Nadbiskup Vigano upozorava da je papa Lav XIV. dodatno pojačao Franjinu globalističku agendu.
U ovom ekskluzivnom intervjuu nadbiskup Viganò tvrdi da promjena načina na koji katolici slave bogoslužje u konačnici mijenja i ono što vjeruju, čime liturgijska reforma postaje središnji element krize nakon Drugog vatikanskog koncila.
Gaetano Masciullo
U prvom dijelu ovog intervjua nadbiskup Carlo Maria Viganò tvrdio je da su reforme povezane s Drugim vatikanskim koncilom oslabile ulogu Crkve kao katehona, odnosno one sile koja u povijesti zadržava širenje duha Antikrista. Govorio je o naravi papinske vlasti, o razlikovanju papinstva kao božanske ustanove od pojedinih papa, dok je kritizirao razvoj događaja nakon Koncila, uspon sinodalnosti i žene na vodećim položajima u Vatikanu.
Ovaj drugi dio intervjua usredotočuje se na Viganòovu kritiku Crkve nakon Koncila, osobito na liturgijsku reformu i Traditionis Custodes kao instrumente šire teološke preobrazbe. Govori i o pontifikatu Lava XIV., osobito o optužbama u vezi sa zaštitničkim mrežama unutar crkvenih elita te o utjecaju ideoloških i globalnih sila na današnju hijerarhiju.
LifeSiteNews: Tijekom cijele ove krize liturgijsku ste reformu uvijek opisivali ne kao posljedicu, nego kao uzrok. Zašto je, prema vašem mišljenju, pitanje mise ispred pitanja nauka i zašto je od njega važnije? I kakvo u tom kontekstu značenje ima neumoljivost Traditionis Custodesa, koji je Lav XIV. zadržao nepromijenjenim?
Nadbiskup Carlo Maria Viganò: Zato što je Crkva uvijek znala ono što su modernisti svjesno zaboravili: ut legem credendi lex statuat supplicandi („da zakon molitve određuje zakon vjere“). Zakon molitve određuje zakon vjere, a ne obrnuto. Kršćanski narod ne uči dogme iz priručnika: on ih usvaja na oltaru. Čovjek koji je godinama klečao pred Presvetim, koji je gledao svećenika okrenutog prema Bogu, a ne prema zajednici, koji je doživljavao posvećenje u svetoj tišini Rimskog kanona, vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost i u žrtvu, čak i kada ne bi znao formulirati odgovarajuće dogme; i nijedan teolog neće mu uspjeti oduzeti tu vjeru. Ako se promijeni način na koji čovjek moli, mijenja se ono u što vjeruje, a da toga nije svjestan i bez toga da itko ikada mora izgovoriti ijednu heretičku rečenicu.
Zato kažem da liturgijska reforma nije bila posljedica krize: ona je bila njezin instrument. Bila je najbrži i najsigurniji način da se postigne ono što nijedna definicija ne bi mogla postići. Valja primijetiti: riječ je o savršenoj primjeni onog bergoglijevskog načela prema kojemu je „vrijeme nadređeno prostoru“. Ništa se ne definira, pokreće se proces, a zatim je potrebno samo nekoliko generacija da se ostatak uskladi. Tko traži potvrdu te metode, trebao bi pročitati Kratko kritičko ispitivanje novog obreda mise ka
Što se tiče Traditionis Custodesa, on je najrječitije priznanje koje su naši protivnici mogli dati. Kad bi oba obreda doista izražavala istu vjeru [vetus ordo i novus ordo], progon jednoga od njih bio bi neobjašnjiva hirovitost: progone ga jer vrlo dobro znaju da ne izražavaju istu vjeru i da, sve dok ijedan oltar čuva staru lex orandi, novi obred ne može za sebe tvrditi pobjedu.
Također treba istaknuti da Traditionis Custodes pod Prevostom nije ni povučen ni ublažen: naprotiv, primjenjuje se još strože, s pomnjom za koju Bergoglio nije imao vremena. To što sam Lav – koji toliko govori o prihvaćanju i slušanju – tako neumoljivo postupa protiv mise svih vremena dokazuje onima koji su još polagali nadu u njega da u sinodalnoj Crkvi ima mjesta za sve, osim za obred u kojem je Crkva stoljećima molila.
LSN: Prevost je izabran zahvaljujući onima koji su se nadali obnovi pravnog poretka, no čini se da zapravo nastavlja agendu svojega prethodnika, samo usporavajući njezin tempo i delegirajući najspornije odluke Kuriji. Ne postoji li opasnost da je ovaj flegmatičniji i „dijalogu usmjeren“ stil u obrani dogme još podmukliji od izravnog autoritarizma Franje?
