Pandemijski sporazum 2025. godine, direktan je put ka globalnom nadzoru i političkoj trgovini.
Nakon tri godine pregovora, delegati Međuvladinog pregovaračkog tijela (INB) postigli su dogovor o tekstu Sporazuma o pandemiji, o kojem će se glasati na 78. Svjetskoj zdravstvenoj skupštini (WHA) krajem svibnja 2025. Ovaj sporazum dolazi nakon što su pregovori produženi zbog neslaganja oko intelektualnog vlasništva, prijenosa tehnologije i pristupa “zdravstvenim proizvodima povezanim s pandemijom”.
Jedan od ključnih elemenata u nacrtu sporazuma je prijedlog da proizvođači proizvode 20% svojih farmaceutskih proizvoda za WHO, polovicu kao donaciju, a polovicu po “pristupačnim cijenama”. Također, bit će uspostavljen “Koordinacijski financijski mehanizam” (CFM) za podršku provedbi sporazuma, kao i za raspodjelu sredstava zemljama u razvoju u slučaju pandemije.
Sporazum također proširuje ovlasti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), omogućujući njezinom direktoru da proglasi “pandemijsko izvanredno stanje”, što bi omogućilo brži i učinkovitiji odgovor na globalne zdravstvene prijetnje.
Iako mnoge zemlje ovaj sporazum vide kao simboličan korak, on stvara temelj za daljnji globalni politički utjecaj u području prevencije, pripravnosti i odgovora na pandemije, s mogućim stvaranjem novih institucija i financijskih mehanizama.
Nove institucije, nova pravila, ali i nova industrija vladinih malverzacija.
Danska će oporezivati “kravlje prdeže” što je još jedna u nizu globalističkih napada na poljoprivrednike i sigurnost hranehttps://t.co/HHxz59TYor
— Epoha Portal (@Epoha_portal) May 16, 2025
Nadzor i One Health: Pandemijski Sporazum i Njegove Mračnije Strane
Sporazum o pandemiji, temeljen na pristupu „Jedno zdravlje“, predviđa stroži nadzor nad zdravljem ljudi, životinja i okoliša, s naglaskom na praćenju tla, vode i životinja kako bi se otkrio potencijalni prijenos na ljude. Ovaj pristup mogao bi koštati oko 11 milijardi dolara godišnje, uz već predviđenih 31,1 milijardu dolara potrebnih za financiranje međunarodnih zdravstvenih propisa i sporazuma. Iako se sporazum o pandemiji usredotočuje na sprječavanje zoonoza, ne rješava probleme koji su se pojavili tijekom prethodnih pandemija, poput opasnih istraživanja virusa temeljenih na “dobitku funkcije”.
Sporazum također uključuje „infodemiju“, u kojoj WHO i druge institucije nastoje upravljati informacijama, ali ostaje nejasno kako će se upravljati netočnim informacijama, što bi moglo otvoriti prostor za cenzuru. Nema jamstva da će sporazum o pandemiji osigurati pravednu distribuciju cjepiva ili riješiti stvarne izazove u zemljama u razvoju, jer ne postoji konkretan plan za ispunjavanje obveza bogatih zemalja prema siromašnima.
Kritičari upozoravaju da bi ovakvi mehanizmi mogli samo povećati kontrolu, dok stvarni problemi, poput malarije, i dalje bi bili zapostavljeni.
Budućnost Pandemija i Ovaj Sporazum: Novi Globalni Industrijski Kompleks
Venham i Potluru s Londonske škole ekonomije procjenjuju da su pregovori o Sporazumu o pandemiji do svibnja 2024. već koštali više od 200 milijuna dolara. Ova brojka je samo djelić ukupne javne potrošnje na pripremu za hipotetske pandemije u budućnosti.
Godišnja sredstva koja traže WHO, Svjetska banka i G20 za sprječavanje, pripravnost i odgovor na pandemiju bila bi oko pet do deset puta veća od godišnjih izdataka za borbu protiv tuberkuloze – bolesti koja je, prema podacima WHO-a, u posljednjih pet godina odnijela gotovo jednako života kao i Covid-19, ali uz znatno nižu prosječnu dob (što znači veći gubitak godina života).
Iako je malo vjerojatno da će se godišnja razvojna pomoć od 10,5 milijardi dolara za sprječavanje pandemije ostvariti, čak i umjerenije povećanje tih sredstava donijet će prilike koje se ne mogu bolje iskoristiti.
Pritisak na razvojnu pomoć za zdravstvo dolazi u vrijeme kada je financiranje zdravstva u padu, posebno iz Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Europe i Japana. Ovo povećanje smanjenih resursa zahtijeva bolje korištenje postojećih sredstava, a ne samo njihovo povećanje.
