Gdje je, dovraga, novac od nafte koji je Trump ukrao od venezuelanskog naroda?, piše Thom Hartmann.
U bilo kojem drugom razdoblju američke povijesti to bi značilo kraj karijere nekoga poput Scotta Bessenta, našeg ministra financija ograničene inteligencije. To je izašlo na vidjelo jučer, kada ga je kongresnik iz Illinoisa Sean Casten pitao o tim „milijardama dolara“ za koje Trump neprestano tvrdi da ih Amerika „dobiva“ od prodaje venezuelske nafte.
Bessent se složio s Trumpom i izjavio da nafta i novac od nafte koje smo oduzeli toj zemlji predstavljaju „jednu od najvećih imovina koje su se ikada pojavile u bilanci SAD-a“. Milijarde i milijarde dolara.
Casten mu je stoga postavio jednostavno pitanje: Možete li nam reći tko upravlja tim novcem i gdje se on nalazi? Možete li potvrditi „idu li ta [financijska sredstva] osobama u Sjedinjenim Državama ili ne?“
Bessentov odgovor bio je šokantna jedna riječ: „Ne.“ On ništa neće reći…
Je li Trump zaplijenio naftu i novac od nafte? Bessent to odbija reći. Trump to odbija reći. Zapravo, nitko iz Trumpova tima neće nam reći gdje se taj novac nalazi, tko njime upravlja ni tko ubire kamate na njega.
Međutim, ovo znamo:
Tri dana nakon što je Trump oteo predsjednika Madura i njegovu suprugu, oglasio se na svojoj društvenoj mreži preplavljenoj nacistima i napisao da će prihod od venezuelske nafte osobno kontrolirati on sam „kao predsjednik Sjedinjenih Država“.
Tri dana poslije potpisao je izvršnu uredbu kojom je proglasio „izvanredno stanje“ povezano s tom naftom kako nijedan sud ni vjerovnik ne bi mogao doći do tog novca, čime je izigrao vlasnike obveznica i naftne kompanije kojima je Venezuela dugovala oko 150 milijardi dolara.
Potom je Trump počeo rasprodavati naftu koju smo zaplijenili Venezueli. Prva pošiljka, prema Reutersu i Semaforu, vrijedna oko 500 milijuna dolara, otišla je kompanijama koje trguju robom Vitol i Trafigura – skupinama za koje je Washington Post izvijestio da obje imaju povijest slučajeva povezanih s korupcijskim shemama u prodaji nafte.
A taj novac nije otišao na račun Ministarstva financija, kako je bilo navedeno u Trumpovoj vlastitoj izvršnoj uredbi. Umjesto toga, novac je prebačen na bankovni račun u Kataru, i to odmah nakon što su mu predstavnici te zemlje darovali zrakoplov vrijedan 400 milijuna dolara. Visoki dužnosnik objasnio je Semaforu da je Katar odabran kao „neutralno mjesto“ gdje novac „može slobodno teći“ bez rizika od zapljene.
Senatorica Elizabeth Warren bila je ogorčena i rekla je svijetu ono što je većina nas tada mislila: „Ne postoji nikakva pravna osnova da predsjednik otvori offshore račun kojim upravlja i tako može prodavati imovinu koju je zaplijenila američka vojska. To je upravo ona vrsta poteza koji bi privukao korumpiranog političara.“
U siječnju je državni tajnik Marco Rubio pred Senatom izjavio da je 300 milijuna dolara poslano u Venezuelu kako bi se pokrili troškovi plaća vlade i drugi izdaci, dok je još 200 milijuna dolara „i dalje ležalo“ u Dohi. Cijelu je operaciju opisao kao „novi“ i „kratkoročni mehanizam“.
Međutim, mjesec dana poslije ministar energetike Chris Wright rekao je u intervjuu za CNBC da je račun zatvoren i da više nikakav novac neće teći u Katar niti preko njega… a od tada nitko nije otkrio kamo je novac nestao niti gdje se nalazi.
Gdje je novac?
Gregory Meeks, vodeći član Odbora za vanjske poslove Zastupničkog doma, nazvao je to „offshore tajnim fondom“. Bessent, kojeg je Casten ispitivao još u veljači, odbio je reći koje račune Ministarstvo financija uopće koristi, iako je Trumpova izvršna uredba upravo njega i Ministarstvo financija imenovala upraviteljima tih sredstava. Casten i senator Chris Van Hollen ponovno su u ožujku zatražili informaciju o tome gdje se novac nalazi, no ponovno su naišli na šutnju. A zatim ponovno i ovog tjedna.
