Energetska kriza je alat za ubrzanje Agende 2030, piše Andrija Klarić.
Energetska kriza koja se danas pred nama oblikuje ne izgleda mi kao običan tržišni poremećaj, niti kao prolazna epizoda koju će političari riješiti s nekoliko konferencija za medije i ponekom subvencijom. Što dublje ulazim u dokumente, službene prijedloge i razgovore koje sam vodio s gostima iz različitih područja, to mi se jasnije pokazuje isti obrazac: kriza se koristi kao sredstvo za ubrzanje politika koje bi u normalnim okolnostima nailazile na mnogo veći otpor.
Ne tvrdim da je svaka pojedina mjera već do kraja razrađena u jednoj sobi i pod jednim krovom. Tvrdim nešto skromnije, ali politički vrlo ozbiljno: rat, energetska nestašica, zelena tranzicija, klimatski alarmizam, digitalizacija i financijska centralizacija sve se češće kreću u istom smjeru. A taj smjer nije veća sloboda građana, nego veća upravljivost društva.
1. IEA mjere: krizni menadžment ili priprema građana na novi režim života?
Kad pogledamo pregled izvanrednih mjera koje su vlade već uvodile kao odgovor na energetski šok, vidimo vrlo konkretan repertoar: rad od kuće, ograničenja temperature klima-uređaja, manja putovanja javnih službenika, kraće ili zatvorene škole i uredi, kampanje za smanjenje potrošnje, ograničenja vožnje, niže brzine, racionalizaciju goriva i jače oslanjanje na javni prijevoz. U istom pregledu navode se i potrošačke mjere poput plafona cijena, subvencija i snižavanja poreza, a Hrvatska se spominje s mjerom ograničavanja cijena nafte i dizela.
Sada dolazimo do politički najvažnije točke. Ovakve mjere na papiru izgledaju kao krizni menadžment. I doista, formalno se tako i predstavljaju. Ali građani bi trebali postaviti jedno jednostavno pitanje: kad se jednom navikne stanovništvo na to da država određuje koliko se vozi, koliko se troši, kada rade škole, koliko se hladi i grije, što će spriječiti da te „privremene” mjere sutra postanu novi standard?
Ne mogu pošteno tvrditi da će Hrvatska sigurno uvesti baš svaku mjeru iz IEA-ina pregleda. To ne bi bilo ozbiljno. Ali mogu reći da Hrvatska već prati isti obrazac kriznog upravljanja, a kad se politički i medijski pritisak pojača, male države rijetko ostaju izvan šablone koju veći centri moći već testiraju.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate emisije u kojima detaljno seciram kako se „izvanredne mjere” gotovo uvijek prodaju kao tehničko rješenje, a zatim prerastaju u politički presedan.
2. Rat u Ukrajini i sankcije: kako je Europa sama sebi poskupjela energiju
U razgovorima o rusko-ukrajinskom ratu stalno se vraća ista teza: javnosti je ponuđena pojednostavljena moralna priča, a iz nje su uklonjeni geopolitički, sigurnosni i energetski interesi koji su ključni za razumijevanje onoga što se dogodilo. U toj interpretaciji rat nije „počeo” niotkuda 2022., nego je rezultat dugog niza političkih odluka, sloma diplomacije i guranja Ukrajine u geopolitički sudar koji je mogao biti izbjegnut drukčijim sigurnosnim aranžmanom. Najvažnija posljedica za Europu, međutim, nije samo vojna ili politička, nego energetska: kontinent koji se desetljećima oslanjao na ruski plin i naftu odrezao je vlastitu industrijsku osnovu u ime sankcijske politike.
