Izrael i vječna ratoborna požuda Kazara…
Od osnivanja Države Izrael 1948. godine, cijela regija je u stalnom ratnom stanju. Postavlja se pitanje zašto se ne može postići mir? Možda povijest nudi neke tragove i odgovore na to pitanje.
Odakle su Židovi izvorno došli i zašto se nazivaju Hebrejima? Prije otprilike 20 godina, švicarski časopis “Zeitenschrift” objavio je u svom 10. broju istraživanje. Naslovljeno je “Spurensuche im Wüstensand” (Traženje tragova u pustinjskom pijesku) s podnaslovom “O podrijetlu Hebreja i zašto su poganski Kazari, hunski narod, postali pravi preci modernih Židova” (O podrijetlu Hebreja i zašto su poganski Kazari, hunski narod, postali pravi preci modernih Židova). Slobodno citiram:
Sefardi
Prije otprilike 5000 godina, raznolika skupina ljudi arapskog podrijetla, predvođena Habrom, napustila je područje koje otprilike odgovara današnjem Jemenu. Prešli su Crveno more u Etiopiju i ubrzo su nazvani Hebrejima po svom vođi. Nastavili su putovanje i naselili se na području današnje Ugande. Okolnosti su dovele Hebreje u sukob s Egipćanima. Izbio je rat, a pobjednički Egipćani porobili su Hebreje, kako je u to vrijeme bilo uobičajeno. Tada se dogodila priča o Mojsiju, koja je dobro poznata. Ovo je podrijetlo arapskih, a time i semitskih Židova. Nazivaju ih i “sefardskim” Židovima.
To je lakši dio. Povijest druge grane Židova, “aškenaskih” Židova, je kontroverzna, pa citiram izravno iz leksikona “Židovska enciklopedija”:
Kazari
Hazari su narod turko-mongolskog podrijetla, čiji su život i povijest isprepleteni s podrijetlom židovske povijesti u Rusiji. Kazari potječu iz Turske i bili su skupina stepskih nomada koji su živjeli od pljačke i osvete. U drugoj polovici 6. stoljeća Kazari su migrirali na zapad i naselili se diljem južne Rusije, mnogo prije uspona Varjaške monarhije (855. godine). U to vrijeme, Kazarsko kraljevstvo bilo je na vrhuncu svoje povijesti i stalno je ratovalo. Od uspona Kazara, praktički nije bilo vremena kada nisu bili u ratu. Kazarsko carstvo vladalo je golemim teritorijima od Crnog mora do Kaspijskog jezera i od Kavkaza do Volge.
Krajem 8. stoljeća, kagan, kralj Kazara, njegovi plemići i veliki dio njegova naroda prešli su na judaizam. To je bilo zbog nesigurne situacije između Istočnog Rimskog Carstva i pobjedničkih sljedbenika Muhameda. Oboje su zahtijevali da Kazari pređu na njihovu religiju (kršćanstvo ili islam), ali Kazari su odbacili obje i odabrali judaizam. U dva stoljeća koja su uslijedila, ne samo da je veliki dio kazarskog naroda prešao na judaizam, već su do sredine 9. stoljeća svi Kazari prihvatili judaizam.
Bulanski nasljednik po imenu Obadija oživio je kraljevstvo i ojačao židovsku religiju. Pozvao je židovske učenjake da se nasele u njegovom kraljevstvu te osnovao sinagoge i škole. Ljudi su upoznati s Biblijom, Mišnom i Talmudom, a Kazari su koristili hebrejsko pismo. Međutim, materinji jezik Kazara ostao je dominantan.
Obadija je predao svoje prijestolje sinu Ezekiji, koji ga je zauzvrat predao svom sinu Manasiji, a Manasija Hanuki, još jednom od Obadijinih sinova. Hanuka je predao svoje prijestolje sinu Izaku, Izak sinu Mojsiju (ili Manasiji II.), koji ga je zauzvrat predao svom sinu Nisiju, a Nisi svom sinu Aronu II. Sam kralj Josip bio je Aronov sin i popeo se na prijestolje prema kazarskom zakonu nasljeđivanja.
Ruski Varjazi nastanili su se u Kijevu do posljednje bitke protiv Kazara. Nakon žestoke bitke Rusi su porazili Kazare, a četiri godine kasnije Rusi su osvojili cijelo Kazarsko carstvo istočno od rijeke Asov.
Mnogi članovi kazarske kraljevske obitelji emigrirali su u Španjolsku, neki u Mađarsku, ali većina naroda ostala je u svom kraljevstvu. (Židovska enciklopedija, svezak IV, članak o Hazarima, stranice 1-5)
Mnogo Kazara i malo Sefarda
Toliko o objašnjenju u “Židovskoj enciklopediji”, koju se ne može optužiti za antisemitizam. Kao što drugi židovski izvori navode, broj aškenaskih Židova danas je otprilike dvadeset puta veći od broja sefardskih Židova. I ovdje postoji slaganje da aškenaski Židovi nisu Semiti. Stoga ne čudi da kada ljudi govore o Židovima, općenito misle na aškenaske Židove, a ne na sefardske Židove. Sefardski Židovi, koji zaista žive u dijaspori, prilično su neupadljivi. To je u suprotnosti s aškenaskim Židovima, koji su se dobrovoljnije raspršili po poznatom svijetu.
