Pakt iz Meke puni svjetske naslovnice, ali prava promjena moći događa se u Hormuškom tjesnacu.
Dok svijet gleda na iznenada potpisani obrambeni pakt između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana, gotovo istodobno mogla bi se dogoditi geopolitička promjena koja je daleko značajnija. Prema procjeni novinara Pepea Escobara, pravi događaj nije novi „Mekanski pakt“, već preuređenje Hormuškog tjesnaca koje se nazire.
Escobar aktualnu situaciju u Zapadnoj Aziji opisuje kao trenutak u kojem se pomiču „tektonske ploče“ geopolitičkog poretka. Polazište mu je iznenadni susret saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i pakistanskog vodstva u Meki. Ondje je potpisan obrambeni pakt koji, prema dosad poznatim informacijama, navodno treba sadržavati klauzulu o uzajamnoj pomoći nalik onoj u NATO-u: napad na jednu od triju država trebao bi se smatrati napadom na sve tri.
No već ovdje počinje problem.
Nitko ne zna što je zapravo potpisano
Escobar više puta ističe da stvarni tekst ugovora nije javno dostupan. Javnost dosad poznaje samo one dijelove koji su očito namjerno iz saudijskih izvora proslijeđeni medijima.
Što se točno podrazumijeva pod uzajamnom obranom, kada se aktivira klauzula o uzajamnoj pomoći, koje iz nje proizlaze vojne obveze i protiv koga je pakt zapravo usmjeren, stoga ostaje otvoreno.
Escobar stoga sporazum opisuje kao „hazy, tricky, dodgy“ – nejasan, osjetljiv i netransparentan. Za njega je ključno to što ugovor nije transparentno objavljen. To svako brzo tumačenje čini problematičnim. Escobar izričito smatra pogrešnim govoriti o „sunitskom NATO-u protiv Irana“.
Prema Escobaru, pakt protiv Irana nema smisla
Njegovo je obrazloženje jednostavno: Pakistan je trenutačno jedan od najvažnijih posrednika između Irana i Sjedinjenih Država.
Islamabad već tjednima pokušava ponovno pokrenuti pregovore između dviju strana i omogućiti povratak prethodno dogovorenom memorandumu. Istodobno su se odnosi između Pakistana i Irana u posljednje vrijeme znatno poboljšali. Escobar stoga pita: Zašto bi Pakistan istodobno potpisao obrambeni pakt čiji bi stvarni cilj bio Iran?
Njegov je zaključak jasan: Iran trenutačno nema vidljiv razlog napasti Saudijsku Arabiju, Tursku ili Pakistan. Stoga tumačenje saveza usmjerenog protiv Teherana nije u skladu s trenutačnom situacijom. Osim toga, Pakistan je, prema Escobarovu prikazu, već danas izvrsno povezan s gotovo svim važnim akterima u regiji: s Iranom, Kinom, Turskom, državama Zaljeva i Washingtonom.
Pakt stoga nije potreban kako bi Pakistan proširio svoju ulogu geopolitičkog mosta – Islamabad tu ulogu već odavno ima.
Upravo zato Escobar postavlja mnogo temeljnije pitanje: Postoji li iza ugovora neki neobjavljeni strateški cilj?
Novi regionalni sigurnosni poredak
Jedan mogući odgovor Escobar vidi u nastanku neovisne sigurnosne arhitekture za Zapadnu Aziju. Pakistan je nuklearna sila. Turska ima drugu najveću vojsku unutar NATO-a. Saudijska Arabija raspolaže golemim financijskim resursima.
Zajedno bi te tri države mogle činiti jezgru nove regionalne sigurnosne strukture koja sve više funkcionira neovisno o Washingtonu. No i ovdje postoji proturječnost: Turska i dalje ostaje članica NATO-a.
Escobar stoga pita je li pakt doista početak neovisnog regionalnog poretka – ili NATO preko Ankare širi svoj utjecaj dublje u Zapadnu i Južnu Aziju. I jedno i drugo bilo bi geopolitički značajno.
