Nigdje to nije očitije nego u očitoj nemara koja je dočekala dva međunarodna pravna sporazuma koja se trenutno provode kroz Svjetsku zdravstvenu organizaciju: novi sporazum o pandemiji i izmjene i dopune Međunarodnih zdravstvenih propisa iz 2005. od strane upravnog tijela SZO-a, Svjetske zdravstvene skupštine. , u svibnju sljedeće godine .

Kao što su zabrinuti znanstvenici i pravnici detaljno opisali, ovi sporazumi prijete iz temelja preoblikovati odnos između WHO-a, nacionalnih vlada i pojedinaca.

Oni bi u međunarodno pravo uvrstili nadnacionalni pristup javnom zdravstvu odozgo prema dolje u kojem bi SZO, djelujući u nekim slučajevima prema isključivom nahođenju jednog pojedinca, svog glavnog direktora, bila ovlaštena nametati sveobuhvatne, pravno obvezujuće direktive članicama države i njihovi građani, počevši od obveznih financijskih doprinosa pojedinih država; zahtijevati proizvodnju i međunarodnu razmjenu cjepiva i drugih zdravstvenih proizvoda; zahtijevati predaju prava intelektualnog vlasništva; nadvladavanje postupka nacionalne sigurnosne provjere za cjepiva, terapije temeljene na genima, medicinske uređaje i dijagnostiku; i nametanje nacionalnih, regionalnih i globalnih karantena koje sprječavaju građane da putuju i nalažu liječničke preglede i tretmane.

Rutinski bi se uspostavio globalni sustav za digitalne ‘zdravstvene potvrde’ za provjeru statusa cjepiva ili rezultata testiranja, a mreža biološkog nadzora za identifikaciju virusa i varijanti koje izazivaju zabrinutost – i praćenje nacionalne usklađenosti sa smjernicama SZO-a – bila bi ugrađena i proširena.

Da bi se moglo pozvati na bilo koju od ovih širokih ovlasti, ne bi postojao zahtjev za “stvarnim” hitnim zdravstvenim stanjem u kojem ljudi trpe mjerljivu štetu; umjesto toga, bilo bi dovoljno da Glavna uprava, djelujući prema vlastitom nahođenju, identificira sam “potencijal” za takav događaj.

Teško je precijeniti utjecaj ovih prijedloga na suverenitet država članica, pojedinačna ljudska prava, temeljna načela medicinske etike i dobrobit djece. Kako su trenutno sastavljeni, ovi prijedlozi uskraćivali bi suverenitet i autonomiju državne vlade nad zdravstvenom i socijalnom politikom i, posrednim učincima prisilnog zatvaranja i karantene, te zato što bi svaka država članica morala izdvojiti nevjerojatnih najmanje 5 posto nacionalnog proračuna za zdravlje i još uvijek neutvrđen postotak BDP-a prema prevenciji i odgovoru na pandemiju Svjetske zdravstvene organizacije, također u odnosu na kritične aspekte ekonomske politike.

Predložene nove ovlasti bile bi u suprotnosti ne samo s Općom deklaracijom o ljudskim pravima nego i s Konvencijom UN-a o pravima djeteta. One bi signalizirale novu prekretnicu u našem razumijevanju temeljnih ljudskih prava: izričitim amandmanom na IHR briše se članak koji trenutačno glasi “[p]rovođenje ovih propisa bit će uz puno poštivanje dostojanstva, ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba” zamijeniti nejasnom tvrdnjom da se “provedba ovih propisa treba temeljiti na načelima pravednosti, uključivosti, koherentnosti…”.

Odredbe koje zahtijevaju – posebno – da WHO razvije brze regulatorne smjernice za “brzo” odobrenje širokog spektra zdravstvenih proizvoda uključujući cjepiva, terapije temeljene na genima, medicinske uređaje i dijagnostiku, prijete, prema odvjetnicima, ” dugotrajni standardi medicinskog prava usmjereni na osiguranje sigurnosti i učinkovitosti medicinskih proizvoda”, i trebali bi posebno zabrinjavati roditelje.

