Ako Trilateralna komisija nije izabrana na izborima, zašto se njezine ideje tako često pretvaraju u službenu politiku?, piše Andrija Klarić.
U novoj epizodi emisije Slobodni ugostio sam Derricka Brozea, neovisnog istraživačkog novinara iz SAD-a, čovjeka koji već više od deset godina istražuje mreže moći, skrivene centre utjecaja i načine na koje se preko obrazovanja, medija, medicine, energetike, financija, religije, obavještajnih službi i tehnologije oblikuje naš svijet.
Broze nije došao s tezom da sve zna i da ima konačan odgovor na pitanje tko vlada svijetom. Naprotiv, već na početku razgovora jasno je rekao da je godinama istraživao razne tvrdnje, od tajnih društava do političkih i financijskih elita, ali da je želio napraviti serijal koji se neće temeljiti na pukim teorijama, nego na onome što se može potkrijepiti dokumentima, provjerenim novinarstvom, povijesnim tragovima i izjavama samih aktera. Upravo iz tog pristupa nastala je njegova serija Pyramid of Power, koja danas ima više od sedamnaest nastavaka i pokušava složiti mozaik različitih poluga kontrole.
U ovom tekstu želim detaljno objasniti gledateljima o čemu smo sve razgovarali, zašto sam smatrao da je taj razgovor važan i zašto pitanje moći više nije nikakva rubna tema, nego pitanje svakodnevnog života običnih ljudi.
Zašto sam uopće otvorio pitanje tko vlada svijetom
Na samom početku emisije postavio sam pitanje koje mnogi osjećaju, ali ga rijetki izgovore naglas: tko zapravo stoji iza velikih događaja, tko ih usmjerava i upravlja li netko procesima koji naizgled djeluju kao kaos? To nije pitanje za salonsku zabavu, nego za ozbiljnu javnu raspravu. Jer ako su ključne političke, ekonomske, tehnološke i sigurnosne odluke u rukama uskog kruga ljudi i institucija koje nitko nije birao, onda demokracija postoji uglavnom kao dekoracija.
Derrick Broze u razgovoru nije tvrdio da postoji jedna jedina grupa koja sjedi u nekoj sobi i pritišće gumbe svijeta. Njegov pristup bio je drukčiji: pokušati pokazati kako različite skupine, organizacije, obitelji, institucije i mreže djeluju zajedno, preklapaju se i kroz različite sektore stvaraju trajni utjecaj. Drugim riječima, nije riječ nužno o jednoj ruci, nego o cijeloj arhitekturi moći.
Tko je Derrick Broze i zašto je njegov rad relevantan
Broze je u razgovoru ukratko objasnio svoj put. Dolazi iz Teksasa, u neovisnim medijima radi više od desetljeća, a kao aktivist je počeo još 2009. i 2010. godine, kada je počeo ozbiljno propitivati vladu, korupciju i javne politike u SAD-u. Kroz knjige, dokumentarce i istraživanja pokušava, kako sam kaže, osnažiti ljude da propituju autoritet i da se ne zaustave samo na kritici, nego da traže i rješenja.
Meni je upravo to bilo važno. U ovom intervjuu nisam želio samo senzacionalizam. Htio sam razgovor s nekim tko je spreman ući duboko u povijest pojedinih sustava, ali tko ne gubi iz vida osnovno pitanje: što običan čovjek može napraviti kada shvati kako sustav funkcionira?
Prva poluga kontrole: obrazovanje
Broze je objasnio da je svoju seriju započeo obrazovanjem jer smatra da je upravo ondje temelj cijele piramide moći. Ako želite dugoročno oblikovati društvo, najprije morate oblikovati način na koji ljudi razmišljaju dok su još djeca. Prema njegovu istraživanju, suvremeni sustav obveznog školovanja velikim se dijelom razvijao po pruskom modelu, a u Sjedinjenim Državama veliku ulogu u njegovu širenju imali su Rockefelleri preko svojega General Education Boarda.