To je točka na kojoj prestaje propaganda, a počinje računica. Kad Europa prekine jeftiniju i stabilniju opskrbu energijom, ona ne kažnjava samo Moskvu. Ona kažnjava i vlastite proizvođače, prijevoznike, obitelji i male poduzetnike. Skuplja energija znači skuplju proizvodnju. Skuplja proizvodnja znači skuplji život. A onda se inflacija prodaje kao prirodna nepogoda, premda je velikim dijelom politički proizvedena. U toj slici Europa je zamijenila jednu vrstu ovisnosti drugom: umjesto veće samostalnosti dobila je skuplju ovisnost o novim dobavljačima i posrednicima.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate moju emisiju o ratu i energiji, jer se bez razumijevanja stvarnih uzroka sukoba ne može razumjeti ni današnja energetska kriza.
3. Zelena tranzicija: skupa, velika i još uvijek nedovoljna za neovisnost
Kad se govori o zelenoj tranziciji, često se javnosti nudi slika tehnološki elegantnog prijelaza u jeftiniju, čišću i neovisniju budućnost. No brojke su puno tvrđi i manje romantični svjedok. U anlizi o troškovima i energetskom miksu vidi se da je Europa u posljednjih petnaestak godina doista snažno mijenjala strukturu energije i povećavala udio obnovljivih izvora, ali istodobno nije uklonila svoju temeljnu ranjivost. Nafta i dalje drži vrlo velik dio ukupne potrošnje, plin se održao oko petine, a cijeli sustav traži nova golema ulaganja u mrežu, infrastrukturu i stabilnost opskrbe. Ukratko: tranzicija je mijenjala sustav, ali ga nije učinila neovisnim.
Tu je i američki zaokret važan kao kontrast. Bijela kuća je 20. siječnja 2025. naredila formalnu notifikaciju povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma i poručila da će povlačenje smatrati učinkovitim odmah po dostavi notifikacije, dok je američki DOE u srpnju 2025. objavio izvješće koje tvrdi da je CO₂-inducirano zagrijavanje gospodarski manje štetno nego što se često prikazuje i da agresivne politike mitigacije mogu biti štetnije od koristi. U isto vrijeme Europska komisija predlaže nove vlastite prihode, uključujući prihode povezane s ETS-om i CBAM-om, kako bi financirala prioritete i otplaćivala zaduženje iz NextGenerationEU. Drugim riječima: Amerika deregulira i prodaje energiju, Europa regulira i plaća.https://bit.ly/DoEUSAclimatereport25
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate emisije s gostima koji su secirali zelenu tranziciju iz energetskog, znanstvenog i gospodarskog kuta, jer bez toga sve ostaje na razini slogana.
4. Klimatski narativ: znanost, politika i pitanje razmjernosti
Moja kritika zelene tranzicije ne počinje tvrdnjom da se klima ne mijenja. Počinje pitanjem: jesu li politike koje se provode razmjerne stvarnom riziku i jesu li otvorene ozbiljnoj znanstvenoj raspravi? U razgovorima s Williamom Happerom, Markom Moranom i drugim sugovornicima stalno se vraća ista sumnja: da se CO₂ pretvorio iz jednog važnog čimbenika u gotovo jedinu političku upravljačku tipku, te da je klimatski diskurs postao prostor u kojem se nesigurnosti modela, prirodna varijabilnost i alternativna tumačenja guraju na rub. Happer naglašava pozitivne učinke CO₂ na biljke i važnost drugih klimatskih čimbenika poput vodene pare, oblaka i oceana, dok Morano tvrdi da je besmisleno podvrgnuti sav društveni život ograničenjima zbog jednog faktora u sustavu kojim upravljaju stotine varijabli.
Naravno, pošteno je reći i ovo: te teze nisu konsenzus mainstream klimatske znanosti. Ali upravo je to dio problema. Kad javna politika počne počivati na tvrdnji da je rasprava završena, tada se znanost pretvara u politički rekvizit. A kad se iz te „završene rasprave” izvode politike koje mijenjaju industriju, prehranu, prijevoz i privatno vlasništvo, onda građani imaju potpuno pravo tražiti više, a ne manje rasprave. Jer račun uvijek na kraju ne plaća panel, nego stanovništvo.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate moje emisije o klimatskim promjenama, jer bez tih razgovora ne možete razumjeti zašto uopće dovodim u pitanje temeljnu logiku zelene tranzicije.