Viganò: Moram ispraviti pretpostavku pitanja jer Prevost upravo na tom nesporazumu gradi svoje djelovanje. Nipošto nije točno reći da Lav djeluje „postupno“. On napreduje ubrzanim maršem, bez imalo obzira na reakcije – također zato što su negativne reakcije rijetke, a malobrojne se odmah potiskuju. Ono što se u odnosu na Bergoglia promijenilo nije brzina: promijenilo se lice. Bergoglio je vikao, a onaj tko viče budi ljude; Prevost se smiješi, a onaj tko se smiješi uspavljuje ljude. No to je leden osmijeh, osmijeh čovjeka koji zna da neće naići ni na kakav otpor.
Gledajte činjenice, a ne način na koji se djeluje. Agenda nije usporena: intenzivirana je na svim područjima – sinodalnost, zaštita okoliša, migracijama naklonjena politika, sinkretistički ekumenizam, normalizacija LGBT ideologije. I pogledajte prije svega imenovanja, koja su lakmus-papir pontifikata: nema nijedne iznimke; nijedan čovjek čvrstog nauka nije unaprijeđen, nijedan neprijatelj vjere nije uklonjen. Na svakoj je fronti Prevost otišao dalje od svojega prethodnika.
Dana 13. kolovoza monsinjor Jordi Bertomeu – papinski povjerenik Dikasterija za nauk vjere – položio je u Cuscu, na konferenciji za pripremu Prevostova putovanja u Peru, zajedno s biskupom Lizardom Estradom Herrerom, pomoćnim biskupom Cusca i glavnim tajnikom CELAM-a, te biskupom Miguelom Ángelom Cadenasom, biskupom Iquitosa, lišće koke kao prinos paklenom idolu Pachamami. Pod Bergogliom je Pachamama kao skandalozna gesta dospjela u Vatikanske vrtove i Baziliku svetog Petra; pod Prevostom je Pachamama dospjela u onaj dikasterij čija bi zadaća zapravo trebala biti osuditi je – a taj je idol ušao kroz ruke čovjeka koji unutar tog dikasterija upravlja pravosuđem. To nije usporavanje: to je institucionalizacija.
Lavov stil samo je prividno umjeren. Tu i tamo latinski, mozzetta, koja se nosi čak i u neprikladnim prigodama – čak i pri izlasku iz zrakoplova –, uljudan ton: to su sredstva za omamljivanje koja se daju tijelu koje više nije sposobno reagirati. A omamljujuće sredstvo ne smanjuje nasilje: upravo omamljujuće sredstvo omogućuje nasilje.
Konzervativci su dopustili da ih forma očara. No u stvarnosti nema čak ni toga. Oni koji su bili zadovoljni mozzettom dobili su mozzettu i ništa drugo, a sada taj komad tkanine plaćaju svojom šutnjom o svemu ostalome.
Na kraju postoji još jedan aspekt koji otkriva istinski tiranski karakter ove vlasti, a to je delegiranje. Prevost delegira Kuriji, dikasterijima, biskupskim konferencijama, „sinodalnim procesima“, tako da nijedna odluka ne nosi njegov potpis i da se svaka može prikazati kao plod zajedničkog razlučivanja. To nije blagost: to je najsavršeniji oblik apsolutne vlasti, vlast koja izdaje zapovijedi, a da za njih ne preuzima odgovornost. Drevni tiranin potpisivao je svoje ukaze i podnosio mržnju koju su oni izazivali; sinodalni tiranin dopušta drugima da odlučuju i ostaje iznad njih, kao sudac, a nikada kao optuženik. To je ukidanje osobne odgovornosti pape – upravo ono što sinodalnost želi postići –, a onome tko nikada ne donosi odluke nikada se ne može proturječiti. Papa koji ne odlučuje jest papa koji je odlučio pustiti druge da djeluju i koji je pronašao način da ni od koga ne bude pozvan na odgovornost.
LSN: Javno ste se oglasili u slučaju Eleuterija Vásqueza Gonzáleza, poznatog kao Lute, peruanskog svećenika optuženog za teško zlostavljanje djevojaka u biskupiji Chiclayo. Kada je Lav XIV. bio biskup te biskupije, crkvenu je istragu jedan crkveni delegat nazvao „farsom“; unatoč tome, papa danas za osobnog tajnika ima Edgarda Rimaycunu, svećenika koji je odrastao upravo u pastoralnom i profesionalnom okruženju Lutea.