Poanta njegove tvrdnje bila je vrlo jasna: cilj takvog modela nije bio stvoriti slobodne mislioce, nego disciplinirane, poslušne i funkcionalne pojedince koji će se lako uklopiti u postojeći sustav. Kad dijete od najranije dobi provodi velik dio dana u instituciji koja određuje koje će knjige čitati, koju će povijest učiti, koju će znanost prihvaćati i kako će gledati na državu, tada više ne govorimo samo o obrazovanju, nego i o formiranju svijesti.
Upravo sam zato tijekom emisije naglasio da to više liči na indoktrinaciju nego na pravo obrazovanje. Ako netko kontrolira ono što se usađuje u glavu djeteta dok je još najpodložnije utjecaju, tada kasnije puno lakše upravlja njegovim pogledom na svijet. Broze smatra da je to prvi i možda najvažniji sloj cijelog sustava.
Kako se isti model prelio na medicinu i farmaceutsku industriju
Nakon obrazovanja otvorili smo pitanje medicine. Tu je Broze povukao paralelu između preuzimanja školskog sustava i preuzimanja medicinskog sustava. U središte tog dijela razgovora stavio je Flexnerovo izvješće i ulogu Abrahama Flexnera, koji je, prema njegovu tumačenju, uz potporu Rockefellerove mreže pridonio tome da se tradicionalni, prirodni i nefarmaceutski oblici liječenja proglase šarlatanstvom, a da se kao jedino legitimno liječenje nametne ono što prolazi kroz institucionalnu i farmaceutsku infrastrukturu.
Broze pritom nije tvrdio da moderna medicina nema nikakvu vrijednost. Naprotiv, izričito je rekao da je u nekim aspektima medicina postala sigurnija i učinkovitija. No njegova je glavna teza bila da je kroz taj proces došlo do monopolizacije zdravstvenog sustava, odnosno do potiskivanja tradicionalne medicine i uspostave modela u kojem liječenje postaje licencirana i strogo kontrolirana djelatnost, a farmaceutska industrija dobiva golem utjecaj.
Posebno je zanimljivo to što je taj model povezao s petrokemijskom industrijom. Prema njegovu prikazu, isti kapital koji je izgradio dominaciju u nafti, kasnije je kroz kemiju i farmaceutiku počeo graditi dominaciju i u zdravstvu. To je bila jedna od važnijih točaka emisije: ne radi se o odvojenim sektorima, nego o istoj logici širenja moći iz jednog područja u drugo.
Nafta kao temelj oligarhije
U nastavku smo prešli na energiju i naftu. Broze je objasnio kako je obitelj Rockefeller, kroz Standard Oil i kasnije niz kompanija koje su iz tog sustava nastale, izgradila gotovo mitsku razinu moći. Iako je američki Vrhovni sud formalno razbio Standard Oil kao monopol, njegova je poanta bila da se stvarna moć nije raspala, nego samo reorganizirala u nove korporativne oblike koji i danas dominiraju energetskim sektorom.
Tu smo otvorili i pojam “naftne oligarhije”, koji Broze koristi kako bi opisao stanje u kojem mala skupina ljudi, zahvaljujući kontroli energetskog sustava, stječe golem politički i ekonomski utjecaj. Ako kontrolirate energiju, ne kontrolirate samo gorivo, nego i promet, industriju, prijevoz, poljoprivredu i posredno velik dio svakodnevnog života.
To je razlog zašto smo u emisiji ponovili misao: tko kontrolira energiju, kontrolira države. To nije samo retorička figura, nego opis stvarnosti u kojoj je energetska infrastruktura preduvjet gotovo svake društvene funkcije.
Mediji kao tvorci stvarnosti, a ne samo prijenosnici vijesti
Nakon obrazovanja, medicine i energetike logično smo došli do medija. Broze tvrdi da su mediji jedna od ključnih poluga moći zato što ne kontroliraju samo informacije, nego i samu percepciju stvarnosti. Ako vas obrazovni sustav nauči kako misliti, mediji vam kasnije svakodnevno potvrđuju taj okvir i usmjeravaju vašu pažnju.
