Koliko CIA kontrolira naše živote?
Ako vjerujete da je CIA stajala iza mnogih državnih udara diljem svijeta, niste zavjerenik. Ako vjerujete da je CIA plaćala i plaća novinare za širenje propagande, niste zavjerenik. Ako vjerujete da je najučinkovitije oružje CIA-e psihološki rat, niste zavjerenik. Ako vjerujete da su američke vladine agencije izmislile globalnu industriju cenzure, niste zavjerenik. Stvarnost je zapravo još gora nego što se usuđujete povjerovati.
Epstein i Slovačka
Epsteinovi e-mailovi, objavljeni prije nekoliko dana, potvrdili su da je prezrena figura svjetskog političkog podzemlja unaprijed bila obaviještena o padu treće vlade slovačkog premijera Roberta Fica. Iz pisane komunikacije bilo je moguće i shvatiti da pedofil i seksualni robovlasnik ne samo da je bio u kontaktu s Miroslavom Lajčákom, već je i preporučio našeg bivšeg ministra vanjskih poslova još uvijek nepoznatom adresatu za upravljanje neodređenim “europskim projektom”. Ako ostavimo po strani sve odvratne veze koje evocira ime Epstein, neizbježno si moramo postaviti pitanje: Tko i gdje odlučuje o sudbini Slovačke? Epsteinovi e-mailovi ukazuju na to da postoji samo vrlo depresivan odgovor na pitanje tko i gdje. Slovačkom ne odlučuju Slovaci u Slovačkoj, već ljudi koje nismo birali i koji nemaju nikakve veze s našom državom.
Unatoč tome, oni očito imaju moć ući u naše živote bez dopuštenja. Naša mala država između Tatri i Dunava nije nikakva geopolitička sila. Međutim, to ne znači da se zbog Slovačke ne može voditi velika geopolitička bitka. Godine 1953.-1954. mala i u biti beznačajna Gvatemala, s tadašnjim tri i pol milijuna stanovnika, postala je poprištem masovne intervencije velikih sila. Pa zašto Slovačka, s pet i pol milijuna stanovnika, koja, za razliku od ušuškane srednjoameričke zemlje, ima pravo veta ne samo u EU već i u NATO-u, ne bi mogla postati poprištem ozbiljne međunarodne političke borbe?
Propaganda vrijedna stotine milijuna
Kako bismo razumjeli što se i zašto događa oko nas, moramo izaći izvan slovačkog balona. Potrebno je sagledati širi kontekst određenih pojava, trendova i događaja. Izvanredna prilika za razumijevanje ne samo metode, već i opsega globalne manipulacije bili su prvi tjedni druge Trumpove administracije. Predsjednik je obustavio aktivnosti USAID-a, a novo Ministarstvo vladine učinkovitosti objavilo je informacije o svemu što je takozvana razvojna agencija financirala na svim kontinentima planeta. Među mnogim sumnjivim projektima USAID-a bilo je i financiranje navodno neovisnih medija diljem svijeta. Tijekom nekoliko godina agencija je uložila gotovo 500 milijuna dolara u 6200 novinara iz 707 medijskih kuća i 279 “medijskih” neprofitnih organizacija.
Ako novinari i mediji primaju novac od agencije koju financira američka vlada, nemoguće ih je smatrati neovisnima. Naprotiv, očito je da Washington, putem USAID-a, kupuje utjecaj u medijima ne samo kod kuće, već svugdje gdje ima geopolitičke interese, odnosno praktički svugdje. U Slovačkoj je otkriveno da su dnevne novine N primale novac putem USAID-a. Iako dnevne novine SME nisu izravno financirane od strane američke vlade, dio vlasničke strukture njihovog izdavača je Fond za investicije u razvoj medija Georgea Sorosa, čije su Zaklade Otvorenog društva pak bile usko financijski povezane s USAID-om. Objavljene informacije također su pokazale da je USAID u fiskalnoj godini 2025., prije nego što je Trump uspio obustaviti aktivnosti agencije, izdvojio nevjerojatnih 268,4 milijuna dolara na temelju odluke Kongresa kojim upravljaju Bidenovi demokrati o podršci samo “neovisnim” medijima. U prijevodu, to znači da se Washington pripremao uložiti više od četvrt milijarde dolara u agitaciju i propagandu globalnih razmjera na ovaj način. Deseci i stotine tisuća dolara medijima su osigurale razne američke institucije izvan ovog okvira, na primjer besmislenom kupnjom pretplata na međunarodno djelujuće medije, poput Politica ili nekoliko liberalnih američkih novina.
