Antiglobalizacija i Novi svjetski ekonomski poredak, piše Ante Gavranović.
Tema antiglobalizacije i novog svjetskog ekonomskog poretka izuzetno je bogata i aktualna, posebno u kontekstu geopolitičkih napetosti, deglobalizacijskih tendencija i promjene moći s globalnog Sjevera na globalni Jug. Mnogo je razloga za uspon antiglobalizacije. To se, prije svega, odnosi na nejednakost i koncentraciju bogatstva, deindustrijalizaciju i gubitak radnih mjesta u razvijenim zemljama. Tu su i stalne, vrlo oštre kritike nadnacionalnih organizacija (WTO, IMF, WB).
Tim procesima uvelike pomaže geopolitički pomak moći (multipolarni svijet). Uspon Kine, Indije, BRICS-a i globalnog Juga. Oslabljeni utjecaj Zapada i redefiniranje međunarodnih institucija. Klimatske promjene kao izazov globalnom ekonomskom modelu. Zeleni protekcionizam i energetski suverenitet, digitalna globalizacija i tehnološki suverenitet. Kontrola podataka, AI, kibernetička sigurnost. Globalne tehnološke korporacije vs. nacionalni interesi.
U tim oklonostima i novonastalim uvjetima postavlja se pitanje da li je moguć novi ekonomski poredak odnosno da li je moguć alternativni model? To bi podrazumijevalo lokalizaciju, solidarnu ekonomija, univerzalni temeljni dohodak, a prije svega potrebu za redefiniranjem pojma “razvoja”. To bi obuhvatilo i analizu Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) i koncepta “Velikog resetiranja”, posebno kritiku Davosa i elitnog odlučivanja u zatvorenim krugovima s naglaskom na pokrete poput Occupy, G20 protesti, alterglobalističke inicijative.
Deglobalizacija i antiglobalizacija
Pojmovi deglobalizacija i antiglobalizacija često se koriste naizmjenično, ali označavaju različite fenomene i pristupe. Ukratko: Deglobalizacija je ekonomski proces koji opisuje usporavanje, smanjenje ili preokret globalne povezanosti, posebno u području trgovine, kapitala, proizvodnih lanaca i tehnologije. Ključne značajke deglobalizacije su: spontani ili planski ekonomski proces – rezultat promjena u politici, tržištu ili geopolitičkim okolnostima (npr. ratovi, pandemije, sankcije). Uključuje skraćivanje opskrbnih lanaca, reindustrijalizaciju, repatrijaciju proizvodnje (“reshoring”). Uglavnom je državno vođen ili tržišno induciran – nije nužno politički pokret.
Antiglobalizacija, nasuprot tome, politički je i društveni pokret koji kritizira neoliberalnu globalizaciju zbog njezinih socijalnih, ekoloških i demokratskih posljedica. Ključne značajke: Aktivistički otpor globalnom kapitalizmu, MMF-u, WTO-u, Svjetskoj banci. Kritika eksploatacije rada, narušavanja lokalnih zajednica, zatiranja suvereniteta, ekološke devastacije. Nije protiv globalne povezanosti kao takve, već protiv nepravedne i neodržive globalizacije.
- Deglobalizacija je stanje ili proces – npr. kad lanci opskrbe pucaju.
- Antiglobalizacija je stav – npr. kad ljudi izađu na ulice zbog klimatske nepravde.
Deglobalizacija – kao smanjenje ili usporavanje globalne povezanosti u trgovini, investicijama, tehnologiji i lancima opskrbe – ne događa se slučajno. Ona je odgovor na kombinaciju geopolitičkih, ekonomskih, tehnoloških i društvenih promjena koje su pokazale da neoliberalna globalizacija ima ozbiljne slabosti. Evo najvažnijih razloga zbog kojih dolazi do deglobalizacije:
- Geopolitičke napetosti i fragmentacija svijeta. Primjeri: Rat u Ukrajini → sankcije Rusiji, energetska kriza. SAD-Kina rivalstvo → trgovinski rat, tehnološki sukobi. Iran, Bliski istok → nesigurnost u opskrbi energentima. Posljedica: Zemlje ne žele više ovisiti o potencijalnim protivnicima (npr. EU o ruskom plinu, SAD o kineskim čipovima). Poticanje domaće proizvodnje i regionalnih lanaca opskrbe.
- Pandemija COVID-19. Što se dogodilo: Globalni lanci opskrbe su se urušili – nije bilo maski, lijekova, elektroničkih komponenti. Pokazala se ranjivost “just-in-time” modela i ekstremne međuzavisnosti. Posljedica: Počeo je trend “reshoringa” (vraćanja proizvodnje kući) i diversifikacije dobavljača. Države su počele razmišljati o strateškim zalihama i industrijskoj suverenosti.
