Sporazum WHO-a o pandemiji temelji se na potpunoj fikciji i manipulativnim narativima.
Jedan od načina da se utvrdi isplati li se slijediti neki prijedlog jest ispitivanje dokaza koji su predočeni u njegovu korist. Ako se ovi dokazi čine razumnima i istinitima, program koji treba odabrati mogao bi se razmotriti.
Međutim, ako je cijeli program zasnovan na logičkim zabludama koje bi dijete moglo probosti štapom, a glavni zagovornici ne mogu vjerovati ni vlastitim riječima, onda bi bilo glupo slijediti ovaj prijedlog. To je očito – nitko ne bi kupio rabljeni automobil ako bi prodavač inzistirao da nema drugog načina da se dođe od kuhinje do kupaonice.
Delegati predstojeće Svjetske zdravstvene skupštine u Ženevi suočavaju se upravo s takvim izborom. Prodavač automobila u ovom slučaju je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) – organizacija koja i dalje uživa svjetsko poštovanje zbog svog razumnog i solidnog rada u prošlosti.
Također ima koristi od uporne zablude da velike međunarodne organizacije ne lažu namjerno – iako to sve češće čine, kao što je objašnjeno u nastavku. Očekuje se da će delegati glasati o nedavno finaliziranom tekstu sporazuma o pandemiji – dijelu veće inicijative za generiranje velike dobiti i plaća od straha ljudi od rijetkih uzroka smrti. Strah i zbunjenost odvlače ljudski um od racionalnog djelovanja.
Tko ne voli dobru priču?
Sporazum o pandemiji i cijela međunarodna agenda za pandemiju temelje se na nekoliko očito lažnih tvrdnji:
- Postoje dokazi o rastućem riziku od teških, prirodno nastalih pandemija zbog brzog, eksponencijalnog porasta epidemija zaraznih bolesti.
- Ogromna ulaganja u pripremu, prevenciju ili kontrolu ovih bolesti donijela bi ogroman povrat.
- Pojava Covida-19 vjerojatno je prirodnog podrijetla i pokazuje kakvi bi nas zdravstveni i financijski troškovi mogli ponovno pogoditi bez brze akcije.
Da je bilo koja od ovih tvrdnji lažna, osnova za pandemijski sporazum WHO-a bila bi u osnovi manjkava. Zapravo, sve ove tvrdnje mogu se opovrgnuti. Ipak, utjecajne osobe i organizacije zalažu se za to da se pandemije stave u središte politike javnog zdravstva – a WHO je spremna složiti se s tim jer je za to plaćena.
Privatni sektor je uložio velika sredstva u cjepiva, a nekoliko zemalja s velikim industrijama cjepiva i biotehnologije sada upravlja velikim dijelovima programa WHO-a putem namjenskog financiranja. WHO je dužan provesti ono što ti interesi zahtijevaju.
WHO je nekada bila neovisna i mogla se usredotočiti na zdravstvene prioritete – u vrijeme kada se bavila glavnim uzrocima bolesti i prerane smrtnosti te gradila ugled koji danas uživa. U današnjem korporatističkom svijetu zdravstva, pristupi usmjereni na cijelu populaciju imaju manje značenje, dok interesi Svjetskog ekonomskog foruma imaju sve veću težinu – na štetu onih koji umiru prije šezdesete godine života.
Uspjeh u poslovanju sa zdravstvenim proizvodima znači širenje tržišta, a ne smanjenje zdravstvenih potreba. Dobar ugled WHO-a koristi se za legitimizaciju ove nove agende. Kolonijalizam, kao i uvijek, mora djelovati altruistično.
Istina je manje uvjerljiva od fikcije
Smrtnost od zaraznih bolesti stalno je opadala tijekom posljednjeg stoljeća – unatoč malom “Covid naletu” koji nas je vratio otprilike deset godina unazad. Ova regresija nije posljedica samog virusa, već i izbježivih političkih odluka poput prisilnog siromaštva, nezaposlenosti i ograničenog pristupa zdravstvenoj skrbi – upravo onih čimbenika na koje je WHO prethodno upozoravao, ali ih od nedavno aktivno podržavao.
Kako bi prikrila ovu stvarnost smanjenja smrtnosti, WHO radi s hipotetskim scenarijem bolesti („Bolest X“) – privremenom naznakom pandemije kakve se nije dogodilo od španjolske gripe. Velike povijesne pandemije, poput Crne smrti, bile su bakterijske prirode, kao i vjerojatno većina smrtnih slučajeva od španjolske gripe. Zahvaljujući antibioticima, modernim sanitarnim uvjetima i boljoj prehrani, takvi su scenariji danas vrlo malo vjerojatni – no WHO i dalje koristi tu prijetnju.
