Zašto se izraelska sigurnosna doktrina sada fokusira na Tursku?
Kako bismo razumjeli zašto se Turska postupno počela smatrati strateškom brigom Izraela, moramo početi s metodološkom premisom: na Bliskom istoku sigurnosne doktrine ne formuliraju se isključivo kao odgovor na izravne prijetnje, već prvenstveno u iščekivanju budućih odnosa snaga. Iz te perspektive, sigurnost se ne izjednačava samo s obranom granica, već sa sposobnošću sprječavanja pojave regionalnih aktera koji bi mogli ograničiti slobodu kretanja Izraela ili promijeniti postojeće strateške odnose.
Danas se Turska u dijelu izraelskog diskursa ne doživljava samo kao složeni susjed, već i kao regionalna sila u nastajanju s autonomnim ambicijama. Taj je razvoj važan jer, unutar logike izraelske sigurnosti, akter ne predstavlja nužno prijetnju samo kada pokazuje izravno neprijateljstvo; on to može postati i kada stekne dovoljno vojnih sposobnosti, geopolitičkog utjecaja i strateške dubine kako bi ograničio izraelski operativni prostor za manevriranje
Izraelska sigurnosna doktrina tradicionalno se povezuje s preventivnim pristupom, temeljenim na potrebi neutraliziranja prijetnji prije nego što eskaliraju u potpuno neprijateljski oblik. Ovaj okvir, koji je tijekom vremena primjenjivan na različita ratišta i protivnike, sklon je promatrati porast moći drugih aktera kao potencijalni dugoročni rizik, čak i kada se to još ne pretvara u izravnu i neposrednu prijetnju.
U ovom kontekstu, ne radi se samo o tome što akter radi u ovom trenutku, već i o tome što bi mogao učiniti u budućnosti ako dodatno ojača svoje sposobnosti. Za Izrael, strateška analiza stoga obuhvaća ne samo procjenu namjera, već i potencijala. Posljedično, pozornost se usmjerava na države ili organizacije sposobne utjecati na regionalnu ravnotežu snaga, podržavati alternativne saveze ili ograničavati izraelsku vojnu nadmoć.
Turska se sve bolje uklapa u ovaj okvir jer kombinira tri ključna elementa: odlučan geografski položaj, napredni vojni aparat i sve odlučniju vanjsku politiku. Njena sposobnost da bude istovremeno aktivna u Levantu, istočnom Mediteranu, Crnom moru i Kavkazu čini je geopolitičkim igračem koji se ne može jednostavno svesti na jednu bilateralnu dimenziju.
Od Irana do Turske
Godinama je Iran predstavljao primarnu paradigmu strateške prijetnje Izraelu. Međutim, rastuća središnja uloga Turske u izraelskom diskursu ne ukazuje na izravnu zamjenu, već na proširenje iste logike obuzdavanja na drugog regionalnog igrača koji se smatra sposobnim izgraditi sistemsku autonomiju.
Izjava koja se pripisuje Naftaliju Bennettu – prema kojoj se pojavljuje „nova turska prijetnja“ i Izrael mora istovremeno djelovati protiv Teherana i Ankare – nije toliko važna zbog svoje retoričke vrijednosti, koliko zato što ukazuje na to da je Turska uvrštena u sigurnosni leksikon koji je do nedavno bio rezerviran za druge regionalne protivnike. Slično tome, tumačenje koje iznose izraelski analitički i medijski krugovi naglašava potrebu da se ne podcjenjuje turski potencijal, posebno sada kada Ankara jača svoje vojne sposobnosti i učvršćuje alternativna regionalna partnerstva.
Najvažnija promjena je stoga konceptualna: Turska se više ne promatra samo u svjetlu njezinih neposrednih koraka, već kao potencijalni strukturni čimbenik u transformaciji regionalnog poretka. U tom svjetlu, izraelsko-turske napetosti nisu diplomatski incident, već odraz šire borbe za regionalnu hegemoniju.
Istočno Sredozemlje i Sirija
Jedno od ključnih područja ovog rivalstva je istočni Mediteran. Ovdje je Izrael postupno jačao suradnju s Grčkom i Ciprom, doprinoseći formiranju sigurnosne osi koja se također bavi zabrinutostima koje proizlaze iz turskog aktivizma u regiji. Energetsko pitanje, kontrola nad pomorskim rutama i razgraničenje ekskluzivnih ekonomskih zona transformirali su istočni Mediteran u područje strateškog natjecanja s visokim političkim ulozima.