5. Od štednje energije do nadzora ponašanja: 15-minutni gradovi kao lokalni laboratorij
Ako je IEA jezik krizne učinkovitosti, onda razgovor s Lisom Miron otvara sasvim drugo pitanje: što ako se iza mjera štednje i „pametnijeg urbanizma” krije mnogo širi projekt upravljanja svakodnevnim životom? U tom razgovoru 15-minutni gradovi nisu prikazani kao simpatična urbanistička ideja da čovjek do trgovine i škole može pješice. Miron tvrdi da se na lokalnoj razini preko mreža kao što su Global Covenant of Mayors i C40 spuštaju globalni klimatski i upravljački ciljevi, bez stvarnog demokratskog pristanka građana, i to u obliku vrlo konkretnih intervencija u promet, mobilnost i potrošnju.
Tu dolazimo do najosjetljivije točke. Sama ideja funkcionalnog grada nije problem. Problem nastaje kad se pod parolom učinkovitosti i nulte emisije počnu graditi alati trajnog praćenja i uvjetovanja ponašanja: kamere, digitalni certifikati, ograničenja mobilnosti, pametna brojila i sustavi bodovanja koji građanina pretvaraju iz slobodne osobe u upravljivu jedinicu. U tom svjetlu, mjere poput manje vožnje, jačeg oslanjanja na javni prijevoz i racionalizacije energije više ne izgledaju samo kao tehnika, nego kao kulturna priprema stanovništva za život pod većim nadzorom.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate moju emisiju s Lisom Miron, jer se upravo na lokalnoj razini vidi kako globalne parole najlakše postaju svakodnevna ograničenja.
6. Agenda 2030 i stakeholder kapitalizam: politički jezik i operativni model
Kad se svi ti elementi stave jedan uz drugi, teško je izbjeći širi okvir. U razgovoru s Richardom Jeffsom stakeholder kapitalizam nije predstavljen kao nova poslovna moda, nego kao prijelaz iz tržišnog sustava u model u kojem skupina neizabranih aktera – vlade, međunarodne organizacije, velike korporacije i NGO strukture – preuzima pravo da u ime „ljudi i planeta” odlučuje kako će društvo živjeti i poslovati. Jeffs tvrdi da se klimatska agenda koristi kao glavni moralni motor te tranzicije, dok održivost i uključivost postaju političke lozinke preko kojih se društvo pomiče od slobodnog tržišta prema sustavu veće centralne koordinacije.
Ovdje je meni osobno najvažnija jedna stvar. Ako je Agenda 2030 politički jezik ciljeva, onda je stakeholder kapitalizam operativni model provedbe. Kroz ESG, net zero, „održivost”, korporativno izvještavanje i regulatorni pritisak klima prestaje biti samo ekološka tema i postaje upravljački alat. U tom okviru energija, hrana, prijevoz, kreditiranje i vlasništvo više nisu isključivo privatna ili tržišna pitanja, nego poluge za discipliniranje ponašanja. To je razlog zašto ovu temu ne gledam kao niz izoliranih inicijativa, nego kao jednu arhitekturu.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate moju emisiju s Richardom Jeffsom, jer bez razumijevanja stakeholder kapitalizma teško je razumjeti zašto se toliko različitih politika danas kreće prema istoj točki.