- Ekonomski nacionalizam i populizam. Trend: Nakon financijske krize 2008., globalizacija se sve više povezuje s nejednakošću, deindustrijalizacijom i nesigurnošću rada. Političari koriste protekcionističku retoriku: “America First”, “Buy European”, “Samo domaće”. Posljedica: Povećanje carina, subvencija domaćoj industriji, ograničavanje stranih ulaganja. Slabljenje WTO-a i trgovinskih sporazuma.
- Zelena tranzicija i klimatske politike. Problem: Proizvodnja “zelenih” tehnologija (baterije, solari, rijetki metali) koncentrirana je u nekoliko zemalja (npr. Kina). Posljedica: EU i SAD žele vlastite kapacitete za kritične sirovine, energetsku opremu i zelene tehnologije. Deglobalizacija služi kao alat za ekološku sigurnost i niskougljični razvoj.
- Tehnološke promjene (automatizacija, 3D printanje). Novi trendovi: Automatizacija smanjuje potrebu za jeftinom radnom snagom u dalekim zemljama. 3D printanje i lokalna proizvodnja omogućuju decentralizaciju. Posljedica: Nema više nužde za globalnim preseljenjem proizvodnje u zemlje s niskim plaćama. Tehnologija podupire lokalizaciju i skraćivanje lanaca.
- Pad povjerenja u globalne institucije. Problemi: WTO, MMF, Svjetska banka sve manje upravljaju globalnim procesima. Više nema političkog konsenzusa o “slobodnoj trgovini bez granica”. Posljedica: Države vode vlastitu ekonomsku politiku. Regionalni blokovi (EU, BRICS, ASEAN) zamjenjuju globalna rješenja.
Ukratko, deglobalizacija je reakcija na ranjivosti i nepravde globalizacije. Umjesto jednog globalnog tržišta, svijet ide prema fragmentiranim blokovima, strateškoj autonomiji i lokalnijim rješenjima.
Hrvatska na rubu deglobalizacije – Prilika ili prijetnja?
Deglobalizacija, proces usporavanja i fragmentacije svjetskih gospodarskih veza, postaje nova paradigma 21. stoljeća. U svijetu obilježenom pandemijom, ratovima, energetskim krizama i sve većim nejednakostima, države pokušavaju skratiti lance opskrbe, vratiti proizvodnju kući i zaštititi ključne sektore. No što to znači za zemlju poput Hrvatske – malu, otvorenu ekonomiju na periferiji Europske unije?
Nakon desetljeća bezrezervne vjere u slobodno tržište, globalnu trgovinu i “nevidljivu ruku” kapitala, svijet se okreće – prema zatvorenijem, fragmentiranijem, opreznijem modelu. Deglobalizacija – proces usporavanja, pa i preokreta globalne ekonomske povezanosti – postaje nova stvarnost, pogonjena pandemijama, ratovima, tehnološkim rivalstvima i geopolitičkim raskolima. Za mala i otvorena gospodarstva poput Hrvatske, to postavlja ključna pitanja: kako se prilagoditi, može li se izgraditi otpornost i gdje su mogućnosti za ekonomski zaokret? 
- Hrvatska i globalizacija: ovisnost bez otpornosti
Od devedesetih godina Hrvatska se postupno integrirala u svjetsku ekonomiju: liberalizacijom trgovine, privatizacijom, ulaskom u WTO, zatim EU. No ta je integracija bila asimetrična – Hrvatska uvozi tehnologiju, kapital i gotove proizvode, a izvozi sirovine, poluproizvode i, sve češće – ljude. Rezultat: visoka uvozna ovisnost, slaba industrijska baza, ovisnost o turizmu i doznakama iz inozemstva.
- Deglobalizacija kao izazov za Hrvatsku
U novom globalnom kontekstu, Hrvatska se suočava s nekoliko prijetnji:
- Pucanje globalnih lanaca opskrbe → manjak sirovina i repromaterijala (npr. prehrambena industrija, farmacija).
- Rast cijena energije i hrane → udar na standard građana.
- Geopolitička nestabilnost → smanjenje ulaganja i trgovine s nestabilnim regijama.
- Pritisak na reindustrijalizaciju → ali bez jasne strategije i radne snage.
Deglobalizacija tjera države da same proizvode ono što im je ključno. No Hrvatska je, paradoksalno, odustala od vlastite proizvodnje – od industrije do hrane – upravo u trenutku kad je samodostatnost postala globalna valuta.
- Prilike koje Hrvatska (još) ne koristi
Unatoč izazovima, deglobalizacija otvara i prilike: Kraći opskrbni lanci: Europske tvrtke traže bliže lokacije za proizvodnju – Hrvatska bi mogla privući investicije u elektroniku, farmaciju, obradu hrane. Energetska tranzicija: obnova brodogradilišta za zelene tehnologije, solarna industrija. Zelena i digitalna reindustrijalizacija: kroz EU fondove moguće je izgraditi novu vrstu industrije – modernu, održivu, pametnu. Međutim, za to je potrebna državna strategija, obrazovni sustav usklađen s novim potrebama i volja za smanjenje uvozne ovisnosti.
