- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, AI, YouTube
David Icke već desetljećima nas upozorava kako je najveći zatvor u kojemu boravimo naša ovisnost o mišljenjima drugih ljudi. Kada se jednoga dana oslobodimo mišljenja drugih ljudi, mi napokon izlazimo iz zatvora na slobodu, promatrajući ovaj svijet na svoj način, svojim vlastitim očima bez straha od tuđeg, odnosno uvriježenog i propisanog mišljenja. Čuvajmo naše duše, naša srca i naše mozgove dok ih još imamo, jer moćnici su u lovu upravo na njih.
U slobodnom svijetu svatko bi trebao imati pravo gledati svijet svojim vlastitim očima, misliti svojom glavom i svakome bi trebao biti omogućen javni nastup i društvena vidljivost, a koliko je to danas moguće znaju svi oni koji su iz prve ruke upoznali cenzore i njihove sramotne metode uklanjanja ljudi iz svijeta postojećih ljudi čineći ih nevidiljivima i nepostojećima. Danas vidljiv može biti samo netko tko je mali, bezglavi, bezumni pokorni poslušnik sustava bez svoga ja. Svi ostali neka ponosno prihvate svoju nevidljivost iliti svoje nepostojanje. To je, dakle, ta tzv. demokracija. Eto, sada smo je dobro upoznali. Sada iz prve ruke možemo vidjeti koja je to laž i prevara, ta priča o nekom slobodnom svijetu. Da, da. Sigurna sam u to.
Sada vidimo kako je opasno biti lakovjeran i vjerovati nekakvim mitovima kako je tamo daleko na Zapadu neki sretniji svijet gdje se mogu ostvariti sve naše želje, gdje živi sloboda s velikim bijelim krilima. Toliko o pričama o željeznim zavjesama i o tome kako je sve što je strano bolje od domaćeg. Meni se ove nevidljive rešetke čine još opasnijima od sviih ostalih o kojima pričaju naši stari. Gdje su danas naši domaći proizvodi? Da čujem. S kojim to proizvodima mi konkuriramo globalnom tržištu? Zar će nas Vegeta, Bajadera, pokoje vino i pršut te turizam kao proizvod spasiti od propasti? Nisam sigurna. Imamo li državu? U kojoj je mjeri imamo? Što je uopće naše? Sve živo smo rasprodali. Sve je u stranim rukama. A mi mislimo kako imamo Hrvatsku. Imamo zastavu, simbole, muzeje, knjige, nama drage pjesme, uspomene, pokoju krunicu koja još visi na retrovizoru automobila i to je to. Političari nam samo slušaju naredbe izvana, samo su lutke na koncima moćnika koji s njima upravljaju, a mi upravo zbog toga nismo svoji na svome.
Koliko je samo naših tvrtki propalo? Ne zna im se broj. Koliko je i zbog čega naših ljudi danas u inozemstvu, a koliko u našoj zemlji? Gdje je ta famozna sloboda o kojoj su nam pričali bajke dok smo ‘kao’ bili zarobljeni s flasterima preko usta? Danas ‘kao’ nema tih flastera? Zar danas napokon možemo otvoriti svoja usta i glasno reći svoje mišljenje bez da nas zamrače i naprave sve što mogu da nam objave postanu nevidljive na “demokratski nastrojenim” društvenim mrežama? Ili su nam možda tek sada zalijepili najveće moguće flastere na usta kao nikada prije do sada? I vezali nam ruke da ne možemo pisati i pismenim se putem izražavati? Možemo pokušati, ali ako nismo ukapirani i ukalupirani i ako još uvijek naivno vjerujemo u slobodu medija, budimo sigurni da će se naša riječ teško probiti do čitatelja, gledatelja i slušatelja. To je na svojoj koži najbolje osjetio upravo David Icke kojega su cenzori doslovno bili uništili u cijelom digitalnom svijetu, ali on nikada nije odustao i uvijek je našao neki alternativni način da dođe do svoje publike.