Doista, ništa u ovim dokumentima ne obvezuje WHO da razlikuje svoje obvezujuće smjernice s obzirom na njihov utjecaj na djecu, dopuštajući tako neselektivne mjere uključujući masovno testiranje, izolaciju, ograničenja putovanja i cijepljenje – potencijalno za ispitivane i eksperimentalne proizvode koji su brzo dostupni za ubrzana odobrenja – nalog za zdravu pedijatrijsku populaciju na temelju stvarnog ili “potencijalnog” hitnog zdravstvenog stanja koje je jednostrano proglasila Glavna uprava.

Kao da to nije dovoljno zabrinjavajuće, ono što ga čini još više zabrinjavajućim je to što je, kako piše Thomas Fazzi, “WHO u velikoj mjeri pao pod kontrolu privatnog kapitala i drugih stečenih interesa. Kako on i drugi objašnjavaju, evoluirajuća struktura financiranja organizacije, a posebno utjecaj korporativnih organizacija koje se fokusiraju na rješenja odgovora na pandemiju (pretežno cjepiva), odvratili su SZO od njezinog izvornog etosa promicanja demokratskog, holističkog pristupa javnom zdravlju i prema korporativnim pristupima koji se temelje na robi koji “stvaraju profit svojim privatnim i korporativnim sponzorima” (David Bell). Preko 80 posto proračuna WHO-a sada je “specifično” financiranje kroz dobrovoljne priloge koji su obično namijenjeni za specifične projekte ili bolesti na način koji odredi financijer.

Lekcija iz povijesti

“Povijest može poučavati i trebala bi upozoravati”, stoji u prologu knjige Timothyja Snydera On Tyranny: Twenty Lessons from the Twentieth Century. Kad bismo samo imali volje biti poučeni, naučili bismo dokle nas je već doveo autoritarizam pandemijske tiranije i kako bi, ako se planovi WHO-a nastave, pandemija Covida mogla biti tek početak.

„Preliminarna poslušnost je politička tragedija“, upozorava prva lekcija, a doista bi se sada činilo da je dobrovoljna poslušnost koju su građani svijeta tako nemarno dali 2020.-22. – nositi maske, biti zaključani, prihvaćati nova cjepiva. Sve te mjere, i više, sada su uključene u prijedloge kao potencijalno obvezne direktive, obvezujuće za sve države članice, a time i za pojedine građane.

“Obranite institucije”, savjetuje Lekcija dva, jer “institucije ne štite same sebe”, što je otrežnjujući podsjetnik u svjetlu samoimenovanja WHO-a u ovim prijedlozima kao “autoriteta za vođenje i koordinaciju međunarodnih javnozdravstvenih odgovora:” oznaka koja bi izričito uzdići tu organizaciju iznad nacionalnih ministarstava zdravstva i izabranih, suverenih parlamenata.

Treća lekcija, “Čuvajte se jednostranačkih država”, podsjeća nas da “stranke koje su prekrojile države i potisnule suparnike nisu od početka bile svemoćne”. WHO se ne pretvara u političku stranku, niti će morati nakon što bude određena kao isključivi globalni kontrolor ne samo identificiranja pandemija i potencijalnih pandemija, već i osmišljavanja i provedbe odgovora na pandemiju, dok sama sebi daje golemi nadzor zdravstvene skrbi mreže i globalne radne snage – djelomično financirane od strane poreznih obveznika nacija nad kojima će biti implementirane – razmjerno njegovom novom vrhovnom statusu.

Sjećanje na profesionalnu etiku – peta lekcija – bio bi mudar savjet 2020., ali mogli bismo jako požaliti što smo 2023. napustili medicinsku etiku s našeg gledišta (“da su liječnici prihvatili pravilo da nema operacije bez pristanka”, žali se Synder u vezi s tiranijom nad 20. stoljeća) prijedlozi WHO-a osigurali bi da takva odstupanja od temeljnih stupova medicinske etike – informirani pristanak, nepoštivanje ljudskog dostojanstva, tjelesne autonomije, sloboda od eksperimentiranja, čak – mogu postati prihvaćena norma, a ne iznimka.