7. Pact for the Future: nije svjetski zakon, ali jest međunarodni okvir za ubrzanje
Tu analizu dodatno osnažuje i činjenica da je UN na Summitu budućnosti 22. rujna 2024. usvojio Pact for the Future kao rezoluciju A/RES/79/1, zajedno s Global Digital Compactom i Declaration on Future Generations. Sam UN taj dokument opisuje kao široki, akcijski orijentiran međunarodni dogovor koji pokriva održivi razvoj, mir i sigurnost, digitalnu suradnju, mlade i buduće generacije te transformaciju globalnog upravljanja. Važno je biti točan: to nije međunarodni ugovor koji automatski proizvodi neposredne pravne učinke kao klasični zakon. Ali jest političko-institucionalni okvir koji državama, agencijama i povezanim akterima daje dodatni legitimitet da ubrzaju već pripremljene politike.
U razgovoru s Jacobom Nordangårdom ta se logika prevodi na jezik politike koju ljudi mogu osjetiti u svakodnevici: klima, digitalizacija, krizno upravljanje i „buduće generacije” postaju razlozi zašto se sve više odluka seli prema višim razinama koordinacije, dok suverenitet i stvarni demokratski otpor slabe. To nije dokaz jedne svjetske vlade u dovršenom obliku. Ali jest dokaz da se gradi međunarodni okvir u kojem je lakše opravdati više nadzora, više harmonizacije i više intervencije u ime višeg cilja.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate moju emisiju s Jacobom Nordangårdom, jer se tek tada vidi kako dokumenti koji zvuče apstraktno zapravo daju politički vjetar u leđa vrlo konkretnim promjenama.
8. Inflacija i financijska kriza: kada energija, dug i politika udare zajedno
Ako sve dosad rečeno spojimo u jednu ekonomsku sliku, dolazimo do zaključka koji je neugodan, ali logičan: takav smjer politike gotovo prirodno hrani inflaciju. Skuplja energija, skuplja tranzicija, veći troškovi proizvodnje, nova javna zaduženja, militarizacija Europe i kreditno usmjeravanje u neproduktivne sektore zajedno stvaraju pritisak na cijene i slabe realno gospodarstvo. Richard Werner u razgovoru naglašava da banke stvaraju glavninu novca kroz kreditiranje te da usmjeravanje kredita prema potrošnji, nekretninskim špekulacijama i politički poželjnim sektorima umjesto prema proizvodnji proizvodi inflaciju, privid blagostanja i uništenje srednjeg staleža. Istodobno upozorava da vojna potrošnja ne podiže životni standard običnih ljudi i da države u krizama sve lakše posežu za privatnom štednjom građana.
To se savršeno nadovezuje na širu sliku o Americi koja, suočena s golemim dugom i potrebom refinanciranja, postaje agresivnija u trgovinskoj, energetskoj i monetarnoj politici. Kad s jedne strane imate Europu koja se regulatorno guši i zadužuje, a s druge SAD koji pokušava sačuvati dolar, jeftinu energiju i industrijsku osnovu, dobivate svijet u kojem inflacija više nije nesretna nuspojava. Ona postaje politički ugrađena posljedica. A kad se takva inflacija spoji s prezaduženim državama, napuhanim tržištima i slabim realnim rastom, financijska kriza više nije pitanje hoće li doći, nego gdje će prvo puknuti.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate moje emisije s Martinom Armstrongom i Richardom Wernerom, jer bez razumijevanja novca, kredita i duga ne može se razumjeti što nas čeka nakon energetskog udara.
9. Digitalni euro i CBDC: savršena infrastruktura za intervenciju u doba krize
Na ovoj točki dolazimo do možda najopasnijeg elementa cijele priče: novca. ECB je krajem listopada 2025. zaključio pripremnu fazu digitalnog eura i odlučio prijeći u novu fazu tehničke pripreme. ECB navodi da bi, ako zakonodavni okvir bude usvojen tijekom 2026., pilot mogao krenuti 2027., a sustav biti spreman za moguću prvu emisiju tijekom 2029. Istodobno ECB službeno tvrdi da digitalni euro ne bi bio programabilan novac, da ne bi nosio kamatu poput gotovine i da bi odluka o izdavanju bila moguća tek nakon završetka zakonodavnog procesa. To treba pošteno reći, jer drukčije analiza postaje propaganda, a ja to ne želim.