Zar je cenzura sloboda? Svi jako dobro znamo gdje postoji cenzura. Cenzura postoji samo u totalitarnim i diktatorski nastrojenim sustavima koji istinu skrivaju od javnosti nudeći im hrpu laži pod krinkom istine. Prekrasno. Sada barem znamo u kakvom sustavu živimo.
Koliko je danas ljudi uopće sretno i koji su to uopće ljudi? Zna se. Sve su to pitanja na koja znamo odgovore. Sve su to pitanja koja nas bole. Gdje je naša suverenost? To je jedno od najbolnijih pitanja i na tragu je razmišljanja Davida Ickea koji nas upozorava da moramo ostati svoji kako bismo bili slobodni, a mi to nismo ostali i sada je kasno za sve. Sada moramo još samo spašavati gole živote od podivljalih globalista željnih sve više moći, a sve to zbog većine poslušnika koja nas je upropastila. Njihova želja za nekakvom sigurnošću bila je jača od njihove želje da žive svoje živote kako oni žele, a ne kako je netko drugi propisao da se mora živjeti.
Ovaj je svijet osmišljen tako da regrutira jednoobraznu, uniformiranu vojsku poslušnih i zaglupljenih ljudi – robova koji svoje ropstvo doživljavaju kao svoju najveću sigurnost i najveću sreću. Sustav nas želi učiniti u potpunosti ovisnima o njemu kako bi nama što lakše upravljao. Postoje nepisana pravila što je danas prihvatljivo, a što ne, što se smatra normalnim, a što ne, što se smatra podobnim, a što ne, što je poželjno, a što nepoželjno i tako dalje.
Poslušnici ne vole neposlušne i obrušit će se na njih u svim prigodama, napadati ih i prokazivati po diktatu moćnika. Nevjerojatna je sposobnost šačice ljudi da upravlja mnoštvom, čudi se uvijek iznova David Icke, a još nevjerojatnija spremnost poslušnika da napadaju one koji su drugačiji od njih i koji se ne boje biti svoji. Poslušnici su posebna vrsta ljudi. Izgledaju kao ljudi, ali teško se za njih to može reći, jer nemaju ništa u sebi, prazni su, ne osjećaš im ni dušu, ni srce, ni stav, ni karakter, ne ostavljaju za sobom nikakv trag, jer su energetski prazni, u potpunosti predani moćnicima koji imaju daljinski upravljač u svojim rukama i čine iz njih što god ih je volja.
Zar je moguće da ljudi ne vide da je moć cijelo vrijeme u njihovim rukama?, često se pita David Icke. Zar je moguće da su ljudi toliko glupi da ne vide kako ih sustav namjerno želi podijeliti i zavaditi na sve moguće načine kako bi njima što lakše vladao? Zajedništvo ljudi jače je od pokvarenosti šačice samozvanih vladara svijetom. Kako to da to nitko ne vidi? Problem je u tome što je previše onih koji ne žele iskočiti iz ukalupljenog mnoštva i usuditi se biti drugačiji od ostalih. Većina ljudi slijedi ta nepisana pravila poslušnosti i ne želi se isticati nekakvom raznolikošću. Žele biti nalik jedni drugima, stopiti se u gomili i misliti ono što im sustav kaže da misle, govoriti ono što im sustav kaže da govore, izgledati onako kako misle da treba izgledati i tako dalje. Utopljenost u mnoštvo postala je najsigurnija opcija. Sve ostalo je rizik.
Ta nepisana pravila poželjnog ponašanja prisutna su u obliku društvenog ozračja koje se temelji na poslušnosti sustavu koja jamči društvenu prihvaćenost, ukalupljenost i nekakvu tobožnju sigurnost koja se smatra poželjnom i u skladu s kojom se odgajaju nove generacije društvenih ‘odlikaša’ (čitaj: poslušnih, nemislećih lutaka na koncima moćnika).
Ako, dakle, želiš biti zaštićen i siguran od progona i društene izolacije – budi pokoran i podložan sustavu te maksimalno poslušan na sve njihove zahtjeve. Upravo iz tog razloga danas ima tako malo slobodoumnih ljudi koji se ne boje biti diskrimirani, diskreditirani i društveno izolirani.