Najopasnije pitanje glasi: Jemen
Još je eksplozivnije moguće značenje pakta za rat u Jemenu.
Escobar podsjeća da je Saudijska Arabija nedavno ponovno vojno djelovala protiv Jemena i time, prema njegovu prikazu, prekršila postojeći memorandum. Istodobno Rijad i dalje održava blokadu zemlje. Ako bi Saudijska Arabija ponovno pokrenula veći rat protiv Ansarallaha, novi obrambeni pakt teoretski bi se mogao iskoristiti za uvlačenje Pakistana i Turske u sukob.
Escobar to izričito opisuje kao spekulativni scenarij – ali kao scenarij koji smatra mogućim.
Njegovo je ključno pitanje stoga: Je li Mohammed bin Salman također zbog toga potaknuo sklapanje novog pakta, kako bi u slučaju ponovnog rata protiv Jemena ubuduće mogao zatražiti vojnu potporu Pakistana i Turske? Kasnije u razgovoru ta se bojazan ipak relativizira.
Drugi sugovornik, pozivajući se na vlastite pakistanske izvore, navodi da je Islamabad izričito preuzeo zadaću uvjeriti i Iran i Ansarallah da pakt nije usmjeren protiv njih. Prema tome, čak ni novi napad Ansarallaha na Saudijsku Arabiju ne bi trebao automatski izazvati vojnu reakciju Pakistana ili Turske.
Pritom podsjeća da je Pakistan već ranije odbio saudijski zahtjev za vojnom intervencijom. Pakistansko vodstvo navodno je u osnovi poručilo da će pokušati politički riješiti sukob, ali da se neće dopustiti uvući u rat.
To bi značilo da bi javno često spominjana usporedba s člankom 5. NATO-a u praksi mogla funkcionirati mnogo manje automatski nego što taj pojam sugerira.
Dok svi gledaju Meku, Iran i Oman pregovaraju o Hormuškom tjesnacu
Ovdje Escobar dolazi do ključne točke.
Dok Saudijska Arabija, Pakistan i Turska predstavljaju svoj spektakularni obrambeni pakt, istodobno se vode pregovori između Irana i Omana o novom statusu Hormuškog tjesnaca. Prema informacijama koje Escobar iznosi u razgovoru, privremeni dogovor već je u velikoj mjeri usuglašen. On govori o vjerojatnosti od 80 do 90 posto da će doći do sporazuma.
A njegov bi sadržaj geopolitički bio daleko eksplozivniji od Mekanskog pakta.
Iran kontrolira ulazak – Oman i Iran kontroliraju izlazak
Prema Escobarovu prikazu, novi bi mehanizam otprilike funkcionirao ovako: brodovi koji ulaze u Hormuški tjesnac bili bi u potpunosti podvrgnuti iranskim pravilima i kontroli. Iran bi time praktički imao potpunu kontrolu nad prometom koji ulazi u tjesnac.
Za promet koji izlazi iz tjesnaca u početku bi bio nadležan Oman. No i ondje bi Iran trebao zadržati nadređenu kontrolnu funkciju. Escobar to sažima drastično: pri ulasku 100 posto iranske kontrole, pri izlasku moguće 50 do 70 posto iranskog utjecaja. Tome bi se pridodale upravne, sigurnosne i druge pristojbe.
Ako bi se ovaj model doista proveo, to bi bila temeljita promjena dosadašnjeg poretka na jednom od najvažnijih svjetskih trgovačkih pravaca.
Washington bi bio izvan toga
Još je značajnije ono što, prema Escobarovu prikazu, nedostaje: američka uloga. SAD ne bi sudjelovao u novom poretku. Escobar ide čak toliko daleko da tvrdi kako američki ratni brodovi prema mogućem novom režimu više ne bi imali slobodan pristup Hormuškom tjesnacu.
Upravo zato takav ugovor između Omana i Irana opisuje kao stvarni strateški poraz Sjedinjenih Država.