Ali upravo ovdje počinje moja bojazan. U razgovoru s Jamesom Patrickom naglasak nije na tome što institucije danas priznaju, nego na tome što takva infrastruktura sutra omogućuje: programiranje novca po mjestu, vremenu, namjeni i ponašanju, ograničenje kupnje, blokadu transakcija i spajanje digitalnog novca s identitetom, klimatskim bodovanjem i društvenim nadzorom. U normalnim okolnostima građani bi takve ovlasti odbili. U uvjetima inflacije, financijske panike, bankarske nestabilnosti i medijske kampanje straha, iste bi se mjere mogle prodavati kao privremena i nužna terapija. To je meni srž problema. Ne u obećanjima koja slušamo danas, nego u političkom prostoru koji se otvara sutra.
Richard Werner dodatno upozorava da bi CBDC u krizi mogao isprazniti komercijalne banke jer bi građani bježali prema „sigurnom” računu kod središnje banke, što bi otvorilo vrata totalnoj centralizaciji novca i kontrole. U prijevodu: u vremenu krize vlast uvijek traži alat koji djeluje brzo, duboko i bez otpora. A digitalni novac je upravo takav alat. Gotovina joj smeta jer izmiče centralnom prekidaču.
Na kraju ovog poglavlja pozivam vas da pogledate moju emisiju s Jamesom Patrickom, a zatim i s Richardom Wernerom, jer pitanje CBDC-a nije tehnička tema za bankare, nego pitanje slobode za svakog građanina.
10. Zaključak: energetska kriza nije kraj priče, nego sredstvo ubrzanja
Kad sve ovo stavim na jedno mjesto, moja teza glasi ovako: energetska kriza nije samo problem cijene plina, nafte ili struje. Ona je politički trenutak. Ona je poluga. Ona je izvanredno stanje u kojem se mogu ubrzati politike koje bi bez straha, bez rata, bez inflacije i bez osjećaja hitnosti nailazile na veći otpor javnosti. IEA daje jezik štednje i krizne učinkovitosti. Rat daje emocionalno i geopolitičko opravdanje. Zelena tranzicija daje moralni okvir. Klimatski alarmizam daje osjećaj hitnosti. Agenda 2030 daje ciljeve. Stakeholder kapitalizam daje operativni model. Pact for the Future daje međunarodni politički okvir. Financijska kriza daje izgovor za dublje intervencije. A digitalni euro i šira digitalna infrastruktura nude alat kojim se sve to jednog dana može provoditi puno preciznije nego ikad prije.
Ne tvrdim da je svaki detalj već zaključen i potpisan. Ali tvrdim da je obrazac dovoljno jasan da ga ozbiljan čovjek više ne smije ignorirati. Uvijek je isto: najprije problem, zatim strah, onda „nužne mjere”, a na kraju novi standard ponašanja. Sloboda se rijetko ukida odjednom. Mnogo češće se smanjuje korak po korak, dok joj se mijenja ime. Jednom je to zdravlje. Drugi put klima. Treći put sigurnost. Četvrti put stabilnost financijskog sustava. A građani, umorni i uplašeni, prihvate ono što bi jučer odbili.
Zato vas na kraju ovog članka pozivam da pogledate sve emisije koje sam radio o ovim temama. Ne zato da vam kažem što morate misliti, nego da zajedno prođemo dokumente, argumente i obrasce koji nam pokazuju kamo se društvo kreće. Jer ako ne razumijemo krizu dok se još oblikuje, kasnije ćemo razumjeti samo posljedice. A tada će račun već biti na našem stolu. Emisija o AGENDI 2030 je najbolja za cijelokupno razumjevanje problematike o kojoj piše.
izvor