Dok je Trump uspio urediti financiranje globalne propagande američkim novcem poreznih obveznika, druga hranjiva arterija bila je veza neprofitne organizacije Internews Network s USAID-om. Preko Internewsa je 472,6 milijuna dolara slilo se u 4799 medijskih kuća koje su, osim pisanih tekstova, godišnje proizvodile 4799 sati programa, dosežući 778.000.000 ljudi. Drugim riječima, samo je putem Internewsa USAID, tj. američka vlada, uspjela utjecati na javno mnijenje u mega-masovnim razmjerima, konkretno u broju koji prelazi tri četvrtine milijarde stanovnika planeta Zemlje. S obzirom na opisane okolnosti, vjerojatno nikoga neće iznenaditi da je Internews blisko surađivao s lokalnim medijima tijekom takozvanih obojenih revolucija. Primjerice, tijekom Ružičaste revolucije 2003. u Gruziji ili godinu dana kasnije tijekom Narančaste revolucije u Ukrajini.
Što jest, a što nije USAID
Zastanimo na trenutak i prisjetimo se što je USAID. To je Američka agencija za međunarodni razvoj. Osnovao ju je u studenom 1961. predsjednik John F. Kennedy i, barem od početka, doista je služila svojoj izvornoj svrsi, naime pružanju američke financijske pomoći razvojnim projektima diljem svijeta. Poput mnogih dobrih i plemenitih ideja, ideja USAID-a je metastazirala. Nije da je agencija potpuno prestala ispunjavati svoju izvornu svrhu, ali čak i ono što je dobro radila zasjenjeno je i posebno okaljano USAID-ovim poklanjanjem zadaćama povezivanjem sa širenjem propagande koju je usmjeravala CIA, najmoćnija špijunska organizacija na svijetu. Nećak predsjednika JFK-a, sadašnji američki ministar zdravstva Robert F. Kennedy Jr., u intervjuu s Tuckerom Carlsonom, komentirao je korištenje USAID-a kao paravan organizacije CIA-e na sljedeći način: “Novinari su postali vladini propagandisti. Značajan dio ove dinamike je utjecaj obavještajnih službi na tisak. Danas su oni najveći financijski podupiratelji novinarstva diljem svijeta, prvenstveno putem USAID-a. (…) Troše oko deset milijardi dolara godišnje za financiranje novinarstva diljem svijeta.”
Iako Robert F. Kennedy Jr. nije u krivu, ne govori ni cijelu istinu. Sjedinjene Države i CIA u njihovo ime provodile su psihološke operacije putem suradničkih i korumpiranih novinara mnogo prije nego što je USAID propao. Po prvi put u povijesti, CIA je ušla u političku borbu putem lokalnih medija već 1948., prije parlamentarnih izbora u Italiji. Iz toga slijedi da USAID nije novi fenomen pod suncem, već samo jedna od mnogih varijacija tajnih operacija američke administracije putem svojih obavještajnih službi i drugih (lažnih) agencija. Kako smo, dakle, došli od Italije 1948. do globalnog uplitanja u informacijski prostor u trećem desetljeću 21. stoljeća? Odgovor na ovo pitanje daju mnogi povijesni događaji. S obzirom na njihov broj i opseg, u sljedećem tekstu ograničit ću se na nekoliko mini-studija slučaja.