U tom dijelu razgovora naglasio je proces koncentracije vlasništva: od većeg broja formalno različitih medija prema malom broju velikih korporacija koje kontroliraju većinu glavnih kanala informiranja. Na površini se čini da postoje različite političke opcije i različiti svjetonazori, ali ako su vrhovi vlasničke i interesne strukture isti ili povezani, tada je i sam pluralizam često više iluzija nego stvarnost.
Posebno važan bio je dio u kojem je govorio o vezi između obavještajnih službi i medija. Spomenuo je otkrića o tome da su američke agencije poput CIA-e plaćale novinare i koristile medije za oblikovanje javne percepcije. Bez obzira na to što se javnosti govori da je to završena priča, Broze smatra da se model samo prilagodio novom vremenu. Više nije nužno riječ samo o televiziji i novinama, nego o društvenim mrežama, algoritmima i digitalnim platformama.
Od televizije do algoritama: nova cenzura je nevidljiva
Ovo mi je bio jedan od najvažnijih dijelova emisije jer sam i sam nedavno radio emisiju o tome kako se narativi danas usmjeravaju preko digitalnih alata i umjetne inteligencije. Broze je jasno rekao da se centar kontrole pomaknuo. Nekad se kontrola provodila preko nekoliko velikih televizijskih mreža. Danas se provodi i preko algoritama koji određuju što će netko vidjeti, a što nikad neće doći do njegove pažnje.
Drugim riječima, formalno svatko može nešto objaviti, ali ne može svatko biti viđen. To je nova vrsta nevidljivog uređivanja stvarnosti. Uz to, tvrdi Broze, postoje i ljudi koji se predstavljaju kao neovisni novinari ili obični komentatori, a zapravo rade za interesne ili obavještajne strukture. Time je digitalno doba postalo paradoksalno: nikad nije bilo više informacija, a možda nikad nije bilo teže razlikovati autentičnost od orkestrirane manipulacije.
Hrana kao oružje
Jedno od najzanimljivijih poglavlja bilo je ono o hrani. Broze u svojoj seriji ima epizodu pod nazivom Food as a Weapon, a u razgovoru je objasnio zašto smatra da hrana nije samo pitanje poljoprivrede, nego i kontrole. Kroz povijest je, kako je rekao, hrana oduvijek bila sredstvo prisile: uskraćivanje hrane neprijatelju, uništavanje usjeva, kontrola opskrbnih lanaca i ucjenjivanje stanovništva gladovanjem.
No on ne ostaje samo na povijesti ratova. Povezuje to s modernim prehrambenim sustavom, širenjem genetski modificiranih usjeva, uporabom pesticida i herbicida poput glifosata te postupnim uništavanjem kvalitete tla i tradicionalne poljoprivrede. Prema njegovu tumačenju, takozvana Zelena revolucija nije donijela obećanu slobodu od gladi, nego veću kontrolu nad sjemenom, proizvodnjom hrane i samim poljoprivrednicima.
Spomenuo je i Henryja Kissingera te dokumente u kojima se hrana promatra kao geopolitičko oružje, odnosno kao sredstvo pritiska na druge zemlje. Tu smo došli do još jedne važne formule iz razgovora: tko kontrolira hranu, kontrolira ljude. I to nije samo metafora. Tko kontrolira ono bez čega ne možete živjeti, kontrolira i granice vaše poslušnosti.
Financije: onaj tko kontrolira novac, kontrolira sve
Nakon hrane došli smo do financija, a to je, po mom mišljenju, jedno od najvažnijih pitanja cijelog intervjua. Broze je objasnio da ljudi namjerno ostaju slabo educirani o novcu, bankama i monetarnom sustavu, upravo zato što na tom neznanju počiva golema moć predatorske klase, kako ju on naziva.
Govorio je o prijelazu s novca pokrivenog stvarnom vrijednošću na fiat valutu, odnosno novac koji vrijedi zato što država tako kaže. Poanta njegova argumenta bila je da takav sustav omogućuje stvaranje novca iz ničega, dugotrajno zaduživanje stanovništva i trajnu ovisnost o bankama i središnjim bankama. Ako država i financijski sustav određuju koji novac smijete koristiti, gdje ga smijete koristiti i pod kojim uvjetima, tada kontroliraju samu infrastrukturu vašeg života.
