SAD je 22. siječnja 2026. formalno izašao iz WHO-a i to nije simbolika, nego rez koji mijenja odnose moći, novac i pravila igre, piše Andrija Klarić.
AD je 22. siječnja 2026. formalno dovršio povlačenje iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). To nije “tweet-gesta”, nego potez s vrlo konkretnim posljedicama: novac, utjecaj, pristup podacima – i pitanje tko uopće drži financijsku konstrukciju WHO-a na okupu.
U razgovoru s Jamesom Roguskim fokusirali smo se na ono što javnost najviše zbunjuje: razliku između WHO pandemijskog sporazuma i izmjena Međunarodnih zdravstvenih propisa (IHR), te na to zašto je SAD otišao – i što čeka one koji ostaju, pogotovo ako se sustav financiranja dodatno zaljulja.
1) Zašto je SAD napustio WHO – službeni razlozi, bez ukrasa
Bijela kuća i američko Ministarstvo zdravstva (HHS) povlačenje opravdavaju kombinacijom razloga: nezadovoljstvo odgovorom WHO-a na COVID-19, zahtjev za reformama, te prigovor da WHO nije pokazao dovoljnu neovisnost od političkih utjecaja država članica. HHS navodi da je povlačenjem završeno članstvo, sudjelovanje u upravljačkim tijelima i financiranje.
Drugim riječima: Washington je zaključio da je cijena članstva (novac + legitimitet) veća od koristi (utjecaj + koordinacija). To je klasična realpolitika, samo u medicinskom kaputu.
Bitna posljedica: američke institucije i stručnjaci gube formalnu poziciju za stolom – uključujući mehanizme razmjene podataka i koordinaciju (npr. oko gripe i budućih izbijanja). To je jedna od glavnih kritika povlačenja u američkim i međunarodnim reakcijama.
2) “Pandemijski ugovor” vs. IHR: dvije tračnice, ista stanica
Roguski u razgovoru tvrdi da se oko pandemijskog ugovora šire dezinformacije i da je stvarna jezgra pregovora financijska i industrijska: izgradnja kapaciteta (tvornice, logistika, distribucija) i preusmjeravanje novca kroz međunarodne mehanizme. On to opisuje kao “poslovni dogovor” u kojem svatko želi svoj dio kolača – a WHO želi kontrolu nad tokovima financiranja.
Ovdje je važno razdvojiti što je provjerljivo od onoga što je interpretacija gosta:
- Provjerljivo: WHO pandemijski sporazum je usvojen na Svjetskoj zdravstvenoj skupštini 20. svibnja 2025. – ali to samo po sebi ne znači da je automatski pravno obvezujuć za države. Pravna obveznost dolazi tek kroz potpis i ratifikaciju, uz dovršetak dogovora oko aneksa PABS (Pathogen Access and Benefit Sharing).
- Provjerljivo: IHR izmjene iz 2024. ušle su u primjenu 19. rujna 2025. za većinu država, dok su neke države formalno odbile izmjene.
- Roguskijeva interpretacija: on tvrdi da se i pandemijski sporazum i IHR u praksi “svode uglavnom na financiranje” i širenje infrastrukture za buduće odgovore (testiranja, proizvodnja, distribucija).
Prijevod na “normalan jezik”: pandemijski sporazum je političko-pravni okvir koji se još mora “zaključati” ratifikacijama, dok su IHR već operativni pravilnik za međunarodne zdravstvene izvanredne situacije. Jedno je krov, drugo su instalacije.
3) SAD i IHR: zanimljiv detalj koji mnogi prešućuju
Roguski u razgovoru kaže da je SAD bio u fazi napuštanja WHO-a, ali da se nije nužno izričito pozicionirao protiv pandemijskog sporazuma ili IHR izmjena – no tu je ključan kasniji razvoj: američka administracija je 18. srpnja 2025. službeno objavila odbijanje IHR amandmana iz 2024. kroz zajedničku izjavu State Departmenta i HHS-a.
To znači da se SAD nije samo udaljio od WHO-a “općenito”, nego je formalno zauzeo stav protiv konkretnog paketa IHR izmjena. Taj potez je politički važan jer pokazuje da povlačenje nije samo simbolika nego i pravna separacija od novih pravila.
4) Tko je odgovoran za “drakonske mjere”? Roguskijeva teza i realnost suvereniteta
Jedna teza iz razgovora je provokativna, ali korisna za razmišljanje: Roguski tvrdi da vlade ne mogu “oprati ruke” i okriviti WHO za lockdown, zabrane, obveze i slične mjere, jer su države suverene i same donose odluke – a WHO je u pravilu u poziciji preporuka i koordinacije.
To je i politički i psihološki neugodno: lakše je imati vanjskog krivca nego priznati domaću odgovornost. I tu dolazimo do dijela koji publika često preskoči: čak i kad vam se ne sviđa WHO, najbliža poluga moći je i dalje vaša vlast.
5) “Ako ostanu – kako će opstati financijski?”
Ovdje je tema hladna kao račun za struju: WHO je godinama izrazito ovisan o kombinaciji obveznih (assessed) i dobrovoljnih doprinosa, pri čemu su dobrovoljni često namjenski (donator određuje za što se novac smije koristiti). WHO sam u službenim dokumentima priznaje ovisnost o relativno malom broju velikih donatora i koncentraciju financiranja.
SAD je povijesno bio najveći pojedinačni donator WHO-a u kombinaciji obveznih i dobrovoljnih uplata (u pojedinim razdobljima oko šestine ukupnih prihoda). Kad takav donator ode, ostaje nekoliko mogućih scenarija:
- Rezanje programa: najbrži i najčešći odgovor u međunarodnim organizacijama.
- Veći teret na preostale donatore: EU, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, fondacije i drugi – uz političku cijenu i uvjete.
- Još veća “namjenska” ovisnost: više novca koji dolazi s etiketom “smiješ trošiti samo na ovo”. To smanjuje fleksibilnost i povećava utjecaj donatora.
- Strukturne reforme: WHO već godinama pokušava povećati udio stabilnijih obveznih doprinosa, ali to je politički sporo i teško.
Roguski iznosi vlastitu kritiku strukture troškova i utjecaja donatora (npr. tvrdi da velik dio budžeta odlazi na plaće te da namjenska sredstva oblikuju prioritete), ali te tvrdnje u ovom tekstu ostaju njegove ocjene, ne automatski dokazani zaključci. Za provjeru financijske slike korisno je gledati WHO-ov javni portal doprinosa i službene budžetske dokumente.
Moja procjena “bez drame”: WHO neće “nestati preko noći”, ali će se morati prilagoditi. Najveći rizik nije trenutni bankrot, nego postupno preusmjeravanje moći prema onima koji nadomještaju američki novac – i uvjetuju ga.
6) Što čeka države koje ostaju: tri praktična pitanja
- Pravno pitanje: koje IHR verzije i koje obveze država prihvaća (jer nisu sve države prihvatile izmjene)?
- Političko pitanje: tko kod kuće potpisuje, ratificira i preuzima odgovornost – i pod kojim demokratskim nadzorom?
- Financijsko pitanje: kamo teče novac za “pripravnost” – kroz koje mehanizme, pod čijim uvjetima, i tko dobiva ugovore?
Ako išta vrijedi izvući iz cijele priče, onda je to ovo: stvarni sukob nije “WHO će nam poslati plave kacige”, nego tko kontrolira protok novca, podatke i procedure – i hoće li nacionalne vlade to raditi transparentno ili pod parolom “stručnjaci su rekli”.