CIA tijekom Hladnog rata
Italija, Grčka, Iran, Gvatemala, Južni Vijetnam (čak i prije nego što su SAD ušle u rat u Francuskoj Indokini), Kuba, Čile, El Salvador, Gvajana, Japan i mnoge druge zemlje i događaji povezani s njima predstavljaju prekretnice tajne američke intervencije putem CIA-e u političkom razvoju spomenutih zemalja. Potrebno je shvatiti da govorimo o tajnim operacijama, a ne o izravnim vojnim intervencijama. Riječ je o dva potpuno različita tipa vršenja moći na međunarodnoj šahovskoj ploči. Također je potrebno napraviti još jednu važnu razliku. Oblici i metode tajnih operacija usmjerenih na promjenu režima u ciljanim državama također su se s vremenom razvijali. Operacije stare škole odvijale su se uglavnom tijekom Hladnog rata. Oblici i metode operacija nove škole postupno su se počeli razvijati nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, a stabilan oblik poprimili su u prvom desetljeću 21. stoljeća. U treću fazu ušlo se nakon američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, na kojima je pobijedio Donald Trump, kada je tzv. duboka država okrenula psihološke, pa čak i cenzurne operacije protiv vlastitih građana, tj. stanovnika SAD-a.
Kada je CIA počela utjecati na politička zbivanja u drugim zemljama putem tajnih operacija, Hladni rat između SAD-a i SSSR-a bio je u punom jeku. Sovjetski Savez je također provodio vrlo slične aktivnosti, u to nema sumnje. Jedna od omiljenih praksi bila je, na primjer, financiranje tzv. mirovnog pokreta na Zapadu ili krajnje ljevičarskih terorističkih skupina u sferi utjecaja Sjedinjenih Država. Od kraja Drugog svjetskog rata 1945. do puča 1989. živjeli smo u sovjetskoj sferi utjecaja. Najkasnije od ulaska u NATO 2004. dio smo američke sfere utjecaja i stoga je prikladno usredotočiti se prvenstveno na prakse našeg najvećeg i najmoćnijeg saveznika i partnera. To ne znači da, na primjer, Rusija, Kina, Velika Britanija ili čak Indija ne razvijaju tajne operacije usmjerene na utjecaj na političke procese u drugim zemljama. Naprotiv, tvrdim da to čine, da su to činili i da će to uvijek činiti. Razlog zašto je danas potrebno više govoriti o tajnim aktivnostima SAD-a leži, između ostalog, u činjenici da mediji posvećeni liberalnom sustavu pretjeruju, na primjer, s ruskim operacijama utjecaja i potpuno negiraju postojanje sličnih aktivnosti Sjedinjenih Država. Zašto svi slovački progresivni mediji iza svakog drugog profila na društvenoj mreži vide ruskog trola, ali zatvaraju oči pred sličnim američkim aktivnostima? Odgovor je vrlo jednostavan. Novinari su i sami dio ne samo američkih, već i širih zapadnih tajnih operacija usmjerenih na utjecaj na politiku ne samo u Slovačkoj, već gdje god je to potrebno.
Italija 1948.
U veljači 1948. komunisti u Čehoslovačkoj uspjeli su preuzeti apsolutnu vlast zahvaljujući palačnom udaru i podršci SSSR-a. U travnju iste godine u Italiji su bili zakazani parlamentarni izbori. U Washingtonu je zavladala panika da bi komunisti mogli preuzeti vlast i u Rimu. Talijanska komunistička partija bila je najjača i najveća u Europi izvan Sovjetskog Saveza. Deklasificirane informacije potvrđuju da je CIA uložila ogromne količine novca u podršku centrističkoj koaliciji kršćanskih demokrata Alcidesa De Gasperija. CIA je 1948. u Italiji potrošila pet milijuna dolara na kupnju medija, propagande i drugih aktivnosti, što je u današnjoj valuti oko 67,5 milijuna USD.
Amerikanci su isti iznos uložili u utjecaj na izbore u Italiji do prve polovice 1960-ih. Deklasificirani dokumenti otkrivaju da su se SAD 1948. oslanjale ne samo na manipuliranje izborima putem propagande, već su razmatrale i korištenje talijanske vojske za provođenje državnog udara u slučaju komunističkog preuzimanja vlasti. U tu svrhu, američki obavještajni časnici u američkim kopnenim snagama stacioniranim u Europi dobili su upute da se konzultiraju s predstavnicima talijanskog Glavnog stožera o tome bi li bili spremni silom svrgnuti komunističku vladu. Iz geopolitičke perspektive, to je bila velika stvar. Amerikanci nisu htjeli dopustiti Sovjetskom Savezu da preko komunističke vlade u Rimu dobije ne samo utjecaj već i izravan vojni pristup zapadnom Mediteranu. Upitno je bi li predsjednik Truman doista dao zeleno svjetlo za vojni udar u Italiji uz prikrivenu američku financijsku i propagandnu podršku. Na kraju je De Gasperijeva koalicija pobijedila na izborima, također zahvaljujući masovnoj financijskoj podršci CIA-e. Važno je zapamtiti da je i američka administracija imala namjeru pokrenuti vojni udar.