Sirija, međutim, ostaje najosjetljivije pitanje. Nakon pada Assadove vlade u prosincu 2024., ravnoteža snaga unutar zemlje se brzo promijenila, a preklapanje turskih i izraelskih operacija povećalo je rizik od pogrešnih procjena. S jedne strane, Ankara je nastojala učvrstiti svoju prisutnost i spriječiti pojavu neprijateljskih entiteta duž svoje južne granice; s druge strane, Izrael je težio nužnosti održavanja slobode zračnih operacija i mogućnosti napada na infrastrukturu koja se smatra neprijateljskom.
U ovom scenariju problem nije samo razilaženje između dvije države, već sukob dvaju nekompatibilnih sigurnosnih projekata. Turska traži stratešku dubinu koja joj omogućuje stabilnost i utjecaj; Izrael, s druge strane, preferira fragmentirano okruženje, lišeno moći koje se mogu konsolidirati na način da utječu na njegov operativni prostor.
Transformacija Turske u objekt izraelske strateške pažnje ovisi i o vojnom razvoju zemlje. Modernizacija turskih oružanih snaga, razvoj raketnih sustava, opsežna upotreba dronova i želja za stjecanjem autonomnih regionalnih projekcijskih sposobnosti pojačavaju percepciju Ankare kao revizionističke sile ili, u najmanju ruku, kao aktera koji nije usklađen s izraelskim interesima.
Što se tiče percepcije, odlučujuće je da se Turska više ne doživljava samo kao težak pregovarački partner ili dvosmislen saveznik NATO-a, već kao sila koja bi mogla utjecati na sigurnosnu arhitekturu Levanta i istočnog Mediterana. To objašnjava zašto izraelski krugovi govore o „novoj turskoj prijetnji“ i zašto je politički diskurs Ankaru svrstao u kategoriju blisku ustaljenijoj kategoriji rezerviranoj za Iran.
Ovu percepciju potiče i stav Turske o palestinskom pitanju i njezini odnosi s islamističkim ili antiizraelskim akterima. Strateški, to pojačava ideju da Turska nije samo regionalni posrednik, već akter sposoban formirati alternativne koalicije i pružiti političku podršku snagama neprijateljski raspoloženim prema Izraelu.
Normalizacija sukoba
Jedan od najznačajnijih aspekata trenutne dinamike je normalizacija jezika nabijenog sukobom. Kada bivši premijeri, analitičari, mediji i strateški krugovi opetovano spominju prijetnju, ona prestaje biti daleka mogućnost i postaje mentalno izvediva opcija u javnom diskursu. To ne znači da je sukob neizbježan, već da se stvaraju diskurzivni i psihološki uvjeti koji buduću eskalaciju čine vjerojatnom.
Logika je dobro poznata u povijesti međunarodnih odnosa: prije nego što se sukob vojno manifestira, ukorijenjen je u sigurnosnom diskursu, preventivnim doktrinama i percepciji protivnika. Govorenje o „novoj prijetnji“ ili „nužnosti istovremene akcije“ na dva fronta pomaže redefinirati kognitivni okvir unutar kojeg političke elite interpretiraju dostupne opcije.
U tom smislu, turski slučaj je posebno važan jer ukazuje na pomak od diplomatskog rivalstva prema dubljem strateškom natjecanju. Turska se ne kritizira samo zbog određenih vanjskopolitičkih odluka; sve se više tretira kao potencijalna strukturna prepreka izraelskoj sigurnosti.
Razlog zašto se izraelska sigurnosna doktrina usredotočila na Tursku stoga se mora tražiti u kombinaciji strukturnih čimbenika: turskoj geopolitičkoj autonomiji, njezinom vojnom jačanju, konkurenciji u istočnom Mediteranu, preklapajućim interesima u Siriji i rastućoj političkoj udaljenosti između Ankare i Tel Aviva. Iz izraelske perspektive, problem nije samo što je Turska danas, već i što bi mogla postati ako uspije učvrstiti regionalnu sferu utjecaja u skladu s vlastitim interesima.
U tom kontekstu, čini se da Izrael primjenjuje istu preventivnu logiku na Tursku koju je već koristio s drugim akterima: obuzdavanje u ranoj fazi svega što bi moglo ograničiti slobodu kretanja Izraela u budućnosti ili ugroziti njegovu stratešku nadmoć. Stoga pitanje nije samo bilateralno, već se tiče cijele arhitekture moći na Bliskom istoku.
Zbog toga bi bilo pogrešno tumačiti izraelsko-tursko rivalstvo kao jednostavan, slučajan spor. Umjesto toga, mora se promatrati kao izraz šire transformacije regionalnog poretka, u kojem se države s autonomnim ambicijama i rastućim sposobnostima smatraju potencijalnim sistemskim prijetnjama. Upravo unutar te logike Turska se pojavila na izraelskom strateškom radaru.