U međuvremenu se hrpa novca povećava, osobito s obzirom na naftnu krizu izazvanu Trumpovim idiotskim ratom protiv Irana. Na temelju podataka Bloomberga o praćenju tankera, Vijeće za vanjske odnose objavilo je u travnju procjenu prema kojoj je: „Tijekom prva četiri mjeseca, otkako su Sjedinjene Države uspostavile kontrolu nad izvozom venezuelske nafte, gotovo sto milijuna barela nafte, procijenjene vrijednosti od 8 milijardi dolara, prošlo kroz proces obilježen nultom transparentnošću i minimalnim nadzorom.“
Dužnosnik State Departmenta u travnju je pred Kongresom izjavio da se u Venezuelu vratilo približno 3 milijarde dolara, ali Trump se u srpnju hvalio da su SAD prodale ukradenu venezuelsku naftu u vrijednosti većoj od 13 milijardi dolara te je naznačio da bi ta sredstva mogao preusmjeriti američkoj vojsci ili bilo kamo drugdje gdje bi želio.
Još u lipnju Marco Rubio pokušao je smiriti zabrinutost Kongresa tvrdnjom da revizorska tvrtka KPMG „kontrolira svaku isplatu“. Međutim, kada se libertarijanski časopis Reason Magazine u kolovozu pozabavio tim pitanjem, utvrdio je da nisu objavljeni ni ugovori ni revizije.
A takozvana internetska stranica „Transparent Sovereignty“, koju je venezuelska vlada uspostavila kako bi svijetu pokazala svoje naftne transakcije, navodi samo jednu prodaju. Trump im očito ne govori ni što je učinio s njihovom naftom ni kamo je nestao njihov novac.
A nije riječ samo o nafti. U ožujku je ministar unutarnjih poslova Doug Burgum odletio zrakoplovom punim američkih rudarskih menadžera u Caracas i vratio se kući hvaleći se da je sa sobom ponio više od 100 milijuna dolara u zlatu. Sklopio je dogovor o njegovoj prodaji kompaniji Trafigura, koja je navodno sklona podmićivanju, pri čemu su prihodi otišli, pa, nitko ne zna kamo.
Riječ je o starom scenariju koji Trump ovdje očito slijedi i koji su odavno uvele mnoge korumpirane naftne države.
Primjerice, 2014. godine guverner Središnje banke Nigerije Lamido Sanusi slučajno je otkrio Senatu da približno 20 milijardi dolara prihoda od nafte nikada nije dospjelo u državnu blagajnu. Predsjednik Goodluck Jonathan na to je reagirao tako što ga je smijenio i taj novac nazvao „fantomskim“. Kada je PriceWaterhouseCoopers naposljetku proveo reviziju računovodstva, utvrđeno je da je najmanje 1,48 milijardi dolara jednostavno nestalo.
Radio sam u sklopu međunarodne humanitarne pomoći u nekim od najkorumpiranijih zemalja svijeta, dobivao ponude mita i bio mi je prijetilo zato što sam ih odbio, a obrazac koji ovdje primjećujem zastrašujuće mi je poznat. Nikada ne objavljuju pljačku; jednostavno vam prestanu govoriti kamo je što otišlo ili kome je na kraju pripalo. Većina ljudi zaključi da sve mora biti u redu kad se o tome ne izvještava niti se o tome raspravlja, pa rasprava utihne.
I tako smo ovdje. Trump:
— objavio je da je uzeo naftu,
— zatim da je uzeo novac od prodaje nafte i položio ga u banku u zemlji koja mu je besplatno darovala zrakoplov 747,
— angažirao trgovce s prošlošću povezanoj s podmićivanjem,
— odbio objaviti ugovore,
— zadužio svoje vlastite, pomno odabrane članove kabineta i za isplate i za nadzor, i
— zatim poslao Bessenta u Kongres da odgovori „ne“ kada su ga upitali bismo li, molim vas, molim vas, mogli znati kamo je sve to nestalo.
U međuvremenu se čini da su republikanci u Kongresu iznenada zanijemjeli.
Kongresnici Casten i Joaquin Castro podnijeli su u Zastupničkom domu prijedlog zakona Venezuela Oil Proceeds Transparency Act, kojim se želi prisiliti Ured za odgovornost vlade (GAO) da provede reviziju katarskog računa i svega što je s njim povezano. Republikanci odbijaju dopustiti da prijedlog prođe kroz odbor, a Mike Johnson mu neće dati priliku za razmatranje na plenarnoj sjednici.
