Neredi na ulicama, represija na financijskim tržištima: Slom Europe ulazi u novu fazu.
Rimski senatori nastavili su raspravljati o procedurama dok su se žitnice praznile. Britanska aristokracija nastavila se presvlačiti za večeru dok im je Raj izmiicao iz ruku. A danas europski ministri financija nastavljaju izdavati priopćenja o „otpornosti” i „strateškoj autonomiji”, dok se gospodarstva koja uzdržavaju te parazite urušavaju u stvarnom vremenu.
Računica je jednostavna.
Troškovi servisiranja duga već se natječu s izdacima za obranu i zdravstvo za svaki dodatni euro i svaku dodatnu funtu. Troškovi energije učinili su cijele industrije nekonkurentnima u usporedbi s Azijom i Sjevernom Amerikom… a to se dogodilo još prije kaosa koji se sada izaziva u cijelom energetskom sektoru, od Rusije do Bliskog istoka.
Demografska kretanja jamče da će se porezna osnovica nastaviti smanjivati, dok će obveze nastaviti rasti. A oni u šiljastim cipelama na sve su troje reagirali tako što su se nastavili više zaduživati, uvoditi još više regulacija i pretvarati se da je riječ o problemu komunikacije.
Opširno smo pisali o premještanju kapitala sa Zapada na Istok i spirali državnog duga u SAD-u, Japanu, Njemačkoj i Francuskoj. Europa je na tom putu odmaknula dalje od većine drugih regija, a Velika Britanija provodi taj eksperiment u najvećoj mjeri i najbržim tempom.
Većina zapadne Europe suočava se sa strukturnim deficitima za čije uklanjanje ne postoji nikakav politički mehanizam, što je, usput rečeno, razlog zašto će započeti rat.
Francuska već pola stoljeća nije imala uravnotežen proračun i sada se bori oko mirovinske reforme koju mogu zaustaviti prosvjedi na njezinim ulicama. Italija nosi teret državnog duga koji premašuje 130 % BDP-a, dok njezina demografska struktura jamči da će se taj omjer samo pogoršavati. Njemačka, navodna zagovornica proračunske discipline, gotovo je u potpunosti ukinula svoju kočnicu zaduživanja, barem u praksi, kako bi financirala ponovno naoružavanje i industrijske subvencije koje si ne može priuštiti ni na koji drugi način… stoga je rat odgovor.
Naravno, o svemu ovome obavijestili smo vas još prije nekoliko godina, ali sada se to doista događa i očituje se upravo ondje gdje biste to i očekivali: u premiji ročnosti na dugoročne njemačke državne obveznice i britanske državne vrijednosne papire, u sve većoj razlici između prinosa na obveznice zemalja europske jezgre i periferije te u sve manjoj spremnosti stranih središnjih banaka da uopće drže te vrijednosne papire.
Kada kupac koji bi trebao apsorbirati dodatnu ponudu postane vaša vlastita središnja banka, problem ste jednostavno premjestili na bilancu na kojoj se novac mora tiskati kako bi se pokrio manjak.
Odavde slijedi financijska represija, kao što se dogodilo sa svakom državom preopterećenom dugom još od izuma papirnatog novca. Smanjite realne prinose ispod nule, prisilite domaće institucije (mirovinske fondove, osiguravatelje i banke putem pravila o kapitalu) da drže dug bez obzira na prinos te dopustite da inflacija smanjuje realnu vrijednost obveza, dok javnosti govorite da je iluzija novčanog bogatstva zapravo blagostanje.
Njemačka je glavni igrač.
Sedamdeset godina njemački izvozni stroj omogućavao je da ostatak europskog projekta, u većoj ili manjoj mjeri, ostane financijski održiv. Jeftin ruski plin, potražnja iz Kine i podcijenjena valuta (zahvaljujući dijeljenju zajedničke valute s Grčkom) omogućili su njemačkim proizvođačima ostvarivanje suficita kojima su se financirali deficiti svih ostalih. Sve tri noge tog tronošca su nestale. Energija košta višestruko više nego što za nju plaćaju konkurenti u SAD-u ili zemljama Perzijskog zaljeva. Kinezi su napredovali u lancu vrijednosti i sada izravno konkuriraju u proizvodnji automobila, alatnih strojeva i kemikalija, umjesto da kupuju njemačku opremu.
To se vidi po zatvaranjima: kemijske tvornice koje se zaustavljaju ili premještaju, proizvođači automobila koji ukidaju smjene i premještaju proizvodne kapacitete u SAD i Kinu te energetski intenzivne industrije koje trajno odlaze umjesto da čekaju jeftiniju električnu energiju koja neće stići. Europa se sama izbacila s tržišta cijenama upravo u trenutku kada je odlučila brže ukidati pouzdane izvore energije za bazno opterećenje nego što je mogla izgraditi zamjenske kapacitete. A kada kapital, opskrbni lanci i kvalificirani radnici jednom odu, ne vraćaju se unutar jednog četverogodišnjeg političkog ciklusa.
Njemačka bez svojeg industrijskog suficita jednostavno je mnogo veća verzija proračunskog problema s kojim se ostatak europodručja već suočava.
Zatim postoji i strana obveza koje se ne mogu ukloniti glasanjem jer je svaka europska socijalna država izgrađena na demografskoj piramidi koja više ne postoji. Stopa fertiliteta u EU-u već je čitavu generaciju znatno ispod razine potrebne za zamjenu stanovništva, koja iznosi 2,1 (u većini ključnih zemalja iznosi oko 1,4 do 1,5, a u dijelovima južne i istočne Europe još je niža). A taj se učinak samo dodatno pojačava. Manje zaposlenih uplaćuje doprinose, više umirovljenika prima naknade, a država povećava dob za odlazak u mirovinu u koracima koji su premali da bi išta promijenili, dok poreze povećava u koracima koji su preveliki da bi se mogli zanemariti.