Naprotiv, svi se bore dobiti što više društvenih bodova kao u Kini, pripremajući se za ono što će s vremenom doći i u ostatak svijeta, kada ćemo svi morati skupljati društvene ocjene i bodove na temelju kojih ćemo moći preživjeti, a bez kojih vjerojatno nećemo moći niti ući u vlastite domove, ako naše ponašanje nije dobilo dovoljno odličnih ocjena. A ocjenjivat će nas umjetna inteligencija.
Dovoljno je baciti pogled na Kinu i sve ono što se tamo događa kako bismo vidjeli vlastitu budućnost. Ljudi bez dovoljno društvenih bodova u toj zemlji bezbrojnih poslušnika spavaju u vrećama za spavanje i šatorima ispred vlastitih zgrada u kojima su njihovi stanovi. Nevjerojatno, ali istinito. I, nitko se ne buni, vidiš na snimkama ljude kako mirno spavaju pred vlastitim zgradama u koje ne mogu ući, jer nemaju dovoljno društvenih bodova.
Poslušni Kinezi već su odavno prihvatili takav način života i uopće ih nije briga što je tome tako. Njima je sve to normalno. Da nisam osobno bila u Kini i upoznala taj potpuno drugačiji svijet od ovoga u kojemu mi živimo, ne bih vjerovala ni dokumentarnim filmovima ni pričama o tom svijetu. Skeniraju ih na ulicama, snimaju njihova lica kako bi znali sve o njima, nadziru ih, vrše financijske transakcije licima, dlanovima, tko zna na koje sve digitalne načine, svaki njihov korak se nadzire, kao i svaka njihova radnja, sva njihova kretanja se prate, na sve strane su rampe kroz koje mogu proći jedino ako su dovoljno društveno prihvatljivi, odnosno jedino ako su društveni odlikaši. Njima je poslušnost sustavu u krvi i sve što vlasti kažu njima je zakon.
Naime, kada već govorimo o poslušnicima, ono što je interesantno kod Kineza je to da dok si s njima u društvu nemaš osjećaj da su se ti ljudi odrekli svojih duša, već naprotiv – kao da jedino njih i čuvaju i jedino do njih drže, a sve ostalo im je nebitno te se ponašaju kao magarci navikli na batine što se tiče tih društvenih pravila. A inače su kao ljudi jako dragi i susretljivi. Moj boravak u Kini promijenio je moj pogled na ovaj svijet kao niti jedno drugo moje putovanje po svijetu. Mislila sam da puno toga znam o svijetu i o ljudima dok nisam došla u Kinu i upoznala njihov svijet i njihov pristup duhovnosti nasuprot surovom materijalnom svijetu koji čak i duhovnost doživljava kao nešto što mora biti opipljivo. Oni svoj mir čuvaju u sebi i nalaze ga u razasutim hramovima punima tišine. Tamo odlaze čuvati svoju tradiciju i svoje duše i odmoriti se od poslušnosti. Osjećaj sažaljenja koji su ti ljudi u meni proizveli neću nikada zaboraviti. Žalosno je što su globalisti poznavajući psihologiju Kineza tendenciozno i vrlo kalkulativno i licemjerno izabrali baš Kinu kao poligon za vježbu poslušnosti za ostatak svijeta.
Poruka je sljedeća: Jedino društveni odlikaši mogu biti sigurni. Ostali se ljudi s pravom boje kako će preživjeti, tako da je slobodoumlje postalo opasan sport. Biti slobodouman danas znači biti društveno izopćen, neprilagođen, prokazan, cenzuriran, pregažen, izbrisan, uklonjen i mogli bismo tako nabrajati u nedogled, jer današnji svijet ne želi neposlušne ljude koji misle svojim glavama, već poslušne ljude bez mozga koji samo tragaju za sigurnošću koju im nudi sustav želeći ih smjestiti u digitalne ćelije lažne sigurnosti i sustavne skrbi.
