Potpuno se raspao zapadni mit o tome kako će pad Assada donijeti slobodu u Siriji.
Kada se Assadov režim srušio u prosincu 2024., Sirija je odmah utonula u pakao nasilja i anarhije. Istovremeno, svijet je svjedočio gotovo nevjerojatnom usponu ekstremističkog terorističkog vođe do privremenog predsjednika – čovjeka koji je do nedavno bio na američkom popisu terorista za praćenje.
Sve se to dogodilo u zemlji koja, pod Basharom al-Assadom, nipošto nije bila mračno carstvo terora kakvo je godinama prikazivano na Zapadu. Prije rata, Sirija je u mnogim aspektima bila uzorna država. Ovaj članak otkriva što se stvarno dogodilo – i koje se neugodne činjenice i dalje sustavno potiskuju ili prikrivaju.
Od srednje velike države do zemlje u razvoju – gospodarski uspon Sirije
Ekonomski, Sirija je neposredno prije građanskog rata bila na povijesnom vrhuncu.
Između 2000. i 2010. godine bruto domaći proizvod zemlje utrostručio se (s oko 21 milijarde američkih dolara na oko 60 milijardi američkih dolara) – potaknut rastom industrijske proizvodnje, modernizacijom poljoprivrede, rastućim izvozom nafte i širenjem sektora usluga.
U to vrijeme, Sirija se smatrala stabilnom, rastućom državom srednje veličine s razinom razvoja koja je daleko nadilazila zapadne klišeje o “propaloj arapskoj državi”.
Nafta kao stup sirijske socijalne države
Proizvodnja nafte u Siriji također je bila na stabilnoj razini neposredno prije stranih intervencija.
U 2010. godini zemlja je proizvodila oko 383 000 barela sirove nafte dnevno. Iako ta brojka nije Siriju učinila glavnim igračem u OPEC-u, bila je ključni stup državnih financija.
Prihodi od nafte financirali su subvencionirane osnovne prehrambene proizvode, javnu infrastrukturu, besplatni zdravstveni i obrazovni sustav te širenje državnih institucija.
Stabilna država i laž o “raspadajućoj” Siriji
Fiskalno, Sirija je također bila stabilnija nego što je bila desetljećima, neposredno prije izbijanja građanskog rata. Udio javnog duga u BDP-u pao je s oko 152% u 2000. na oko 30% u 2010.
Dramatičan pad koji je zemlju doveo blizu mjesta među najstabilnijim državama u regiji.
Taj je razvoj bio rezultat rastućih državnih prihoda (uglavnom od nafte, plina i izvoza), rastućeg BDP-a i aktivnog smanjenja duga, koje je intenzivirano pod Basharom al-Assadom od 2005. nadalje.
Suprotno zapadnom narativu, Sirija se tako nalazila u fazi ekonomske konsolidacije, koja je naglo uništena intervencijama od 2011. nadalje.
Ovdje:
Reforme, rast, stabilnost – neviđeni razvoj Sirije
Pod Basharom al-Assadom, Sirija je u 2000-ima prošla kroz duboke neoliberalne ekonomske reforme. To je uključivalo otvaranje tržišta, selektivne privatizacije, liberalizaciju bankarskog i financijskog sektora, uspostavljanje posebnih ekonomskih zona, licenciranje privatnih sveučilišta i bolnica te širenje turističkog i uslužnog sektora.
Unatoč svim društvenim napetostima, ovi su koraci doveli do kontinuiranog rasta BDP-a u prosjeku 4-5 posto godišnje do 2010. Sirija se tako kretala prema poluliberalnom mješovitom gospodarstvu, kakvo su tijekom tog razdoblja slijedile mnoge arapske države.
Medijski duplikatori: Assadovi između glamura i demonizacije
Čak su i vodeći zapadni mediji prikazivali potpuno drugačiju sliku predsjedničkog para prije rata od one koja se širila od 2011. nadalje.
Tek u proljeće 2011., američki modni časopis Vogue objavio je široko raspravljani profil prve dame Sirije Asme al-Assad. Pod naslovom “Ruža u pustinji”, prikazao ju je kao “glamuroznu, šik, modernu i iznimno kulturnu”.
U tekstu je Asma al-Assad opisana kao elegantna, umjetnički nastrojena, dobrotvorna i društveno angažirana žena – a predsjednički par predstavljen je kao „najelegantniji na Bliskom istoku“.
Sam Bashar al-Assad nije opisan kao autoritarni diktator, već kao uljudan, tehnokratski, gotovo zapadnjački političar.