Iran 1952. – 1953. (TP-AJAX)
Zahvaljujući deklasificiranim dokumentima, detaljno je isplanirana zajednička operacija CIA-e i britanskog SIS-a/MI6, kodnog naziva TP-AJAX, čiji je cilj bio svrgavanje vlade premijera Mohameda Mosaddeka u Iranu. Operacija, koja se odvijala od studenog 1952. do kolovoza 1953., planirana je na poticaj britanskog SIS-a, ali kada su Amerikanci pristali sudjelovati, CIA je odigrala glavnu ulogu u njezinoj provedbi. Britanci su tijekom operacije čak predali Amerikancima svoje najvrjednije iranske agente. London je bio zainteresiran za uklanjanje legitimnog premijera Mosaddeka iz najmanje dva razloga. Iranska vlada, uz odobrenje parlamenta, nacionalizirala je naftnu industriju, što je negativno utjecalo na komercijalne i financijske interese britanske tvrtke pod nazivom Anglo-perzijska naftna kompanija, osnovane 1909. S obzirom na to da se Mosaddeq u parlamentu oslanjao na relativno jaku komunističku stranku pod nazivom Tudeh, Britanci su oglasili uzbunu: Iran je bio na rubu prelaska iz zapadnog u sovjetski tabor!
Odobrenje za zajedničku operaciju CIA-e i SIS-a čelnicima obje obavještajne službe dao je predsjednik Truman, a zatim Eisenhower i premijer Churchill. Zajednički akcijski plan napisali su određeni obavještajni časnici zaduženi za operaciju u Nikoziji na Cipru. Otok je također odabran za sjedište za kontrolu aktivnosti u Iranu, a istovremeno su ljudi smješteni u objektu za zavjeru u Nikoziji osiguravali trosmjernu komunikaciju između Teherana, Washingtona i Londona. Operacija TP-AJAX imala je tri osnovna cilja. Prvo, postići “pošteni” naftni sporazum. Drugo, omogućiti Iranu da postane ekonomski jak i financijski solventan. Treće, instalirati vladu u Teheranu “koja bi snažno progonila opasno jaku Komunističku partiju”.
Šef CIA-e Allen Dulles odobrio je teheranskoj rezidenciji proračun do milijun dolara za operaciju, što je u današnjim iznosima 12,13 milijuna dolara. Značajan dio operacije sastojao se od takozvanog rata živaca, koji se svodio na psihološki učinak putem propagande i na vladu premijera Mosaddeka i na široke slojeve stanovništva. Sjedište TP-AJAX-a na Cipru pripremalo je tekstove propagandnih članaka koji su plasirani u iranskim medijima koji su surađivali s njima. Sjedište CIA-e u Washingtonu, pak, osiguralo je da se članci protiv Mosaddeka objavljuju i u onome što se smatralo neovisnim američkim medijima. Američki članci su potom prevedeni na perzijski i preuzeti od strane iranskih medija. U akciju je bila uključena i CIA-ina “umjetnička skupina”, koja je pripremala stripove i crtane filmove u kojima je ismijavala premijera, njegovu vladu i suradničke parlamentarce.
Radikalni iranski klerici korišteni su u propagandnoj kampanji. Njihov je zadatak bio proglasiti Mosaddeka bezbožnim i podržanim od strane komunista, čija je ideologija bila u oštroj suprotnosti s učenjima islama. Usput, nekoliko desetljeća kasnije, kada su ti isti klerici ukrali revoluciju 1979. protiv omraženog monarhističkog režima od Iranaca, ajatolasi su postali najveći neprijatelji Sjedinjenih Država. I to su i danas. Dva druga vektora tajnog djelovanja CIA-e i britanskih agenata na terenu imala su za cilj pridobiti ključne igrače moći. Razni izaslanici iza kulisa manipulirali su iranskim monarhom, Mohammadom Rezom Šahom Pahlavijem, da izda dekrete o smjeni Mosaddeka i imenovanju generala vojske Fazollaha Zahedija za premijera, pažljivo odabranog od strane CIA-e i SIS-a. Druga linija bila je pridobiti ključne vojne vođe za Zahedijev puč i podmititi članove parlamenta da pristanu na raspuštanje zakonodavne vlasti. Tijekom komplicirane i ne sasvim glatke operacije, neki vojni časnici i članovi njihovih obitelji zastrašivani su telefonom. Nakon nekoliko dramatičnih događaja, kada se činilo da je puč propao, šah Pahlavi je odletio u Bagdad, a kasnije je čak odabrao Rim kao sigurno utočište. U Iran se vratio tek nakon što su Amerikanci i Britanci, uz pomoć lokalne vojske, uspjeli ukloniti Mosaddeka i zamijeniti ga odanim Zahedijem.