Još jedan istaknuti prelat, Venezuelac Edgar Peña Parra – nekadašnji zamjenik za opće poslove Državnog tajništva, a danas apostolski nuncij u Italiji i San Marinu –, kojega ste 2002. prijavili zbog krajnje ozbiljnih optužbi, koje su se kretale od zlostavljanja maloljetnih sjemeništaraca do navodnih veza s nasilnim smrtima – optužbi koje je Bergoglio nakon toga sustavno ignorirao.
Smatrate li, imajući u vidu ove i druge slučajeve, da se pod Bergogliom unutar Crkve učvrstila stvarna „mreža“ uzajamne zaštite među moćnim muškarcima, u kojoj se propusti i odgovornosti prikrivaju kako bi se očuvala unutarnja ravnoteža? I ako je tako, koliko daleko taj fenomen seže u najviše razine Svete Stolice?
Viganò: Slučaj Lute s iznimnom preciznošću ponavlja modus operandi drugih krajnje ozbiljnih slučajeva, od McCarricka do Rupnika: žrtve koje podnose prijavu i nisu saslušane; istraga koja se vodi tako da se ništa ne pronađe; dikasterij koji slučaj zatvara pozivajući se na zastaru; optuženi koji ne samo da ostaje nekažnjen, nego je zapravo zaštićen.
Uz to ide nužna druga strana: onaj tko razotkrije zločine i brani žrtve biva uništen. Monsinjor Ricardo Coronado, kanonist koji je preuzeo obranu triju mladih žena, izgubio je u kolovozu 2024. odlukom Peruanske biskupske konferencije svoje crkveno ovlaštenje za odvjetnika, a četiri mjeseca kasnije dekretom je otpušten iz kleričkog staleža – i obratite pozornost na ovo – dekret nije nosio Bergogliov vlastoručni potpis.
Tko podigne optužbu, gubi svećeništvo; tko je optužen, zadržava sve. Ovdje nema ničega što bi trebalo tumačiti: biskup Chiclayoa, koji je vodio onu istragu koju su osobe s točnim poznavanjem pojedinosti nazvale „farsom“, danas sjedi na Petrovoj stolici, a za osobnog tajnika izabrao je svećenika koji je odrastao u okruženju oca Lutea. To nisu biografske pojedinosti ni nesretne slučajnosti: to je dokaz da u tom sustavu bliskost s određenim krugovima nije prepreka karijeri, nego je zapravo upravo njezin preduvjet.
Obratite pozornost i na jednu slučajnost koja nije slučajnost. Isti monsinjor Jordi Bertomeu, koji je u Cuscu prinio lišće koke Pachamami, čovjek je koji je u Dikasteriju za nauk vjere uveo – i načelno opravdao – ono tumačenje kanonskog prava prema kojemu se redoviti postupci s jamstvima koja pružaju optuženiku zamjenjuju paralelnim strukturama i izvanrednim komesarskim ovlastima. To je pravna doktrina koja omogućuje sudbinu Coronada: gdje postupak ustupa pred voljom komesara, onaj tko stvara probleme od samog je početka izgubljen i ne preostaje mu čak ni pravo da se brani. Prije nego što je Coronado otpušten iz kleričkog staleža, bio je optužen za gnusna djela bez i najmanjeg dokaza.
Ovo nije pojedinačan slučaj. Kada je jedan peruanski svećenik, don Omar Sánchez, javno kritizirao Bertomeuovo postupanje u pojedinim predmetima, 22 dana kasnije u tisku se pojavila optužba za zlostavljanje protiv njega – optužba koju je navodni podnositelj prijave kasnije javno odbacio i izjavio da nikada nije podnio nikakvu prijavu.
Tko digne glas protiv sustava, otkriva da je protiv njega već otvoren predmet. A čovjek koji Pachamami prinosi lišće koke isti je onaj čovjek koji oduzima svećeništvo onome koji je branio tri mlade žrtve oca Lutea u Chiclayou. To nam pokazuje što je Sveta služba u međuvremenu postala.
