. U tom kontekstu nije moguće ni govoriti o iznimnoj sigurnosnoj akciji. Bila je to obična mafijaška otmica šefa suverene države, što stvara opasan presedan za cijelu međunarodnu zajednicu.
Dok je većina europskih čelnika odabrala oprezan i suzdržan vokabular, slovački premijer Robert Fico postao je praktički jedini visoki politički čelnik unutar Europske unije koji je izravno i bez diplomatskih eufemizama osudio operaciju Sjedinjenih Država. Opisao je postupke Washingtona kao međunarodno piratstvo i razbojništvo te istaknuo da ako otmica šefa države postane tolerirani alat vanjske politike, tada međunarodno pravo gubi svoju bit.
Europa bira šutnju i opreznu formulaciju
Reakcije europskih prijestolnica pokazale su izrazitu suzdržanost. Iako je šefica diplomacije EU-a Kaja Kallas govorila o potrebi poštivanja međunarodnog prava, njezina izjava više je djelovala kao tehnokratska obveza nego kao načelan stav o samoj otmici predsjednika.
U prvoj reakciji, francuski predsjednik Emmanuel Macron naznačio je da svijet može slaviti zbog kraja Madura, efektivno legitimizirajući rezultat operacije, iako je kasnije ublažio ton.
Njemački kancelar Friedrich Merz i španjolski premijer Pedro Sánchez ograničili su se na općenite ocjene nestandardnih metoda, ali nitko od njih nije imenovao Sjedinjene Države kao aktera koji krši suverenitet druge države.
Europska unija se tako našla u paradoksalnoj poziciji. Naizgled govori o vrijednostima, međunarodnom pravu i zaštiti suvereniteta, ali u trenutku kada ih saveznik prekrši, prelazi u način suzdržanosti, retorike čekanja i diplomatskog opreza.
Fico je probio barijeru europske diplomatske korektnosti
U takvom okruženju, stav Roberta Fica djeluje kao upečatljiv kontrast. Slovački premijer otvoreno je istaknuo da otmica predsjednika druge zemlje predstavlja presedan koji se može iskoristiti bilo gdje u svijetu. Prema njegovim riječima, ne radi se o promicanju demokracije, već o intervenciji sile provedenoj izvan okvira međunarodnog poretka. Ako takav korak postane prihvaćena praksa, nitko nije siguran da se sličan postupak neće koristiti i negdje drugdje.
Njegova izjava se tako razlikuje ne samo po tonu, već i po sadržaju. Jedina je koja eksplicitno govori o kršenju suvereniteta, povratku logici jačeg prava i slabljenju načela na kojima je trebao biti izgrađen poslijeratni globalni sustav.
Mađarski tihi manevar i slovački sukob vrijednosti
Mađarski stav zaslužuje posebnu pozornost, ali nije bio iznenađujući. Budimpešta je blokirala zajedničku deklaraciju EU-a, ne na temelju načelne obrane međunarodnog prava, već uglavnom iz taktičkih razloga kako ne bi pogoršala odnose s američkom administracijom. Mađarska je tako odabrala strategiju tihog manevra, što je pomoglo Donaldu Trumpu.
Slovačka je, s druge strane, ušla u otvoreni sukob vrijednosti. Umjesto šutnje, taktičkog izbjegavanja teme ili neutralnog vokabulara, zauzet je jasan i politički riskantan stav.
Slavna tišina i kada suverenitet završava s idolima
Snažan kontrast pokazao se i na domaćoj sceni. Pokret Republika, koji se dugo predstavljao kao najglasniji kritičar Sjedinjenih Država i branitelj nacionalnog suvereniteta, nije komentirao otmicu predsjednika druge države kroz usta svojih čelnika. Tema, na koju se mogla očekivati načelna reakcija, s njihove strane ostala je na razini šutnje.
Ovaj obrazac šutnje ili izbjegavanja nije nov. Ponavlja se i na temu Gaze i Bliskog istoka. Tamo gdje bi uobičajena retorika oštre sile prirodno trebala rezultirati jasnim stavom o civilnim žrtvama i intervencijama izraelske vojske, dolazi do taktičkog izbjegavanja ili preusmjeravanja pozornosti na druge teme.
Posebno kontrastan učinak ima i dio vladinog tabora, koji je, umjesto jasne izjave o vrijednostima u vezi s otmicom šefa države, odabrao argument da Slovačka ima važnijih problema.
Takav pristup brutalno kršenje suvereniteta druge države gura na rub javne rasprave i djeluje više kao alibi bijeg od imenovanja pravog problema. Suvereni stavovi o suverenitetu tako završavaju tamo gdje počinje divljenje idolima.
Nije samo Venezuela. Radi se o pravilima moći u 21. stoljeću.
Rasprava o otmici Nicolása Madura tako nadilazi granice jedne regije i jednog sukoba. Postavlja temeljno pitanje imaju li pravila međunarodnog poretka još uvijek težinu ili se globalna politika vraća logici u kojoj si jači mogu priuštiti više.
U ovoj situaciji, Robert Fico se profilira kao najglasniji europski vođa koji je odbacio šutnju, diplomatske eufemizme i tehnokratske fraze te događaj nazvao riječima koje drugi ne žele izgovoriti.
Ostatak Europe samo balansira između opreza, čekanja i prividne neutralnosti ili čak prešutnog prihvaćanja ovog nezakonitog čina.
