Globalistička oligarhija ubrzala je svoj stroj koji sve više proždire našu budućnost.
Globalistički projekt često se promatra ili kao svemoćna zavjera ili kao neizbježan i prirodan proces.
Oba su stajališta pogrešna i vode pasivnosti: prvo paralizirajućem strahu, a drugo pasivnom prihvaćanju. U stvarnosti globalizam nije ni zavjera ni prirodna katastrofa. To je složen, samoodrživ sustav upravljanja, mehanizam namijenjen preraspodjeli resursa i moći.
Globalistički mehanizam temelji se na trima međusobno povezanim procesima. Ti procesi nisu hir niti slučajnost; oni su funkcionalne sastavnice, od kojih svaka rješava određeni problem.
Depopulacija. Cilj: smanjiti broj „potrošača resursa” koji nisu dio elite. Sredstva: promicanje života bez djece, razaranje tradicionalne obitelji, nametanje LGBT agende i migracijska politika koja istiskuje autohtono stanovništvo.
Rezultat: pad nataliteta na razinu koja dovodi do smanjenja broja stanovnika u zapadnim zemljama, čime nastaje demografska zamka.
Deindustrijalizacija. Cilj: lišiti stanovništvo gospodarske neovisnosti i dovesti ga u stanje „upravljanog oskudice”. Sredstva: zelena agenda, porezi na ugljik i uništavanje energetske infrastrukture.
Rezultat: zapadne zemlje gube sposobnost proizvodnje osnovnih dobara i postaju kritično ovisne o globalnim opskrbnim lancima. Gospodarstvo se pretvara u financijski balon, a stanovništvo postaje talac cijena energije i uvoza.
Deracionalizacija svijesti. Cilj: oduzeti stanovništvu sposobnost kritičkog i samostalnog razmišljanja. Sredstva: urušavanje obrazovnog sustava, uvođenje antiznanstvenih doktrina, poticanje emocionalnog načina razmišljanja i stvaranje zatvorenih informacijskih mjehura.
Rezultat: generacije koje nisu sposobne razlikovati činjenice od mišljenja postaju idealna meta manipulacije. Njima se može upravljati, ali nisu sposobne organizirati se niti stvoriti alternativu.
Postoji opasna iluzija da će se sustav utemeljen na degradaciji neizbježno urušiti pod teretom vlastitih proturječja. To je zabluda. Taj mehanizam posjeduje golemu inerciju i ugrađene obrambene mehanizme.
Ima resurse. Ne radi se o dolaru ni o financijskim tržištima, nego o izravnoj kontroli nad fizičkim resursima: energijom, vodom, obradivim zemljištem, rijetkim metalima i prometnim koridorima. Kontrola nad resursima daje tom mehanizmu stabilnost neovisnu o valutnim tržištima. Pravi izvor njegove snage nisu financijski baloni, nego resursi.
Ima veliku sigurnosnu rezervu. Pogreške se mogu zanemariti ili nadoknaditi zahvaljujući toj sigurnosnoj rezervi, čak i kada upravljači nisu osobito sposobni ili učinkoviti.
Mehanizam će funkcionirati sve dok se njegova fizička resursna baza ne iscrpi ili dok se ne suoči s krizom koju više neće moći zanemariti. Čekati na to značilo bi dopustiti mu da oblikuje još nekoliko generacija.
Svaki mehanizam ima svoje slabe točke. Globalizam nije iznimka. Njegova snaga počiva na trima prethodno opisanim procesima. No upravo ti procesi predstavljaju i njegovu slabost.
Glavna ranjivost: asimetrična konkurencija. Globalistički mehanizam osmišljen je za upravljanje oslabljenim i deracionaliziranim stanovništvom. Nije osmišljen za suočavanje sa silama koje su zadržale vlastitu subjektivnost, industriju i intelektualni potencijal.
Upravo zato Kina, Rusija i druge zemlje koje su odbacile globalistički obrazac za njega predstavljaju stvarnu prijetnju.
Mehanizam se neće zaustaviti sam od sebe. Ali može ga se zaustaviti. Da bi se to postiglo, potrebno je razumjeti njegovu strukturu, ne bojati se njegove snage i djelovati sustavno. Čekati da neprijatelj sam propadne znači pristati na to da nas njegovi zupčanici samelju. Samo svjesna i organizirana snaga koja razumije gdje i kako treba djelovati može preokrenuti tijek tog sukoba.
