- Sanja Marčetić
- Pixabay, X
WHO/UN je uspio predstavnike država navući na potpisivanje dva vrlo opasna sporazuma. To su Pandemijski ugovor i Pakt za buducnost. Jesmo li svjesni opasnosti tih sporazuma?
Pakt za budućnost UN-a odnosi se na sve krize, ne samo pandemije. Mogu biti klimatske, socijalne, migrantske ili neke druge. Potpisan je još prije 8 mjeseci. Bilo je nešto malo protiv i 15 suzdržanih. Od 194 države, potrebno je bilo da 98 glasa protiv kako bi se odbacio. No, to se nije dogodilo.
Kad je u pitanju Pandemijski sporazum, bila su dovoljna 83 glasa da bi se prihvatio, a za njega su glasale 124 države. Dakle, prošao je s velikom većinom. Ipak, 46 država se izuzelo od glasanja – među inima SAD, Rusija, Izrael, Iran, Slovačka, Poljska, Afganistan, Jemen itd.
Bilo je i 11 neopredijeljenih, ali nitko nije glasno protiv tog sporazuma. Iako je Pakt za budućnost obuhvatniji i samim time opasniji, većina kritičara jurišala je na Pandemijski ugovor i to već godinama te je tako stvaranje Pakta za budućnost prošlo ispod radara i lako je prihvaćen. Tu je napravljena velika strategijska greška, ali ima razloga zašto ljudi posebno negativno reagiraju baš na Pandemijski sporazum.
Naime, prije nego što se krenulo s tom pričom na brzu ruku izvršena je revizija internacionalnih zdravstvenih regulativa (International Health Regulations, IHR) i sve su izmjene ušle u taj Pandemijski sporazum.
Jedna od važnijih novotarija je da će generalni sekretar WHO-a ubuduće sam moći proglasiti bilo koju zdravstvenu krizu i odrediti mjere kao odgovor na nju. Međutim, ako se sjećate, tako je bilo i 2020. godine, iako tada još nisu imali ovaj zakonski okvir. Skoro nitko se nije usudio suprotstaviti odlukama WHO-a.
Druga opasnost je što generalni sekretar WHO-a može zahtijevati primjenu mjera čak ako postoji samo potencijalna opasnost za ljudsko zdravlje – ukoliko procijeni da bi se mogla razviti.
Naročito je problematično što su oba ta ugovora obvezujuća, tako da bi svaka država potpisnica obvezno morala primijeniti mjere propisane od strane WHO-a/UN-a, u slučaju da se skuha neka nova kriza. Naravno, nakon procesa ratifikacije, a on bi mogao potrajati 1-2 godine. Nakon toga se očekuje od svake članice UN-a/WHO-a da će obvezno slijediti stavke propisane u dotičnim ugovorima, bez obzira je li za njih dala svoj glas ili ne. Ako nekome to ne odgovara, uvijek može izabrati da izađe iz WHO-a/UN-a.
Ima još jedna stvar koja se posebno odnosi na teoretičare zavjere i druge ljude koji su protiv oficijelnog narativa WHO-a. Države su se potpisivanjem ovog ugovora, obvezale raditi i protiv tzv. dezinformacija u medijima i na mrežama. Točnije rečeno, protiv svih informacija koje nisu blagoslovljene od strane WHO-a. Te nepoželjne informacije nazivaju se INFODEMIJA i poznato je da su već uložena poprilična sredstva kako bi se identificirali i onesposobili profili, osobe i istraživački centri koji su u sukobu s oficijelnim narativom WHO-a. Ta stavka je ubačena i u Pakt za budućnost – NAKON ŠTO JE IZGLASAN. Kriminal na djelu.
I što sad? Čini se da im je potrebna samo jedna dobra plandemija pa da nas opet svežu kao prošlog puta. No, to im je zapravo i najveći problem. Pokušali su već u nekoliko navrata s ptičjom gripom, majmunskim boginjama itd., ali reakcije ljudi bile su ravne nuli pa su odustali. Svi ti zakoni, sporazumi, ugovori i propisi ne znače baš ništa ako ne smisle neku novu koronu koja bi većinu ostavila bez daha.
Ako to nemaju, nemaju ništa. No, ako udare s nekom novom vampirskom pričom i utjeraju ljudima strah u kosti, mogu zatvoriti svijet u jednom trenu i bez Pandemijskog ugovora i Pakta za budućnost.