Imigracija je bila odgovor na razini javnih politika. Djelomično je nadoknadila apsolutni broj stanovnika i stvorila drugi, složeniji problem: migracije velikih razmjera uz nizak stupanj integracije sada su jedna od glavnih političkih linija podjela na kontinentu — u Nizozemskoj, Njemačkoj i Francuskoj.
Socijalna država osmišljena za homogeno radno stanovništvo s visokom stopom zaposlenosti ne može se prenijeti na drukčiju demografsku strukturu bez znatno većeg gospodarskog rasta ili znatno nižih naknada po stanovniku. Europa nije ostvarila ni jedno ni drugo, pa se manjak pokriva dodatnim zaduživanjem. Dodajte tome mirovine koje se uglavnom temelje na obvezama iz sustava međugeneracijske solidarnosti, bez unaprijed osiguranih sredstava, i dobit ćete kontinent koji je već potrošio novac koji nema, a sve ga teže može zaraditi.
A kad smo već kod toga… Velika Britanija.
Ako je Europa guma koja polako gubi zrak, Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo je ispitati koliko se brzo ta guma može potpuno ispuhati. Svi prethodno navedeni problemi — stanovništvo koje stari, industrijska baza koja se smanjuje, neke od najviših cijena električne energije u razvijenom svijetu — uz čitav niz rana koje si je samo nanijelo.
Prinosi na britanske državne obveznice već godinama poručuju političkoj klasi nešto što ona odbija čuti: tržište više ne gleda na Ujedinjeno Kraljevstvo s povjerenjem i ne daje mu prednost sumnje.
Državni dug kao udio u BDP-u prvi je put od početka 1960-ih premašio 100 %, a ovoga puta nema poslijeratnog gospodarskog uzleta koji bi ponovno smanjio taj omjer. Banka Engleske pokušava suzbiti inflaciju, a istodobno se suočava s troškovima servisiranja duga koji rastu svaki put kada obavlja svoj posao.
Sjeverno more, nekoć britanska financijska pričuva, područje je proizvodnje nafte i plina u padu, uz visoke poreze. Deindustrijalizacija se odvija na isti način kao u Njemačkoj, ali uz manje i slabije diversificirano gospodarstvo koje treba apsorbirati udarac. NHS, britanski nacionalni zdravstveni sustav, zauzima sve veći udio proračuna koji se smanjuje, a za svaku dodatno potrošenu funtu pruža manje nego prije deset godina. Neto migracija doseže razine koje bi prije dvadeset godina izazvale politički potres, a danas jedva uspijevaju zadržati pozornost dulje od jednog ciklusa vijesti. A budući da se rast stanovništva, uz stagnaciju proizvodnje po stanovniku, ipak prikazuje kao rast u ukupnim brojkama, stagnacija koju svi doista osjećaju nikada se ne odražava u statistici.
Gotovo rezervni valutni status britanske funte posljednja je imovina na koju se Velika Britanija još može osloniti, a i nju je već uvelike iskoristila. Valutna kriza u zemlji G7 trebala bi biti nezamisliva. Kriza britanskih državnih obveznica iz 2022. trebala je definitivno okončati tu predodžbu. Bila je to samo najava onoga što slijedi.
Sada pročitajte ove dvije vijesti zajedno jer su se pojavile u istom ciklusu vijesti i nijedna se ne može razumjeti bez druge.
Kao prvo, načelnik Glavnog stožera britanskih oružanih snaga Richard Knighton službeno je i javno izjavio da Rusija predstavlja prijetnju Velikoj Britaniji te da se „naši sinovi i kćeri moraju biti spremni boriti”. Opasnost je, rekao je, veća nego u bilo kojem trenutku njegove karijere.
Kao drugo, svega nekoliko sati poslije, Express, Daily Star, Mirror i Yorkshire Live objavili su gotovo identične članke o tome što se događa britanskom državljaninu koji odbije odazvati se na vojnu obvezu. Svi su spominjali „stroge” kazne, a svi su svoje članke temeljili na upozorenju bivšeg zapovjednika NATO-a da bi sukob na Bliskom istoku mogao eskalirati u svjetski rat.
Više redakcija objavilo je istoga dana istu priču, iz istog kuta i koristeći istu riječ — „stroge”. Slučajnost? Da, naravno.
Ovako izgleda koordinirano izvještavanje kada država mora unaprijed pripremiti stanovništvo da prihvati ishod o kojemu nikada nije dobilo priliku glasati, ali koji je već odlučen.
Visoki dužnosnik podiže razinu prijetnje. Poslušni mediji prenose priču o kaznama za odbijanje služenja vojnog roka još prije nego što takva politika uopće postoji. Javnost se postupno navikava na to da vojnu obvezu najprije smatra zamislivom, zatim vjerojatnom, a naposljetku i nečim što se podrazumijeva, a da pritom nije dan nijedan glas.
Programiranje puka.
Vojna obveza logičan je sljedeći instrument za državu koja je iscrpila svoja jednostavnija sredstva.
Upravo smo razmotrili zašto Velika Britanija i njezini susjedi ne mogu financirati svoja obećanja gospodarskim rastom ili porezima te zašto pribjegavaju financijskoj represiji kako bi nadoknadili manjak kapitala. Vojna obveza ista je logika primijenjena na radnu snagu: kada država ne može kupiti ono što joj je potrebno po cijeni koju je javnost spremna prihvatiti, ona to prisilno pribavlja.
Povijesno gledano, monetarna represija i vojna obveza pojavljuju se zajedno jer imaju isti uzrok — državu koja je iscrpila svoja uobičajena sredstva.