U tom dijelu razgovora posebno smo istaknuli rat protiv gotovine. To je tema o kojoj se u javnosti često govori kao o tehničkom napretku, ali njezine posljedice su puno dublje. Ako sav novac postane digitalan, tada svaka transakcija postaje nadzirana, a pristup novcu može se uvjetovati ponašanjem, mišljenjem ili političkom podobnošću. Broze je naveo primjere gašenja PayPal računa i bankovnih usluga ljudima zbog “nepoželjnog mišljenja”, osobito u kontekstu COVID razdoblja.
Trilateralna komisija i “okrugli stolovi” moći
Jedan od dijelova koji mi je bio posebno zanimljiv odnosio se na Trilateralnu komisiju. Pitao sam ga o toj skupini i posebno spomenuo činjenicu da se među njezinim članovima nalazio i Jeffrey Epstein, što samo po sebi otvara ozbiljna pitanja o prirodi tih mreža.
Broze je objasnio da je Trilateralnu komisiju 1970-ih osnovao David Rockefeller zajedno sa Zbigniewom Brzezinskim i drugim akterima, s idejom da se strateški povežu SAD, Europa i Japan. Prema njegovu tumačenju, to je jedna od onih skupina koje formalno nisu dio vlade, nitko ih nije birao, ali njihove ideje, prijedlozi i politički koncepti kasnije vrlo često završe kao službene državne politike.
Posebno je zanimljiva njegova slika “kruga unutar kruga unutar kruga”. Vanjski krug čine javno poznate organizacije poput Trilateralne komisije, Bilderberga, Vijeća za vanjske odnose i sličnih grupa. Unutar njih, tvrdi on, postoje uži, manje vidljivi krugovi u kojima se donose stvarne strateške odluke. Ljudi koje javnost vidi često su samo glasnogovornici ili privremeni izvršitelji, dok prava moć ostaje skrivena i lako zamjenjuje lica kada se neka figura kompromitira.
Religija kao instrument kontrole
U jednom od kontroverznijih dijelova razgovora dotaknuli smo se i religije. Broze je bio oprezan da se ne protumači kao netko tko napada vjeru kao takvu. Njegova je poanta bila drukčija: razlikovati osobnu vjeru od institucionalne religije kao povijesnog alata moći.
Prema njegovu shvaćanju, institucije poput Vatikana, raznih crkvenih struktura, ali i drugih vjerskih hijerarhija kroz povijest su često služile kao sredstvo kontrole uma, pa čak i duha. Ako nekome uvjerljivo nametnete ideju da do Boga, istine, spasenja ili zagrobnog života može doći samo kroz vašu instituciju, tada ne kontrolirate samo njegovo ponašanje, nego i njegov najdublji unutarnji horizont smisla.
U tom kontekstu dotaknuli smo se i zlostavljanja djece unutar različitih religijskih institucija te načina na koji su se takvi zločini često zataškavali upravo zahvaljujući aureoli svetosti i povjerenja. Broze smatra da je to jedan od razloga zašto se religijski sustavi ne mogu promatrati samo kao duhovni, nego i kao politički i psihološki mehanizmi moći.
Obavještajne službe: najmračniji dio piramide
Kada smo došli do obavještajnih agencija, razgovor je postao još ozbiljniji. Broze je rekao da su upravo obavještajne zajednice jedan od najstrašnijih dijelova cijele piramide jer raspolažu ogromnim količinama informacija, djeluju iz sjene i imaju kapacitet rušiti vlade, postavljati marionetske vođe, financirati terorističke operacije, širiti lažne narative i ulaziti duboko u živote običnih ljudi.
U emisiji je govorio o američkim, britanskim, ruskim, kineskim i izraelskim obavještajnim strukturama. Spomenuo je Operaciju Gladio, infiltraciju medija, projekte kontrole uma poput MK-Ultre, kao i činjenicu da su mnoge današnje velike tehnološke platforme nastale uz kapital i strukture povezane s američkom obavještajnom zajednicom, posebno preko In-Q-Tela.