- Turizam pod pritiskom: ranjivost deglobaliziranog svijeta. Hrvatska ekonomija izrazito ovisi o turizmu – gotovo 20% BDP-a dolazi iz tog sektora. No upravo je turizam najosjetljiviji na krize: pandemije, ratovi, energetske nestabilnosti, klimatske promjene. U deglobaliziranom svijetu turizam više nije jamac stabilnosti – već faktor ranjivosti. To dodatno naglašava potrebu za diversifikacijom gospodarstva.
- Između periferije i prilike: gdje je hrvatska politika? Hrvatska zasad nema jasnu poziciju prema deglobalizaciji – ni kao prijetnji ni kao prilici. Strategije se donose parcijalno, uglavnom u skladu s EU regulativama, a ne nacionalnim interesima. Bez strateškog promišljanja, postoji opasnost da će Hrvatska u deglobaliziranom svijetu postati još marginalnija – tržište bez industrije, skladište bez proizvodnje, zemlja izvoza radne snage.
Nova prilika za redefiniranje razvoja
Deglobalizacija ne mora biti loša vijest. Za Hrvatsku to može biti šansa da konačno okrene razvoj prema unutra – da se fokusira na samodostatnost, kvalitetnu proizvodnju, otpornost i pametnu industriju. No za to je potreban novi ekonomski narativ, izvan logike turizma i uvoza. Pitanje je: hoće li Hrvatska čekati da joj se budućnost dogodi – ili će je početi planirati?
Globalne pukotine i lokalne posljedice
Deglobalizacija ne dolazi preko noći. Ona je reakcija na krhkost globaliziranih sustava – od lanaca opskrbe koji pucaju pod pritiskom, preko energetske ovisnosti, do političkih napetosti koje utječu na sigurnost i stabilnost.
Hrvatska, kao visoko uvozno ovisna zemlja s naglašenim osloncem na turizam, osobito je ranjiva na te šokove. Uvezeni inflatorni pritisci, poremećaji u nabavi sirovina, volatilne cijene energije i rastući troškovi rada stvaraju dodatne tenzije u gospodarstvu koje već desetljećima pati od deindustrijalizacije i odljeva radne snage.
Turizam pod povećalom: komparativna prednost ili strateška slabost?
S više od 20% BDP-a koji dolazi iz turizma, Hrvatska se u globalnoj podjeli rada smjestila kao sezonski servis europskog tržišta. U deglobaliziranom svijetu – u kojem su poremećaji česti, putovanja ograničena, a klimatski ekstremi sve prisutniji – takva ovisnost postaje izvor nestabilnosti, a ne sigurnosti. Turizam, koliko god bio važan, ne može biti temelj dugoročne otpornosti. Hrvatska treba diversifikaciju, a deglobalizacija otvara prostor upravo za to – povratak industriji, jačanje prehrambene samodostatnosti, razvoj zelene i digitalne ekonomije.
Novi kontekst, stare slabosti
Deglobalizacija podrazumijeva repatrijaciju proizvodnje, jačanje regionalnih opskrbnih lanaca, energetsku tranziciju i stvaranje strateških zaliha. Europska unija kroz zelene i digitalne planove financiranja potiče upravo takve procese.
Hrvatska, međutim, ulazi u tu fazu s ozbiljnim ograničenjima:
- Slaba industrijska baza (prerađivačka industrija čini tek oko 10–12% BDP-a).
- Nedostatak kvalificirane radne snage (zbog demografije i iseljavanja).
- Institucionalna sporost i ovisnost o EU fondovima, bez jasne razvojne vizije.
U ovom trenutku Hrvatska ne koristi potencijal skraćenih lanaca opskrbe koji bi je, zbog geografske blizine velikim tržištima i članstva u EU, mogli pretvoriti u čvorište srednjoeuropske proizvodnje.
Prilika za reindustrijalizaciju?
Upravo u okolnostima deglobalizacije Hrvatska ima priliku za ponovni razvoj industrije – ali ne po starom modelu. Riječ je o novoj, “pametnoj” industriji: energetski učinkovitoj, tehnološki naprednoj, zelenoj i orijentiranoj na dodanu vrijednost.
Sektori poput:
- farmaceutike i biotehnologije,
- obrada hrane i drva,
- elektronike, mehatronike, brodogradnje za zelene tehnologije
mogu postati temelji otpornog gospodarstva, ako postoji politička volja i strateško usmjeravanje.
Deglobalizacija nije privremeni šok – to je strukturna promjena globalnog okvira. Zemlje koje se ne prilagode bit će izložene nestabilnosti, uvoznoj inflaciji i tehnološkom zaostajanju. Hrvatska, s neiskorištenim potencijalom, nalazi se pred izborom: ostati pasivna periferija europske ekonomije, ili iskoristiti trenutak za novi razvojni smjer.
Kao i mnogo puta dosad, ključno pitanje ostaje – postoji li politička hrabrost za promjenu.