To je stvarna srž njegove analize. Ne bi Mekanski pakt neposredno promijenio ravnotežu snaga. To bi učinio novi poredak u Hormuškom tjesnacu.
Hormuški tjesnac oduvijek je bio srž rata
Escobar pritom proturječi raširenom prikazu prema kojem se sukob prvenstveno vodio zbog iranskog nuklearnog programa. Prema njegovu tumačenju, Hormuški tjesnac od samog je početka bio stvarno središte. Sukob naziva „naftnim ratom“, ratom za strateško usko grlo i naposljetku ratom za stabilnost petrodolarskog sustava.
Iran je stoga toliko problematičan za Washington jer ta zemlja ne djeluje samo izvan američkog financijskog i sigurnosnog sustava, već svoju energiju sve više prodaje izvan tradicionalnih dolarskih struktura.
Time Escobar sukob s Iranom izravno povezuje s Rusijom i Kinom.
Iran, Rusija i Kina tri su međusobno povezena stupa euroazijske integracije. Pritisak na Iran stoga je neizravno i pritisak na Moskvu i Peking.
Kina stoji iza posredničkih nastojanja
Posebno je važna Kina.
Prema Escobarovu prikazu, Peking u pozadini radi na tome da se ponovno pokrene izvorni memorandum između Irana i SAD-a. Kini su potrebni stabilni trgovački pravci i predvidiv Hormuški tjesnac. Peking stoga podupire i Pakistan kao posrednika, kao i nastojanja Omana i Katara.
Kineski je stav jednostavan: slobodna plovidba, poštivanje međunarodnih pravila i povratak već dogovorenim sporazumima.
Time se stvara izvanredna slika.
Dok Washington sve više dolazi pod vojni pritisak, Kina u pozadini organizira diplomatski poredak u kojem regionalne države same pregovaraju.
Američki vojni manevarski prostor se sužava
Escobar vojnu situaciju Sjedinjenih Država opisuje dramatično.
Prema njegovu prikazu, veliki dijelovi američke vojne infrastrukture u Zapadnoj Aziji teško su oštećeni. Istodobno postoje nestašice projektila Patriot i drugih oružanih sustava. I strateške zalihe nafte SAD-a, prema njegovu prikazu, dosegle su kritično nisku razinu. On taj razvoj tumači kao jedan od ključnih razloga zbog kojih Washington trenutačno zazire od nove velike eskalacije.
Tome treba dodati i pritisak iz država Zaljeva.
Mohammed bin Salman osobno je, prema Escobarovu prikazu, upozorio Trumpa da ne pokreće novi veliki napad na Iran jer bi države Zaljeva nakon toga morale podnijeti iransku odmazdu.
Poruka je, u osnovi, glasila: Nećemo se žrtvovati za vaš rat. Ako je taj prikaz točan, bio bi to izvanredan raskid s dosadašnjim regionalnim poretkom. Naime, desetljećima su SAD jamčile sigurnost monarhijama Zaljeva.
Sada se čini da barem neke od tih država polaze od toga da ih Washington u slučaju nužde više ne može dovoljno zaštititi.
Mekanski pakt tada bi bio reakcija na američku slabost
Upravo ovdje novi obrambeni pakt dobiva potpuno drugačije značenje. Drugi sugovornik, pozivajući se na svoje izvore, objašnjava da su Pakistan, Turska i Saudijska Arabija uvjereni da će se Sjedinjene Države povući iz regije. Ne dobrovoljno kao neosporna supersila, nego oslabljene. Mekanski pakt stoga bi trebao pomoći popuniti sigurnosni vakuum koji nastaje.
Prema tom prikazu, mogle bi uslijediti i druge države.
Katar bi mogao postati dio takve sigurnosne strukture. Kuvajt već ima bliske vojne odnose s Pakistanom. Oman bi također mogao biti čvršće uključen. Samo su Ujedinjeni Arapski Emirati zasad neodlučni.