Od Irana do Gvatemale (PB-SUCCESS)
Nakon što je operacija u Iranu završena, CIA je napisala evaluaciju i zaključila da su, unatoč masovnoj propagandi, pronađeni nedostaci u području psihološkog ratovanja. Evaluatori operacije TP-AJAX istaknuli su da unaprijed pripremljeni materijali nisu u dovoljnim količinama plasirani u iranski tisak. Naprotiv, CIA je s posramom istaknula da je američki State Department imao puno lakše promovirati propagandne materijale o Iranu u američkim novinama. U navedenom kontekstu tipična je sljedeća evaluacija: „Moramo priznati da čak i nakon godina i mjeseci rada sa subvencioniranim tiskom i njegovim plaćenim (ili domoljubnim) novinarima u Teheranu, [CIA – op. autora] rezidentura još uvijek nije bila sigurna postiže li rezultate usporedive s količinom potrošenog novca. (…) Trebalo bi pripremiti zasebnu analizu operacije tiska koja će poslužiti kao lekcija za buduće kampanje.“
Unatoč navedenim kritikama, operacija TP-AJAX u Washingtonu je viđena kao ogroman politički uspjeh, i upravo u toj euforičnoj opijenosti Sjedinjene Države su se, putem CIA-e, upustile u još jednu avanturu u Gvatemali. Operacija tamo, čiji je cilj bio svrgavanje legitimne vlade bivšeg vojnog kapetana Jacoba Árbenza Guzmána, dobila je kodni naziv PB-SUCCES, što znači uspjeh. Izbor optimističnog kodnog naziva za operaciju također sugerira da su kauboji oko direktora CIA-e Allena Dullesa imali dobro napuhan ego samopouzdanjem nakon akcija u Italiji, Iranu, a u međuvremenu i u Grčkoj. Mnogo prije nego što su SAD odlučile ukloniti legitimnu vladu predsjednika Árbenza psihološkim ratom i oružanim udarom, Gvatemala je bila zemlja koja se politički, ekonomski i društveno nalazila u teškoj situaciji. Ako ostavimo po strani španjolsku kolonijalnu vlast, složene etničke i društvene odnose te revoluciju 1944. koja je svrgnula zemljoposjedničku oligarhiju koju je predstavljao diktator Jorge Ubic, ne možemo zanemariti 1951. godinu, kada je predsjednik Árbenz došao na vlast nakon demokratskih izbora i ukrstio se s američkom tvrtkom za plantaže United Fruit Company (UFC), najvećim proizvođačem banana u Gvatemali.
UFC je izvozio banane uglavnom na američko tržište. Tijekom diktatorovog režima uživao je mnoge privilegije u Gvatemali. Od Ubica je dobila stotine četvornih kilometara zemlje na dar, nije morala plaćati gotovo nikakve poreze i nije bila vezana propisima o radu, što je praktički omogućilo UFC-u da iskorištava seljake koji rade na plantažama. Američkoj tvrtki bilo je dopušteno monopolizirati gvatemalske željeznice, brodarstvo i neke maloprodajne sektore. Predsjednik Árbenz pokrenuo je progresivne reforme nakon dolaska na vlast. Progresivne u najboljem smislu te riječi, bez duginih gluposti. Domaću oligarhiju i Amerikance najviše je ogorčio agrarnom reformom. Temeljila se na eksproprijaciji i preraspodjeli dugotrajno neobrađenog zemljišta među malim poljoprivrednicima. Izvorni vlasnici trebali su biti obeštećeni državnim obveznicama s tri posto kamate i rokom dospijeća od 25 godina. Konzervativnoj agrarnoj oligarhiji to se, razumljivo, nije svidjelo, iako nije obrađivala nacionalizirano zemljište namijenjeno preraspodjeli. Američka tvrtka UFC također je bila ogorčena. Iz tri razloga. Prvo, UFC također dugo nije obrađivao značajan dio svog zemljišta. Drugo, predsjednik je zahtijevao da konačno plati porez. Treće, reforme su zaposlenicima jamčile osnovna prava i minimalnu plaću.