Svijet sretnih robova najopasniji je svijet kojega možemo zamisliti. Pogotovo kada znamo da ti sretni robovi zapadnog svijeta nikada nisu imali baš previše doticaja s pravom duhovnošću i spremni su se odreći svojih duša za novi hladnjak, udoban trosjed i siguran prihod. Ti sretni robovi su u većini i oni su ti koji žele definirati sreću i nikada neće moći prihvatiti sreću na licu neposlušnika, jer žele da i oni postanu robovi lažne sigurnosti kao što su oni sami. To je kao kada se netko truje nečim pa nagovara svoje prijatelje da se truju zajedno s njim (‘misli na druge, cijepi se’, op.a.) pa da zajedno budu otrovani cigaretama, alkoholom, drogom, lažnim cjepivima i tko zna čime sve ne. Trovanje se uvijek lakše podnosi u društvu… Nemojmo stoga dozvoliti da takvi ljudi budu diktatori društvenih pravila i da nam ti bezumni i bezdušni ljudi ukradu naše umove i naše duše i diktiraju tempo naših života. Ostanimo svoji i ne vjerujmo slijepo njihovoj ‘brizi za druge’, a još manje njihovoj lažnoj i nadasve umjetnoj sreći i sigurnosti. Da. Oni su umjetno sretni. Njihovi su osmijesi maske. Nisu lica. Nemaju oni lica, odavno su ih prodali moćnicima. Malo je reći da su ti umjetni bivši ljudi prodane duše, jer nisu moćnicima prodali samo svoje duše, prodali su oni i svoje umove i svoja srca, i cijele sebe samo da dobe osjećaj sigurnosti i svoju doživotnu ulaznicu u zonu komfora. Nisu istinski sretni, jer ne žive sebe, već žive po nekom zadanom receptu. To nije pravi život. To je zatvor u kojem borave prazni bezdušni ljudi koji su se svjesno odrekli sebe.
Lažna je to sigurnost. Smisao života nije ići putem kojim svi idu i koji nam je zadan od strane pokvarenih moćnika, već ići putem kojim nas vodi naše srce. Svatko pametan trebao bi otkazati poslušnost bilo kojem diktatorskom sustavu i ići svojim putem, slijedeći svoju svrhu i ispunjavajući svoju životnu misiju. Tvoj put jedini je pravi put kojim trebaš ići. To vrijedi za sve ljude koji se žele osjećati slobodno i koji žele da njihov život ima neki dublji smisao. Hrabrost ima svoju cijenu, reći će netko tko nije dovoljno hrabar, ali nikada nemojte zaboraviti da prava sloboda nema i nikada neće imati cijenu. Jedini bijeg od digitalnog zatvora punog poslušnika je imati svoje ja i biti i ostati svoj i autentičan bez obzira na posljedice. Biti original u moru kopija nije mala stvar. Ako uspijemo sačuvati sebe, to će biti naša pobjeda nad svima onima koji nas žele zarobiti digitalnim rešetkama.
U svijetu u kojemu je glupost nova pamet, ostati pametan je hrabrost rijetkih. U svijetu u kojemu dobrota biva ismijana, biti dobar znači ostati čovjekom u moru neljudi. U svijetu u kojemu su medijski vidljivi samo beskičmenjaci, bezdušnici, konvertiti, licemjeri, lažovi, pokvarenjaci, kriminalci i poltroni, čast je biti nevidljiv i neprilagođen. U svijetu lažnog postojanja koje se kupuje odricanjem od vlastite duše, čast je ne postojati na način na koji se danas kupuje pravo na postojanje. Nepostojeći ljudi koje ni Google ni Facebook ne mogu pronaći danas su u biti najsretniji ljudi na svijetu. Nisu ulovljeni u razorne ribarske mreže opakih ribara koji ih žele smjestiti u grill tavu i ispeći za ručak. Žive u svome miru, daleko od nakaradnih prikaza lažne sreće na zaslonima pametnih telefona po kojima skrolaju na toaletima da što lakše obave svoju svetu dužnost, promatrajući uz osmijeh ovaj maskenbal koji se odvija pred njihovim očima.
