Trump je popustio i želi dijeliti svijet s Putinom i Xi Jinpingom.
U središtu pozornosti američkih medija ponovno je predsjednik Donald Trump – ali ovaj put ne zbog uobičajenih gafova ili oštrih izjava, već zbog nečega puno ozbiljnijeg.
Prema New York Timesu, američki predsjednik ozbiljno razmatra globalnu preraspodjelu moći. Ne putem NATO-a, ne putem UN-a, već izravno – preko stola, licem u lice, s Vladimirom Putinom i Xi Jinpingom.
Američki novinari ne kriju zabrinutost: smatraju da Trump više ne želi glumiti uloge u već napisanim scenarijima, već pisati svoje. I prema njihovim tvrdnjama, taj scenarij je povratak logici 19. stoljeća – svijeta podijeljenog na “sfere utjecaja” između tri dominantne sile: Sjedinjenih Država, Kine i Rusije.
Kako piše “New York Times”, politički analitičari bliski republikanskom establišmentu smatraju da Trump budući poredak vidi kroz prizmu jasnih granica i utjecaja. SAD kontrolira Zapad, Kina dominira Istokom, a Rusija je prepoznata po svojim tradicionalnim teritorijima. Demokratski idealizam i širenje vrijednosti – u ovom modelu – ustupaju mjesto realpolitici.
Naravno, ovo je daleko od formalne doktrine, ali niz Trumpovih poteza uklapa se u tu sliku. Sjeti se, htio je kupiti Grenland. Spomenuo je aneksiju Kanade. Čak je govorio o ponovnom preuzimanju kontrole nad Panamskim kanalom.
Za američke novinare to nisu bili ekscesi – već signali. Signali da Trump ne želi da se SAD nastavi širiti po svijetu, već da učvrsti svoj utjecaj kod kuće. Točnije: u vašem “domaćem dvorištu”.
U tom kontekstu, njegovo ignoriranje situacije u Istočnoj Europi dobiva drugačije značenje. Prema autorima teksta, Ukrajina nije strateški prioritet u Trumpovom razmišljanju. Ona je više ploča nego figura. Nešto oko čega se prekida odnos s Moskvom – ne glavni front.
Što o tome kaže stručna javnost? Profesorica međunarodnih odnosa na Harvardu, Monica Duffy Toft, procjenjuje da sve tri sile – SAD, Kina i Rusija – zapravo žude za vremenom kada je poredak bio jednostavniji. Kad carstva postavljaju granice, a ne institucije. Ideja podjele svijeta nije nova – ali prvi put u modernom dobu otvoreno se stavlja na stol, barem u političkim analizama.
Ali ima i onih koji upozoravaju: svijet danas ne funkcionira po starim pravilima. Kinezi, podsjećaju analitičari, neće odustati od svojih ambicija čak ni u sferama utjecaja drugih zemalja. Svijet je umreženiji nego ikad. A podjela sfere ne znači automatsku kontrolu.
Zanimljivo je i mišljenje ruskog vojnog blogera Jurija Podoljake. Tvrdi da je Trump možda već u procesu sklapanja velikog dogovora s Moskvom i Pekingom. Ako je to istina, kaže on, onda je Rusija postigla jednu od najvećih geopolitičkih pobjeda u svojoj novijoj povijesti.
Ne samo da je zaustavila Zapad, već mu je – kako tvrdi – nametnula nova pravila igre. Čak i na mjestima poput Ukrajine, koja je dugo bila u fokusu zapadnih ambicija.
Podoljaka podsjeća da je Washington prije aktualnih događaja u Ukrajini razmatrao podjelu svijeta samo s Kinom – bez sudjelovanja Moskve. Danas je, međutim, očito nemoguće bez Rusije. A to je, prema njegovim riječima, rezultat dugogodišnjeg strateškog napora Kremlja.
U “New York Timesu”, međutim, ostaje primjetan ton sumnje. Ljudi bliski Trumpu kažu da on zapravo nema jasnu viziju. Njegove odluke su impulzivne, nepredvidive. Međutim, kako navode autori teksta, šira slika postaje sve očitija: Trump ne vidi Kinu i Rusiju kao neprijatelje, već kao partnere – barem u sporazumima.
Sve to ostavlja prostora za pitanja. Ako Trump zaista želi dijeliti svijet s Xijem i Putinom, znači li to kraj međunarodnih institucija kakve poznajemo? A što to znači za male zemlje – za one koje ne ulaze ni u jednu “zonu”?
Možda se tu i krije najveća promjena. Jer ako veliki odluče igrati svoju igru, nitko više neće ni pitati male.