Umjesto da se bavi stvarnim događajima, WHO predstavlja upitne podatke (npr. ignorirajući tehnološki napredak i nove sustave izvještavanja) i sponzorirane članke s mišljenjima kako bi poduprla narativ o dramatično rastućem riziku od pandemije. Čak ni Covid-19 više nije valjan argument – da je, kao što je vjerojatno, rezultat laboratorijskih istraživanja, ne bi bio prirodni događaj.
WHO i Svjetska banka koriste slične obmanjujuće strategije kako bi sugerirali nerealne povrate ulaganja u pripravnost za pandemiju. Na sastanku G20 2022. tvrdili su da će ulaganja u ovo područje donijeti 300 do 700 puta veći povrat ulaganja – brojka koja bi svakoj razumnoj osobi odmah djelovala sumnjivo.
Grafički prikaz koji su WHO i Svjetska banka predstavili na summitu G20 imao je samo za cilj obmanuti lakovjerne političare. Takvo ponovljeno ponašanje u osnovi dovodi u pitanje legitimnost tih institucija.
Stvarnost: potrošene milijarde i neuspjeh zdravstvene politike
Virus poput SARS-CoV-2, koji prvenstveno pogađa starije i bolesne osobe te ima stopu smrtnosti od oko 0,15%, ne uzrokuje štetu od 9 bilijuna dolara – osim ako vlade namjerno ne odaberu ekonomsko samoubojstvo kroz karantene. Bolesti poput tuberkuloze, malarije i HIV-a/AIDS-a godišnje uzrokuju daleko veći broj smrtnih slučajeva i troškova, ali dobivaju samo djelić pažnje i financiranja.
Članak u časopisu Lancet iz 2021. procijenio je ekonomske gubitke samo od tuberkuloze na 580 milijardi dolara godišnje (2018.). Bolesti koje prvenstveno pogađaju produktivne dobne skupine pravi su faktor ekonomskog i zdravstvenog gubitka – pandemije nisu neuobičajene.
Trgovanje na temelju sve slabije reputacije
U pokušaju da proda sporazum o pandemiji, WHO je odustao od svake tvrdnje o ozbiljnom dijalogu. Apsurdno tvrdi da su cjepiva protiv Covida spasila više od 14 milijuna života u 2021. – brojka koja prkosi svakoj logici.
U prvoj (bez cijepljenja) godini pandemije, WHO je zabilježio oko 3 milijuna smrtnih slučajeva. Da bi se tvrdilo da je „spašeno 14 milijuna života“, 17 milijuna ljudi moralo bi umrijeti u drugoj godini – unatoč stečenom imunitetu i široko rasprostranjenom oporavku. Takvi izračuni služe samo šokiranju i zbunjivanju, a ne prosvjetljivanju.
WHO je sada glasnogovornik industrije vrijedne više milijardi dolara. Znanstveni integritet više nema mjesta u ovome.
Alternativni načini za promicanje pravog zdravlja
Umjesto ulaganja milijardi u fiktivnu pripravnost za pandemiju, WHO bi se trebao usredotočiti na stvarne zdravstvene prioritete:
- Pristup čistoj vodi i sanitarnim uvjetima,
- bolja prehrana,
- osnovnu medicinsku skrb.
Ove mjere smanjuju smrtnost od zaraznih i kroničnih bolesti – učinkovito i održivo produžuju život. Međutim, WHO je odabrao drugačiji put: masovni neutemeljeni strah, sustavne dezinformacije i promicanje korporativnog modela.
Zaključak
Sporazum WHO-a o pandemiji temelji se na namjernoj fikciji i manipuliranim narativima. Ne radi se o zaštiti javnog zdravlja, već o moći, novcu i kontroli.
Delegati Svjetske zdravstvene skupštine vjerojatno će se složiti. Ali povjerenje javnosti u WHO opada – i u nekom trenutku i ova će industrija osjetiti odjek svoje izdaje.
Ako želimo spriječiti da zdravstvena politika i dalje bude vođena strahom i pohlepom za profitom, moramo radikalno preispitati cijeli međunarodni zdravstveni aparat – prije nego što sljedeća prijevara postane stvarnost.