Što se tiče Peñe Parre, dopustite mi pojašnjenje koje smatram važnim. Njegovim sam se slučajem bavio mnogo ranije, kada sam bio delegat za papinska predstavništva u Državnom tajništvu. Optužbe – njegovo zavođenje dvojice maloljetnih sjemeništaraca u Maracaibu u rujnu 1990. i njegova povezanost s okolnostima dviju nasilnih smrti u kolovozu 1992. – 2002. je Državnom tajništvu proslijedio apostolski nuncij u Venezueli, nadbiskup André Dupuy. No to nije spriječilo Peñinu karijeru da i dalje napreduje. I želim dodati pojedinost koja mnogo govori o ulozi medija: o tom sam slučaju govorio u opsežnom intervjuu za Washington Post, a upravo je dio o venezuelskom zlostavljaču bio cenzuriran. Bergoglio ga je želio za zamjenika; a Prevost ga je sada poslao kao nuncija u Italiju.
Da, mreža postoji. To ne govorim kao pretpostavku. Znam iz izravnog iskustva desetljeća provedenih u Rimskoj kuriji i nuncijaturama da je to istina. Temelji se na jednostavnom načelu: onaj koga je moguće ucjenjivati može biti pod nadzorom onoga tko posjeduje kompromitirajući materijal. Moralna korupcija nije slučajnost sustava: ona je ljepilo koje cijeli sustav drži na okupu. Zato se krivac ili suučesnik promiče, dok se onaj koji ga prijavi izolira i uništava.
Koliko daleko seže ta mreža korupcije? Dovoljno je vidjeti koliko „McCarrickovih nasljednika“ još uvijek zauzima položaje moći u Sjedinjenim Državama i Vatikanu; koliko je kardinala koje je Bergoglio imenovao odabrano upravo zbog svoje korupcije i podložnosti ucjeni; i koliko njih u Državnom tajništvu i dikasterijima svoj položaj ne duguje nauku ili svetosti, nego pripadnosti nekoj frakciji. Odgovor se nalazi u činjenicama, a činjenice govore same za sebe.
LSN: Tko ima koristi od ovog mehanizma? Je li Bergoglio bio njegov arhitekt ili se u njega upleo protiv svoje volje?
Viganò: Ni jedno ni drugo, barem ne na način na koji je pitanje formulirano. Bergoglio nije bio žrtva sustava, ali nije bio ni njegov tvorac: bio je njegov korisnik i potom jamac. Izabran je zahvaljujući mafiji iz St. Gallena, odnosno zahvaljujući mreži koja je godinama planirala vlastito preuzimanje vlasti i u njemu pronašla pravog čovjeka jer je bio beskrupulozan, bez doktrinarnih skrupula i izvanredno vješt u korištenju moći – osobine usavršene dugim isusovačkim obrazovanjem, čiju je metodu zadržao tijekom cijelog života: demonstrativna poslušnost u kombinaciji s prikrivenim manevriranjem, javno proglašeno siromaštvo uz istodobno vršenje apsolutne vlasti.
Nakon izbora učinio je ono što čini svaka nelegitimna vlast: okružio se ljudima koji ga nisu mogli izdati jer je znao za njihovu korupciju i zločine, a uklonio je one koji nisu bili podložni ucjeni i stoga ih nije bilo moguće kontrolirati. Nije slučajno da su njegovi najbliži suradnici – od Zanchette do Peñe Parre – osobe opterećene iznimno ozbiljnim optužbama, koje je sustavno štitio i promicao.
Slučaj Marka Rupnika izvrstan je primjer. Godine 2019. Dikasterij za nauk vjere proglasio ga je izopćenim zbog odrješenja suučesnice – jednog od najtežih prekršaja rezerviranih za Svetu Stolicu. Na Bergogliov zahtjev ta je kazna ukinuta. Kasnije, 2023., Družba Isusova izbacila ga je zbog neposluha, no Rupnik je odmah pronašao slovenskog biskupa koji ga je bio spreman inkardinirati. Što se tiče kanonskog postupka, više od šest godina nakon događaja o njemu se ništa ne zna. Ono što Rupnikov slučaj čini još skandaloznijim jest krug klerika oko njega koji svoje položaje duguju njemu; štiteći Rupnika, štite i sebe – počevši od tadašnjeg kardinala vikara Angela De Donatisa, čiji se premještaj iz Rimskog vikarijata u Apostolsku pokorničarnicu dogodio otprilike u vrijeme te afere. Njegov premještaj nije bio toliko promaknuće, kako se tvrdilo, koliko način da ga se zaštiti i udalji od pitanja u Rimu kojima više nije mogao izbjeći.