Dakle, kada se govori o Židovima, obično je točnije govoriti o građanima židovske vjere. Židovska doktrina obuhvaća niz strogih pravila za svoje sljedbenike, uključujući rasnu čistoću. Svako miješanje s nežidovima je zabranjeno. Stoga ne čudi da, iako mnogi Židovi žive u stranim zemljama, potpuna integracija rijetko se događa. Izbjegavajući miješanje s drugim narodima na temelju njihove religije, oni se lišavaju mogućnosti razvoja kroz raznolikost. S druge strane, Židovi bi se vjerojatno još uvijek pojavljivali samo kao koncept u povijesnim knjigama da su si dopustili potpunu integraciju tijekom svojih putovanja svijetom, budući da ne postoji prava domovina.
Izrael je kazarska država
Sada, izraelska studija iz prošle godine utvrdila je da 97,5 posto Židova koji žive u Izraelu imaju kazarske gene u svojoj DNK. Izrael je od početka bio kazarska država i zato odbijam govoriti o pravu nasljedstva Palestine. Ali što je s kazarskim genima? Prisjetimo se “Židovske enciklopedije”: “Od osnutka Kazara, praktički nije bilo vremena kada nisu bili u ratu.” To se sada odnosi i na Izrael. Netanyahu nije jedini Kazar koji je imigrirao iz Poljske. Trebamo li pretpostaviti da Kazari imaju rat u krvi? Pogledajmo Ukrajinu. To je izvorna domovina Kazara i samo tamo mogu polagati pravo na domovinu – nakon više od 1000 godina.
Činjenica je da su od puča na Majdanu Kazari preuzeli vlast u Kijevu. Svi oligarsi u Ukrajini su Kazari, a od 2015. i predsjednici i njihovi pajdaši. Može li to biti razlog njihove nezasitne mržnje prema svemu ruskom? Je li to zakašnjela osveta Varjazima, današnjim Rusima, koji su im nekoć slomili vlast? Ako se želi uspostaviti mir za Kazare u Izraelu i Ukrajini, treba revidirati migraciju Kazara iz bivšeg Istočnog bloka u Izrael od 1990. i svi bi se trebali vratiti u Ukrajinu. Tamo, u drugoj najvećoj europskoj zemlji, ima dovoljno prostora za njih, jer je polovica stanovništva Ukrajine, koja je već rijetko naseljena, već otišla.
Osvajanje bez prava na domovinu
Kazari nemaju pravo na domovinu u Palestini, što bi se moglo zaključiti iz njihove povijesti. Međutim, od 1990. milijuni iz bivšeg Istočnog bloka emigrirali su u Izrael. Ono što su vjerojatno donijeli sa sobom jest njihova ratobornost. I ovdje vrijedi izreka: “Od osnutka Kazara, praktički nije bilo vremena kada nisu bili u ratu.” Dio po dio, nasilno su osvojili Palestinu, ubijajući ili protjerujući bezbrojne domaće stanovnike. Pod pretpostavkom da je opis lika u “Židovskoj enciklopediji” točan, mir u Palestini može doći samo ako ovi Kazari ponovno napuste Palestinu ili ako ponovno budu poraženi i tako prisiljeni na mir. Međutim, to bi bilo popraćeno gotovo “biblijskim” krvoprolićem.
Nitko to ne želi, osim možda samih Kazara. Koliko god to zvučalo utopijski, stoga predlažem potpuno novi pristup rješavanju ukrajinsko-palestinskog problema. Mora se dogoditi migracija koju iniciraju i provode UN-ovi, vraćajući Kazare iz Palestine u njihovu izvornu domovinu u Ukrajini. Tamo ima dovoljno prostora, a Ukrajini je hitno potrebna kvalificirana radna snaga koja će zemlju voditi prema održivoj budućnosti. Međutim, također se mora osigurati da tadašnji ukrajinski Kazari više ne mogu prepuštati se svojoj ratobornosti. Više ne smiju imati veliku vojsku i moraju ih trajno obuzdati obje strane, Istok i Zapad.
Bez vojske i rata stvari idu naprijed
Zabrana posjedovanja velike vojske potaknut će obnovu. Budući da su Kazari ujedno i vješti trgovci, mogli bi učiniti najbolje za novu Ukrajinu: postati neutralna trgovačka država između Istoka i Zapada. Egzodusom Hazara iz Palestine, mir bi se tada mogao vratiti tamo.
Preostali semitski Židovi, sa svojim vještinama, mogli bi održavati dobro funkcionirajuću vladu. Sada, netko bi moje misli mogao nazvati fantazijom ili nemogućom utopijom, ali u ovom zastoju ne treba odbaciti čak ni naizgled najapsurdnije ideje.
U svakom slučaju, ne mogu smisliti ništa bolje da se konačno pronađe mir, koji bi tada možda mogao trajati stoljećima. Da, uvijek se mora zahtijevati najbolje da bi se postiglo barem nešto razumno prihvatljivo. Jer tko nema cilj, ne može postići nijedan cilj. Postoji li bolji cilj od mira?
“Židovsku enciklopediju” vrijedi pročitati, posebno ako se uzme u obzir broj Židova registriranih tamo u 20. stoljeću. Više o tome možete pronaći u knjizi “Engleska, Nijemci, Židovi i 20. stoljeće”. Također priznaje ulogu Engleske u Palestini, koja je poticala mržnju između Židova i Arapa.
Ova knjiga također uključuje analizu koja pokazuje da je 13,4 milijuna Nijemaca prerano umrlo nakon završetka rata.