Moć psihološkog ratovanja
Dokumenti koje su objavili američki arhivi i nedavno deklasificirana povijest operacije PB-SUCCESS, koju su prilično objektivno napisali interni povjesničari CIA-e, potvrđuju da su washingtonski obavještajni krugovi procijenili politiku predsjednika Árbenza kao komunističku zavjeru. CIA je, bez ikakvog temelja u materijalnoj stvarnosti, tvrdila da je situacija u Gvatemali prvi primjer naseljavanja komunizma u “američkom dvorištu”. Objašnjenje koncepta američkog dvorišta vrlo je jednostavno. SAD su smatrale, smatraju i uvijek će smatrati cijelu zapadnu hemisferu, odnosno oba američka kontinenta, uključujući Srednju Ameriku, svojom sferom utjecaja. U američkom geopolitičkom rječniku moguće je staviti znak jednakosti između pojmova sfera utjecaja i dvorište. Međutim, politička stvarnost u Gvatemali bila je potpuno drugačija od onoga što je CIA opisala. Prvo, predsjednik Árbenz bio je centrist. Drugo, iako je u parlamentu podržavao Laburističku stranku (PGT), ova stranka nije bila izrazito lijeva, čak se više kretala prema sredini političkog spektra. Treće, gvatemalski parlament imao je 61 člana, od kojih su samo četiri bila komunistička zastupnika. Četvrto, niti jedan ministar u Árbenzovoj vladi nije bio komunist. Šest ili sedam komunista obnašalo je dužnosti ispod razine kabineta u vladi, i istina je da su imali utjecaj na agrarnu reformu.
Međutim, sama preraspodjele zemljišta nipošto nisu bile ekstremne i nisu provedene bez odgovarajuće naknade. Drugim riječima, u Gvatemali nije bilo boljševičkog puča ili nečeg sličnog. Ipak, CIA je dobila zeleno svjetlo od predsjednika Eisenhowera za pokretanje velike tajne operacije, čiji je cilj bio svrgnuti režim predsjednika Árbenza putem propagande, odnosno širenja masovnih dezinformacija, a također i uz pomoć oružanog puča. Amerikancima je u tome uvelike pomogao nikaragvanski diktator Anastasio Somoza. Između ostalog, osigurao je nikaragvanski teritorij za obuku paravojne skupine otpora koju je predvodio bivši gvatemalski vojnik Carlos Castillo Armas, koji je pokušao oružani puč neposredno prije nego što je Árbenz izabran. Puč nije uspio, a Armas je završio u zatvoru, ali nakon što je podmitio stražara, uspio je pobjeći u Honduras. Tamo ga je CIA pronašla i učinila Armasa vođom oružanog otpora protiv legitimne gvatemalske vlade.