Tko od svega ovoga profitira? Iznutra profitira klerikalna kasta koja je Crkvu pretvorila u svoje privatno vlasništvo i kojoj je potrebna nekažnjivost da bi preživjela. Izvana profitiraju financijske, političke i nadnacionalne sile – drugim riječima, globalisti – koji imaju interes držati Katoličku Crkvu pod pritiskom ucjene, jer ucijenjena Crkva ne govori, ne osuđuje i ne evangelizira: ona surađuje. Veza između Duboke Crkve i Duboke Države nije teorija: ona je razlog zašto je Sveta Stolica spremno podržala svaku globalističku agendu – od klimatskih promjena do migracija, od pandemije do univerzalnog bratstva, od promicanja cjepiva do panseksualnosti – i zašto je potpisala i uporno obnavljala tajni sporazum s komunističkom Kinom, čime je vjerne biskupe i podzemnu Crkvu predala njihovim progoniteljima, dok je šutjela o svemu što Evanđelje zapravo zahtijeva da se glasno naviješta.
Moralna korupcija i doktrinarna korupcija dvije su strane iste medalje. Tko god izda vjeru, izdaje i moral, a tko god je moralno ucjenjiv, spreman je izdati vjeru – čak do točke idolopoklonstva, kao što listovi koke koje je u Cuscu položio dužnosnik bivšeg Svetog ureda pokazuju svakome tko ima oči da vidi.
LSN: Tijekom papinske konklave 2025. godine, visokopozicionirani masonski autoritet povjerljivo mi je rekao tijekom istrage koju sam provodio: „Vidjet ćete da će izabrati Franjine korisne idiote.“ Kad sam zatražio objašnjenje, ovaj masonski kontakt – koji je zapravo bio vrlo blizak krugovima Rimske kurije – rekao mi je da je Franjo imenovao kardinale „s kosturima u ormaru“ s rubova svijeta, potičući ih da odaberu „svog čovjeka“ i sačuvaju njegovu „sinodalnu ostavštinu“. Kad je Prevost izabran, isti mi je mason sarkastično rekao: „Habemus Papam! Izabrali su ga.“ U početku sam bio vrlo oprezan, pa čak i pun nade u vezi s Prevostom. Sada, godinu i nekoliko mjeseci kasnije, pitam se koliko je tumačenje ovog masonskog autoriteta bilo udaljeno od stvarnosti… Što vi mislite?
Viganò: Ne mogu potvrditi riječi koje nisam sam čuo, niti me zanima davanje vjerodostojnosti hvalisanju krugova koji su oduvijek uživali u tome da sebi pripisuju kontrolu nad Crkvom. Ali mogu reći da se ovo tumačenje točno podudara s onim što činjenice čine očitim svakome tko ih je spreman pogledati.
Bergoglio je imenovao golemu većinu Kardinalskog zbora, birajući ljude koje nitko nije poznavao, koji su bili vrlo slabo obrazovani, dolazili iz beznačajnih biskupskih sjedišta i čija je jedina kvalifikacija bila njihova osobna odanost Bergogliju i, gotovo uvijek, ranjivost koja ih je činila podložnima kontroli. Konklava sastavljena na taj način mogla je izabrati samo čovjeka poput Prevosta, odnosno čovjeka koji bi jamčio kontinuitet Bergogliove „sinodalne ostavštine“.
Slobodno zidarstvo raduje se tom izboru i to nipošto nije iznenađujuće: radovalo se i izboru Ivana XXIII. Već tri stoljeća slijedi jedan jedini plan, naime uništiti Katoličku Crkvu: najprije tako što će je lišiti njezine nadnaravne dimenzije i svesti je na filantropsku organizaciju, zatim tako što će je potkopati iznutra i naposljetku tako što će je pretvoriti u Anticrkvu, odnosno u univerzalnu religiju čovječanstva, što je njezin pravi cilj.
Sinodalnost kao trajna revolucija i kvintesencija svih zahtjeva modernizma ono je što se ovom projektu iznutra približilo više od ičega drugoga. Nema potrebe izmišljati zavjere: dovoljno je pročitati Trajnu uputu Alta Vendite, koja stoljeće i pol unaprijed opisuje papu oblikovanog idejama Revolucije i izabranog od kardinala oblikovanih istim tim idejama.
Ako se neki masonski autoritet radovao Prevostovu izboru, to je bilo zato što je postignuto ono što se nastojalo postići. Žaljenje ostaje onim kardinalima i vjernicima koji su se nekoliko mjeseci željeli zavaravati. Izraz „korisni idiot“ uvredljiv je i ne bih ga prisvojio; ali bojim se da onaj tko ga je upotrijebio vrlo dobro zna kakvu je korist očekivao od čovjeka kojeg su izabrali.