Posebno je izdvojio izraelske obavještajne i tehnološke mreže, tvrdeći da se kroz spoj vojske, obavještajnih jedinica i startup sektora stvara model u kojem tehnološke kompanije formalno izgledaju kao obične privatne firme, a praktično služe za masovno prikupljanje podataka i razvoj nadzornih kapaciteta.
Internet stvari, 5G, 6G i tehnokratska država
U ovom trenutku razgovor se prirodno prelio na pitanje budućnosti. Što je sljedeći korak nakon kontrole medija, financija, obrazovanja i obavještajnog aparata? Brozeov odgovor bio je jasan: tehnokratska država.
Pod tim pojmom misli na svijet u kojem je sve umreženo: pametni telefoni, pametni automobili, pametni hladnjaci, kućanski uređaji, kamere za prepoznavanje lica, digitalne iskaznice, društveni kredit, digitalne valute središnjih banaka i umjetna inteligencija koja sve to povezuje u jedan sustav nadzora i upravljanja.
Njegova je poanta bila da “smart” ne znači nužno pametnije za građanina, nego često samo više nadzora, više podataka i više kontrole. Što više našeg života prolazi kroz umrežene sustave, to je lakše pratiti naše navike, uvjerenja, kretanje, kontakte, kupnje i ponašanje. A kada se tome doda digitalni novac i digitalni identitet, dobiva se infrastruktura u kojoj se čovjeka može ne samo promatrati, nego i isključiti.
Digitalni identitet i digitalni novac nisu budućnost, nego sadašnjost
Jedna od ključnih točaka emisije bila je ta da ovo više nije neka daleka distopijska priča. Broze je naveo primjer Danske, gdje je digitalni identitet već duboko integriran u svakodnevne funkcije života. Spomenuo je i Meksiko, gdje je vlada najavila ograničavanje plaćanja gotovinom, čak i u zemlji gdje velik broj ljudi još uvijek preživljava prvenstveno na gotovini.
Tu sam u emisiji ubacio i europski kontekst te rekao nešto što se u Hrvatskoj premalo naglašava: u Europskoj uniji je još u travnju 2024. praktički odlučeno da se ide prema obveznom digitalnom identitetu do 2030. godine. To znači da stvari o kojima mnogi još govore kao o teoriji ili planu za neko daleko sutra već imaju pravni i politički okvir.
To je razlog zašto sam smatrao važnim da gledateljima ne ostane dojam da je riječ samo o američkoj priči. Ne, to se događa i ovdje. I događa se vrlo brzo.
Hrvatski i europski kontekst: nadzor se uvodi korak po korak
U završnici emisije svjesno sam temu spustio na naš teren. Prisjetio sam se izjava Vladimira Šeksa o “sumraku demokracije” i o tome da se odluke ne donose nužno ondje gdje narod misli da se donose. Ne tvrdim olako da je time sve dokazano, ali smatram da je legitimno i nužno postaviti pitanje: odlučuje li se o ključnim politikama izvan formalnih institucija koje građani smatraju nositeljima suvereniteta?
Zatim sam naveo vrlo konkretne primjere. U Hrvatskoj i Europskoj uniji već gledamo širenje tehnologija nadzora: policijski dronovi nad prometom, biometrijsko skeniranje lica na granicama Schengena, pokušaji strožeg digitalnog identificiranja korisnika interneta, pa i rasprave o ograničavanju pristupa određenim online sadržajima za mlađe od šesnaest godina, što opet vodi prema pitanju: tko će i kako dokazivati dob, ako ne preko identifikacijskog sustava?
Također sam upozorio na digitalne novčanike i činjenicu da se tehnologija programabilnog novca već otvoreno pokazuje kroz kartice i sustave koji ograničavaju što se smije kupiti određenim sredstvima. Kad jednom prihvatite logiku da se novac može “programirati” i namjenski ograničavati, samo je još političko pitanje kome će i kada takav model biti proširen.