Povijest operacije PB-SUCCESS izuzetno je komplicirana i njezin detaljan opis ne bi bio koristan u smislu teme ovog teksta. Međutim, važno je spomenuti nekoliko važnih okolnosti. Akcija je u osnovi vrlo brzo poništena i cijeli svijet, ne samo gvatemalski režim, znao je za američke napore da promijene vlast u zemlji. Unatoč tome, s američke točke gledišta, projekt je uspješno doveden do kraja. Ne kao rezultat paravojne aktivnosti izdajnika Armasa, jer je njegov napad na Gvatemalu iz El Salvadora bio potpuni fijasko. Salvadorska policija uspjela je smiriti, razoružati i pritvoriti veliki dio Armasovih vojnika. Gvatemalske oružane snage lako su se obračunale s ostatkom, iako su azijski piloti koje su Amerikanci regrutirali bombardirali glavni grad. Árbenzova vlada pala je zbog masovnog utjecaja psihološkog ratovanja. Međutim, čak i to ima kvaku. Predsjednika i vojno vodstvo nije zastrašilo ono što se govorilo u ilegalnim radijskim emisijama CIA-e, napisano na letcima ili u domaćem i stranom tisku. Naravno, to je imalo i značajan psihološki učinak na državni vrh. Međutim, vlada je pala zbog straha od skrivene prijetnje. Časnici glavnog stožera bili su uvjereni da ako Armasova ofenziva, koja se bez problema utapala u krvi, propadne, Gvatemalu će izravno napasti kopnene snage američke mornarice, koncentrirane na dva ratna broda u Honduraskom zaljevu. Stoga su časnici Árbenzu postavili ultimatum. Ili on daje ostavku ili sami vode vojsku prema glavnom gradu kako bi spriječili izravnu američku intervenciju. U danoj situaciji, Árbenz je bio prisiljen abdicirati. Amerikanci su ga zamijenili izdajnikom Armasom, a Gvatemala se uglavnom vratila starom poretku stvari prije 1944. Gvatemala je postala financijski teret za SAD, jer je njezina nova vlada stalno tražila novac od svog bogatog saveznika. Kada je CIA kasnije zaplijenila i procijenila otprilike 150 000 vladinih i stranačkih dokumenata iz ureda predsjednika Árbenza i Tajništva Laburističke stranke, nije pronašla niti jedan dokaz o vezi Gvatemale sa Sovjetskim Savezom i njegovom Komunističkom partijom. Iz perspektive anatomije tajnih operacija i povijesnih paralela, zanimljivo je da je CIA u borbu protiv Árbenzovog režima uključila i antikomunističke studente. Objavili su časopis, dijelili letke, lijepili naljepnice i uznemiravali javnost. Na početku operacije, šef CIA-e Dulles izdvojio je proračun od tri milijuna dolara za njezinu provedbu, što bi danas bilo ekvivalentno 36,4 milijuna USD.
Od CIA-e k USAID-u
Posljednje djelomično dokumentirane tajne operacije CIA-e usmjerene na promjenu režima bile su utjecaj izbornih kampanja u Srbiji i Iraku 2000. odnosno 2005. godine. CIA je uložila četrdeset milijuna dolara u poraz srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića 2000. godine (75,2 milijuna USD danas). Američki špijuni davali su srpskim oporbenim vođama gotovinu i sastajali se s njima u susjednim balkanskim državama, gdje su se mogli puno sigurnije kretati. Mladi Bush i njegova kriminalna skupina odlučili su 2003. godine srušiti režim drugog kriminalca, Saddama Husseina, u Iraku. Vojna operacija bila je uspješna, ali s političkog gledišta bila je katastrofalan fijasko, jer je Iran stekao kontrolu nad značajnim dijelom iračke scene. Zato je Bush prije parlamentarnih izbora 2005. razmatrao odobravanje tajne operacije CIA-e za sudjelovanje u izbornoj kampanji u korist svog izabranika Ayada Allavija, ali s obzirom na prethodno izgubljene nade, konačno je odustao od nje.
Bivši direktor CIA-e Leon Panetta (vodio je agenciju od 2009. do 2011.) priznao je da je čak i nakon Srbije najveća špijunska organizacija na svijetu “u iznimnim slučajevima” utjecala na strane medije prije izbora kako bi “promijenila stavove u zemlji”. Prema njegovim riječima, CIA je nastojala dobiti medije u određenoj državi ili regiji koji su “sposobni prenijeti” određene informacije ili raditi na “utjecanju na one koji mogu posjedovati dio medija kako bi mogli surađivati, raditi s vama u prenošenju te poruke”. S obzirom na činjenicu da je brzi razvoj interneta i društvenih mreža uvelike promijenio operativno okruženje u sferi kontrole i manipulacije informacijama, CIA se morala prilagoditi tom trendu. Nakon reputacijskih fijaska povezanih s izravnim vojnim intervencijama ili podržavanjem paravojnih udara, počela se više fokusirati na korištenje tzv. meke moći medija. U smislu lakšeg poricanja izravnog sudjelovanja u psihološkim i propagandnim aktivnostima, bilo je puno povoljnije financirati povezane ili korumpirane strane medije putem USAID-a. Mehanizam djelovanja ovog oblika djelovanja opisao sam na početku teksta, tako da se ovdje ne treba vraćati na temu. Drugu, vrlo sličnu metodu miješanja u unutarnje političke stvari drugih država koristi i britanska vlada. Engleski portal Declasified UK nedavno je donio informacije o tome kako je britansko Ministarstvo vanjskih poslova uložilo gotovo deset milijuna funti putem tvrtke Zinc Network u utjecaj na javno mnijenje u raznim europskim zemljama, uključujući Slovačku, prije parlamentarnih izbora 2023. Zinc Network je angažirao takozvane influencere, čiji je zadatak bio objavljivati postove na YouTubeu koje su prethodno odobrili dužnosnici britanskog Ministarstva vanjskih poslova.