Čuvajte se, upozorava Synder, “iznenadne katastrofe koja zahtijeva kraj kontrole i ravnoteže; … pripazite na kobne uvjete hitnosti i iznimke.” Pozicionirani kao nužan sljedeći korak u postizanju globalne koordinacije i suradnje u javnom zdravstvu, prijedlozi WHO-a uspostavili bi stalnu, globalnu infrastrukturu nadzora i birokraciju čiji bi razlog postojanja bio traženje i obuzdavanje hitnih zdravstvenih situacija.

Financiranje ove mreže dolazit će iz privatnih i korporativnih interesa koji će financijski profitirati od odgovora temeljenih na cjepivu koje predviđaju, tako da će prilike za privatno iskorištavanje javnozdravstvenih kriza biti ogromne. A proširenjem i pravodobnim navođenjem okolnosti u kojima bi se te ovlasti mogle aktivirati – više ne zahtijevajući “stvarno” javnozdravstveno izvanredno stanje, već samo “potencijal” za takav događaj, možemo očekivati ​​prijetnju izvanrednog stanja , izvanredno stanje postaje polutrajna karakteristika modernog života.

“Vjeruj istini” kaže deseta lekcija – jer “napustiti činjenice znači napustiti slobodu”, što je doista prikladno za naše orwellovsko doba dvoumlja, čiji slogani imaju status religije i ideologije maskirane kao integritet: “Budi siguran , budite pametni, budite ljubazni” (dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus, glavni direktor WHO-a, 2020.). Što bi Orwell rekao, pita se, o Jedinici za dezinformiranje Ujedinjenog Kraljevstva i Ministarstvu istine SAD-a, ili o prijedlozima koji ne samo dopuštaju, nego zahtijevaju od WHO-a da izgradi institucionalne kapacitete za sprječavanje širenja dezinformacija – i tako ih predstavi kao jedinu izvor istine o pandemiji?

Što bi Hannah Arendt rekla o uplitanju države u privatne živote pojedinaca i obitelji u razdoblju 2020.-2022. i produženim razdobljima izolacije koja su uslijedila te – usvajanjem prisilne izolacije i segregacije kao načina poštivanja javnog zdravlja – uzdizanju takvog uništavanje privatnog života do globalno prihvaćene norme? “Preuzmi odgovornost za lice svijeta”, kaže Snyder u četvrtoj lekciji. Može li postojati snažniji simbol vidljivih manifestacija lojalnosti društva novoj normali od maskiranih lica svijeta 2020-1?

“Vječna budnost je cijena slobode” citat je koji nije ništa manje istinit jer je krivo pripisan Jeffersonu, ali nakon tri godine života među ostacima propale Covid autoritarnosti. Možda smo sada preblizu da shvatimo koliko smo daleko od liberalne demokracije.

Čak i kad bismo se svim srcem složili s fokusom SZO-a na pripravnost za pandemiju i rezultirajuće intervencionističke odgovore, davanje tako širokih ovlasti nadnacionalnoj organizaciji (a kamoli jednom pojedincu unutar nje) bilo bi zapanjujuće. Da je, kao što je odgovor na pandemiju tako brutalno ilustrirao, profitno optimizirana verzija većeg dobra kojoj teži SZO često u suprotnosti sa zdravljem i dobrobiti djece, što nas navodi da počinimo groteskni zločin protiv naše djece. djece i mladih.

Snyderova najvažnija lekcija mogla bi biti “istaknuti se – u trenutku kada trebate dati primjer, čarolija statusa quo je prekinuta.” Na primjer, Ujedinjeno Kraljevstvo je dovoljno opsjednuto nacionalnim suverenitetom da se povuče iz EU – poster demokracije u usporedbi s neizabranim WHO-om; svakako bi bilo nezamislivo sada mahati prijedlozima prema kojima bi Ujedinjeno Kraljevstvo prepustilo svoj suverenitet nad ključnim nacionalnim zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim politikama WHO-u. I ako dnevni red tako kaže, onda je to prihvatljivo.