Također, kao što pokazuje REPPARE, alarmističke izjave o riziku od pandemije od strane WHO-a, Svjetske banke i G20 nisu utemeljene na čvrstim empirijskim dokazima. Na primjer, Svjetska banka tvrdi da zoonoze uzrokuju milijun smrtnih slučajeva svake godine, dok je broj smrtnih slučajeva u posljednjih pedeset godina prije pandemije Covid-19 bio manji od 400 000 godišnje, od čega je 95% bilo uzrokovano HIV-om.
Činjenica da danas pronalazimo više novih patogena nego prije nekoliko desetljeća ne znači nužno da se rizik povećao, već da je došlo do povećanog interesa za istraživanje i, prije svega, korištenje modernih dijagnostičkih i izvještajnih procesa.
Sporazum o pandemiji je, u mnogim aspektima, samo simbol novog industrijskog sektora koji je u posljednjih pet godina postao znatno jači. To uključuje projekte nadzora patogena, za koje je Fond za pandemije Svjetske banke prikupio 2,1 milijardu dolara donacija u 2021. godini, dok je za provedbu prikupljeno gotovo 7 milijardi dolara. Također, WHO je otvorio Pandemijski centar u Berlinu, gdje se prikupljaju podaci i biološki materijali iz cijelog svijeta kao sustav ranog upozoravanja na pandemije, dok WHO mRNA Centar u Cape Townu potiče međunarodnu razmjenu tehnologije.
Misija „100 dana“, koju prvenstveno vodi javno-privatno partnerstvo CEPI, ima za cilj učiniti cjepiva dostupnima u roku od 100 dana tijekom sljedeće pandemije, što zahtijeva značajna ulaganja u istraživanje i razvoj, kao i u proizvodne kapacitete, ali i ubrzavanje kliničkih ispitivanja i odobravanja za hitnu upotrebu, što može donijeti potencijalne rizike povezane sa sigurnošću cjepiva.
Kako bi koordinirali ovaj složeni ekosustav različitih pandemijskih inicijativa, potpisnici Sporazuma o pandemiji morat će razviti „planove za pandemiju cijelog društva“, koji će vjerojatno biti ignorirani u slučaju stvarne krize, baš kao što su postojeći planovi ignorirani 2020. godine. Također se očekuje da „periodično izvješćuju Konferenciju stranaka, putem Tajništva, o provedbi Sporazuma o pandemiji SZO-a“. Tajništvo WHO-a, pak, objavljuje „smjernice, preporuke i druge neobvezujuće mjere“. To sugerira da će Sporazum o pandemiji postaviti globalne norme i nastojati ih uskladiti putem zajedničkih mehanizama poput „pritiska putem sugestija, javnog vrijeđanja i sramoćenja“, kao i putem uvjeta koje nameće Svjetska banka ili drugi razvojni krediti.
Međutim, važnost ove nove globalne pandemijske birokracije ne treba precijeniti, a moć Sporazuma o pandemiji nije odmah jasna. Uostalom, to je samo jedan na dugom popisu sporazuma UN-a, od kojih samo nekoliko, poput Konferencije o klimatskim promjenama ili Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, privlači širu pozornost. Stoga postoji mogućnost da i Konferencija stranaka i Sporazum o pandemiji postanu politički inertni.
Ipak, ključna sličnost između tri prethodno spomenuta područja politike – širenja nuklearnog oružja, klimatskih promjena i pandemija – jest da se sva ona kontinuirano predstavljaju kao „egzistencijalna prijetnja“, što potiče medijsku pozornost, političku motivaciju i kontinuirana ulaganja. U slučaju rizika od pandemije, službene narative karakterizira apokaliptična vizija sve češćih pandemija (npr. svakih 20 do 50 godina), sa sve težim posljedicama (prosječno 2,5 milijuna smrtnih slučajeva godišnje) i rastućim ekonomskim troškovima (npr. 14 do 21 bilijun dolara po pandemiji ako se ne uloži). Stoga se može očekivati da će Sporazum o pandemiji i dalje uživati visoki politički status i povećana ulaganja kroz trajni strah i interesne skupine.
U tom kontekstu, ako se nacrt Sporazuma o pandemiji usvoji na 78. Svjetskoj zdravstvenoj skupštini i potom ga ratificira 60 zemalja, ključ njegovog uspjeha bit će način na koji se različite pravne obveze, procesi upravljanja, financijski instrumenti i obveze „partnera“ definiraju i provode u politiku putem Konferencije stranaka (COP). U mnogim aspektima, tvorci Sporazuma samo su „odgodili rješavanje“ najtežih i najkontroverznijih nesuglasica, nadajući se da će se tijekom COP-a postići budući konsenzus.
Usporedba i kontrastiranje s COP-om o klimatskim promjenama može pružiti koristan uvid u to kako bi se politika Sporazuma o pandemiji mogla razvijati.