Konačno se rodio Púchovský
Još jedna inovacija u sferi kontrole informacijskog okruženja i cenzure na globalnoj razini počela se istaknutije promovirati nakon prvog izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a u studenom 2016. Ne samo američki mediji, već i Demokratska stranka i s njom povezane strukture američkog obavještajnog aparata počele su tvrditi da je Trump pobijedio zahvaljujući utjecaju trolova koje plaća Rusija i njezine obavještajne službe. Unatoč činjenici da ni FBI ni CIA nisu uspjeli pružiti niti jedan dokaz o postojanju ruske zavjere, ova optužba postala je trajnica liberalno-progresivne propagande. U krugovima Demokratske stranke i liberalnih medija bila je i još uvijek jest neupitna dogma. Na njoj je potom u SAD-u izgrađena gigantska industrija cenzure sadržaja najvećih društvenih mreža, poput Facebooka, X-a (ranije Twittera), YouTubea, TikToka, Reddita i drugih. Pokroviteljstvo nad projektom preuzelo je američko Ministarstvo domovinske sigurnosti i njegova Agencija za sigurnost kibernetičke infrastrukture (CISA). Izvorno je osnovana kako bi zaštitila kibernetičku sigurnost SAD-a, ali s vremenom je preuzela i pravo praćenja tzv. informacijske sigurnosti Amerikanaca na društvenim mrežama, što je samo eufemizam za cenzuru. Budući da američki Ustav ne dopušta državi da izravno cenzurira ili ograničava slobodu govora, CISA je sklopila pakt sa sveučilištima, trećim sektorom i privatnim tvrtkama.
Njihov zadatak bio je pratiti sadržaj na društvenim mrežama, dotičući se domaće i vanjske politike, COVID-19, LGBTI pitanja, kasnije rata u Ukrajini i slično. Vladini dužnosnici, predstavnici sveučilišta i cenzori najvećih društvenih mreža poput Facebooka, TikToka, YouTubea, Twittera i sličnih imali su zajedničku zatvorenu online aplikaciju. Putem nje su u stvarnom vremenu i 24/7 dijelili poveznice na „neprimjeren“ sadržaj, koji je potom uklonjen. U SAD-u je završen ciklus prelaska s borbe protiv vanjskog neprijatelja putem CIA-e na cenzuriranje domaće političke rasprave putem kombinacije vladinih agencija, sveučilišta, trećeg sektora i tehnoloških divova. Tijekom Bidenove administracije, stotine tisuća videa, tekstova i drugih objava s potencijalnim utjecajem na desetke milijuna gledatelja i čitatelja uklonjeno je s društvenih mreža. Naravno, Sjedinjene Države su također uspješno izvezle ta „postignuća“ u svijet. Uključujući i Slovačku. Portal Marker nedavno je objavio informacije temeljene na procurjelim vladinim dokumentima, detaljno opisujući kako je funkcionirala cenzura slovačkih društvenih mreža u razdoblju 2020.-2023. Najaktivniji cenzor bio je ideološki detektiv ili, ako hoćemo, „policajac istine“ Dávid Púchovský. Djelovali su i cenzori iz Naďovog Ministarstva obrane i drugih državnih tijela. Posebno su zahtijevali da Facebook izbriše potpuno isti sadržaj kao i njihovi kolege – cenzori u SAD-u. Mogu li se ljutiti na nas kad ih nazivamo američkim agentima?