Najvažniji dio razgovora: rješenja
Unatoč svim teškim temama, nisam želio da emisija završi u beznađu. Zato sam posebno inzistirao na rješenjima. Broze je tu iznio koncept koji naziva exit and build – izađi i gradi. Njegova je teza da se sustav koji je duboko zarobljen u korporativnim, bankarskim, tehnokratskim i političkim interesima neće promijeniti sam od sebe i da je iluzorno očekivati da će spasenje doći odozgo.
Umjesto toga, zagovara postupno smanjenje ovisnosti o sustavu. To znači: koristiti gotovinu dok god je moguće, podržavati lokalne proizvođače hrane, pokušati uzgajati barem dio vlastite hrane, graditi veze u lokalnoj zajednici, seliti se s velikih tehnoloških platformi na manje ovisne kanale, istraživati alternativne oblike razmjene i financijske autonomije, te stvarati paralelne strukture života koje nisu potpuno podložne centralnoj kontroli.
Bio je iskren i rekao da to nije lako. Nije nudio magičnih pet koraka nakon kojih će problem nestati. Ali njegova je poruka bila ozbiljna: ako ne počnemo graditi alternativu dok još imamo barem nešto slobode, vrlo brzo ćemo se naći u sustavu iz kojeg više neće biti jednostavnog izlaza.
Zašto sam smatrao važnim preporučiti njegov rad
Na kraju emisije rekao sam gledateljima da preporučujem Derrickove dokumentarce upravo zato što pokušavaju ostati unutar okvira onoga što se može istražiti i dokazati. Ne slažem se nužno sa svakom formulacijom ili svakim zaključkom koji se može izvesti iz ovako širokih tema, ali smatram da je nužno da ljudi barem vide kako izgleda jedna ozbiljna mapa povezanosti između obrazovanja, medija, obavještajnog sektora, financija, hrane, tehnologije i političkih elita.
Jer najveća greška koju možemo napraviti jest misliti da su sve te teme odvojene. Nisu. One tvore istu mrežu. Obrazovanje oblikuje svijest. Mediji upravljaju percepcijom. Farmacija i medicina stvaraju ovisnost o institucionalnom autoritetu. Nafta i energija drže ekonomije u šaci. Hrana upravlja preživljavanjem. Financije određuju granice djelovanja. Obavještajne službe čuvaju sustav iz sjene. A digitalna tehnologija sve to pretvara u jedinstvenu infrastrukturu nadzora. https://thepyramidofpower.net/
Moj zaključak nakon ovog razgovora
Ovaj intervju za mene nije bio egzotičan izlet u “teorije zavjere”, nego pokušaj da se kroz jedan širok, ali strukturiran razgovor sagleda kako moć danas stvarno funkcionira. Ne mora čovjek prihvatiti svaki detalj Derrickove interpretacije da bi shvatio glavnu stvar: previše je znakova, previše podudarnosti i previše institucionalnih procesa da bismo se i dalje pravili da je sve samo spontani razvoj modernog društva.
Mi danas doista živimo u vremenu u kojem se gradi infrastruktura potpune kontrole: biometrijski nadzor, digitalni identitet, digitalni novac, algoritamsko upravljanje informacijama, sve veće povezivanje države, banaka, korporacija i tehnoloških platformi. I najopasnija stvar nije čak ni to što se to gradi, nego što se gradi uz pristanak ljudi koji često ne vide cijelu sliku.
Zato mi je ovaj razgovor bio važan. Ne zato da bih ljudima prodao strah, nego da bih ih pozvao na budnost. Da se počnu pitati tko donosi odluke, u čijem interesu, kojim kanalima i s kakvim krajnjim ciljem. Jer ako to pitanje ne postavimo sada, vrlo je moguće da ćemo se uskoro probuditi u svijetu u kojem će sve biti “pametno”, “sigurno”, “digitalno” i “učinkovito” – osim čovjeka, koji će u svemu tome biti sve manje slobodan.
Napomena: U emisiji smo govorili i o Brozeovim projektima The Pyramid of Power i How to Opt Out of the Technocratic State, u kojima detaljnije razrađuje i dijagnozu problema i praktične korake za izlazak iz sustava potpune ovisnosti.