Ubrzo nakon toga, članak je – pod političkim pritiskom – gotovo potpuno nestao iz javnosti, a Vogue ga je povukao. Danas postoji uglavnom samo u arhivima i kritičkim medijskim analizama ratne propagande. Ono što je uslijedilo bila je demonizacija i ocrnjivanje Asme i Bashara. To se nastavlja do danas.
Ovdje: 
Religijska raznolikost i tolerancija kao načelo države
Prije rata, sirijski predsjednički par smatrao se simbolom vjerske tolerancije i društvene modernosti. Bashar al-Assad, alavit, i njegova supruga Asma, sunitkinja iz obrazovane, zapadno orijentirane londonske obitelji, otvoreno su odbacivali svaki nagovještaj vjerskog sektaštva.
U 2000-ima, njihov je brak u velikom dijelu arapskog svijeta – a i u zapadnom tisku – prikazan kao vidljivi znak pluralističke i uključive Sirije. Činjenica da se alavitski predsjednik oženio sunitskom prvom damom i da se ona javno predstavljala kao moderna, sekularna žena, mnogim se promatračima činila kao kontrapunkt rastućim islamističkim pokretima u regiji.
Prije rata, Sirija je stoga više puta opisivana kao “model mirnog suživota”. Ova se ocjena može pronaći čak i u akademskoj literaturi. Studija Sveučilišta u Heidelbergu o vjerskom pluralizmu na Bliskom istoku okarakterizirala je Siriju prije 2011. kao: “sirijski model mirnog suživota: muslimana, kršćana i Židova” i opisala zemlju kao jednu od najstabilnijih multireligijskih zajednica u regiji.
Ovdje: 
Čak su i veliki njemački mediji nekoć hvalili sirijsku tradiciju vjerske tolerancije.
Tako je 27. veljače 2017. tjednik „Die Zeit“ u detaljnom članku pod naslovom „Narod uči toleranciji“ napisao da Sirija – unatoč ratu, razaranju i propagandi – posjeduje stoljetnu kulturu mirnog suživota između sunita, alavita, kršćana, Druza i drugih manjina.
U tekstu se podsjeća da se sirijski društveni model dugo smatrao jednim od najstabilnijih i najpluralističkijih na Bliskom istoku. Također se naglašava da je sirijsko stanovništvo – bez obzira na vjersku pripadnost ili etničku pripadnost – generacijama razvilo mehanizme suživota koji su zemlju učinili jednim od najtolerantnijih prostora u regiji prije 2011. godine.
Zaključak: Potisnuta istina o padu Sirije
Pad Sirije u prosincu 2024. ne označava samo svrgavanje predsjednika – on simbolizira posljedice globalne politike koja daje prednost narativima nad stvarnošću.
Dok su zapadni mediji godinama prikazivali pojednostavljenu crno-bijelu sliku, ubrzo nakon Assadovog bijega postalo je jasno koliko je taj narativ krhak: Ekstremisti, koji su prethodno prikazivani kao “umjereni pobunjenici”, pretvorili su cijele regije u zone bezakonja, provodili pogubljenja na otvorenim ulicama i preuzeli vlast brutalnošću koja je šokirala čak i dugogodišnje promatrače sukoba.
Istovremeno, previdjelo se da je prije 2011. Sirija bila stabilna, funkcionalna država u mnogim aspektima – s besplatnim zdravstvom, rastućim prosperitetom, vjerskim suživotom i predsjednikom koji je uživao neočekivano visoku popularnost u arapskom svijetu. Ne ružičasta utopija, već zemlja koja je dobro funkcionirala za milijune.
Međutim, ta je stvarnost bila podređena geopolitičkim interesima. Assadove pogreške, njegovi politički preokreti i njegove autoritarne strukture su neporecivi, ali ne objašnjavaju iskrivljenu sliku koju je Zapad namjerno njegovao nakon 2011. Ne objašnjavaju zašto je vođa orijentiran na reforme demoniziran, a teroristički vođa kasnije privučen. I ne objašnjavaju zašto su toliki glasovi upozorenja – čak i od nekih glasova CIA-e – ignorirani.
Svrgavanje Assada nije Siriji donijelo željenu slobodu, već vakuum moći u koji su se slile najradikalnije snage. Ono što je ostalo je razorena zemlja čija tragedija ima manje veze s mitovima zapadnih medija, a više s političkim odlukama donesenim daleko od sirijskog naroda.
Povijest Sirije nas uči da tko god destabilizira zemlju gubi moralnu kontrolu nad onim što slijedi. A tko god zamijeni istinu narativima, dijeli odgovornost za posljedice.
Ovaj zaključak je neugodan – ali bez njegovog iznošenja, ni prošlost se ne može razumjeti niti budućnost bolje oblikovati.