Time bi nastala potpuno nova arhitektura: Pakistan, Iran i Turska kao vojne sile, Saudijska Arabija i druge države Zaljeva kao financijski i gospodarski partneri – a Kina kao najvažniji vanjskotrgovinski dobitnik.
Pakistan postaje središte
Možda najpodcjenjeniji dobitnik ovog razvoja bio bi Pakistan.
Islamabad danas povezuje aktere koje prije samo nekoliko godina gotovo nitko ne bi zamišljao zajedno. Pakistan ima bliske odnose s Kinom, dobre odnose s Iranom, višedesetljetne sigurnosne odnose sa Saudijskom Arabijom i sve tješnje vojne odnose s Turskom.
Istodobno je Pakistan posrednik između Washingtona i Teherana. Zbog toga Islamabad postaje moguće središte novog regionalnog poretka.
Prema izvorima sugovornika, odnosi između Irana i Pakistana sada su toliko bliski kao što nisu bili desetljećima.
Stvarni dobitnik zove se Iran
Ako su Escobarove informacije o Hormuškom tjesnacu točne, strateški dobitnik ipak bi bio Iran.
Teheran bi tada postigao ono što je Washington desetljećima pokušavao spriječiti: institucionaliziranu iransku kontrolnu funkciju nad najvažnijim energetskim uskim grlom na svijetu. Ne samo vojno. Ne samo faktično. Već bi ona možda bila diplomatski osigurana sporazumom s Omanom. To bi znatno povećalo iranski utjecaj na globalne energetske tokove. Istodobno bi Iran postao nezaobilazan akter za Kinu, Indiju, države Zaljeva i praktički svakog velikog uvoznika energije u Aziji.
I upravo zato je Hormuški tjesnac stvarna priča
Mekanski pakt je spektakularan.
Tri najvažnije sunitske države sklapaju ugovor nalik NATO-u. Pakistan donosi nuklearno oružje i vojnu snagu, Turska svoju veliku vojsku i obrambenu industriju, a Saudijska Arabija svoju financijsku moć.
No Escobarova analiza sugerira da je taj sporazum prije reakcija na novu stvarnost nego njezin uzrok. Stvarni tektonski pomak događa se nekoliko stotina kilometara dalje na istok. U Hormuškom tjesnacu.
Ako Iran i Oman doista dogovore novi mehanizam za kontrolu pomorskog prometa, a Washington pritom ostane izvan toga, sigurnosni poredak cijelog Perzijskog zaljeva se mijenja.
Tada više ne bi bilo samo po sebi razumljivo da Sjedinjene Države određuju pravila na najvažnijem svjetskom naftnom pravcu.
I upravo zato bi naizgled tehnički sporazum o Hormuškom tjesnacu dugoročno mogao postati značajniji od bilo kakvog spektakularnog vojnog saveza.
Zaključak: Novi poredak nastaje istodobno na više razina
Neobično u trenutačnoj situaciji nije jedan pojedinačni sporazum.
Neobična je istodobnost. Saudijska Arabija, Pakistan i Turska grade vlastitu obrambenu strukturu. Pakistan posreduje između Irana i SAD-a. Iran i Oman pregovaraju o praktičnoj kontroli Hormuškog tjesnaca. Kina podupire regionalnu sigurnosnu arhitekturu dogovorenu među samim regionalnim državama.
Države Zaljeva ne žele novi američki rat s Iranom.
A Washington očito raspolaže s manje vojnog i političkog manevarskog prostora nego prije samo nekoliko mjeseci. Escobar u tome vidi početak temeljitog preuređenja Zapadne Azije.
Još je mnogo toga nejasno. Mekanski pakt nije javno objavljen. Ni konačni sporazum o Hormuškom tjesnacu još nije dostupan. Brojne izjave iz razgovora temelje se na izvorima koje nije moguće javno provjeriti, a i sam Escobar više puta naglašava svoj skepticizam prema dijelovima informacija koje su mu proslijeđene.
No ako se potvrdi samo bitan dio ovog razvoja, posljedice bi bile ogromne:
