Svi moraju biti dužni: Evo kako je kamatni sustav porobio države, a mediji i bombe osigurali pokornost.
Živimo u vremenu u kojem se najveće istine skrivaju na najvidljivijem mjestu, umotane u celofan stručnih ekonomskih izraza, demokratskih parola i medijskih spinova. Kada netko ukaže na to da je car gol, sustav ga prvo proglasi teoretičarem zavjere, ismije ga u večernjim vijestima i gurne na marginu. A onda, godinama kasnije, kada dokumenti isplivaju na površinu ili kada posljedice postanu previše očite da bi se mogle sakriti, isti ti mainstream mediji objave tu istinu kao najobičniju fusnotu, bez isprike i bez osvrtanja na vlastitu ulogu u obmanjivanju javnosti.
To nije slučajnost. To je poslovni model. Veliki mediji odavno nisu čuvari demokracije niti glas javnosti. Oni su korporativni megafoni u vlasništvu istih onih financijskih i industrijskih konglomerata koji upravljaju globalnim kapitalom. Od njih se ne može očekivati da istraže korijen problema kada im plaće, donacije i oglasni prostor ovise o onima koji od tog problema žive. Zato se javnost sustavno zatrpava nebitnim podjelama, dok se najvažnije pitanje današnjice drži pod ključem: tko stvara novac i pod kojim uvjetima?
Odgovor na to pitanje otkriva najveću i najsofisticiraniju prevaru u povijesti čovječanstva.
Moderni bankarski sustav počiva na jednostavnoj, ali brutalnoj iluziji. Gotovo sav novac koji danas kruži svijetom nije iskovan od plemenitih kovina niti je nastao kao odraz stvarnog rada i proizvedene robe. On nastaje u trenutku kada privatna komercijalna banka odobri kredit. Jednim klikom na tipkovnici, iz doslovnog ništavila, banka upisuje brojku na račun i stvara novi novac. No, u tom činu stvaranja skriva se smrtonosna zamka. Banka stvara isključivo iznos glavnice, ali nikada ne stvara novac za kamatu koju traži natrag.
Zamislite stol za kojim sjedi deset ljudi, a bankar im podijeli po deset novčanica i zatraži da mu za godinu dana vrate po jedanaest. Matematika je neumoljiva: tih deset dodatnih novčanica jednostavno ne postoji. Da bi netko vratio svoj dug s kamatom, netko drugi mora bankrotirati, ili svi zajedno moraju otići bankaru i podići nove, još veće kredite kako bi pokrili kamate na stare.
Tako je stvorena beskrajna dužnička spirala iz koje nema izlaza. Države više ne stvaraju vlastiti novac bez duga kao javno dobro svojih građana. Umjesto toga, tu su suverenu privilegiju prepustile privatnom bankarskom sektoru, a same sebe osudile na trajno prosjačenje na financijskim tržištima. Kada država krene otplaćivati svoj dug, događa se paradoks koji rijetki u javnosti žele objasniti: količina novca u sustavu se smanjuje.
Budući da otplata glavnice računovodstveno briše novac koji je kreditom nastao, svako razduživanje izaziva tešku nelikvidnost, pad gospodarstva i nestašicu novca za plaće i mirovine. Sustav te doslovno prisiljava da se stalno iznova zadužuješ i toneš sve dublje, jer u trenutku kada stane uzimanje novih kredita, cijeli se mehanizam ruši.
U takvom poretku nitko ne smije biti slobodan od duga. Dug nije ekonomska kategorija, dug je najučinkovitiji lanac modernog ropstva. Država koja je dužna nema suverenitet. Njezina vlada ne odgovara biračima koji su je izabrali, već vjerovnicima, rejting agencijama i međunarodnim financijskim institucijama koje diktiraju poreze, zakone i rasprodaju nacionalnog bogatstva.
Dok građani rade sve više, a inflacija im tiho jede ušteđevinu jer golema količina novca bez pokrića ganja sve manju količinu stvarne robe, milijarde eura iz državnih proračuna slijevaju se u privatne banke isključivo na račun kamata.
A što se dogodi kada neka zemlja odluči izaći iz tog začaranog kruga? Što se dogodi kada netko pokaže da je moguć drugačiji put?
Povijest nudi jasan i krvav odgovor, a najsvježiji primjer je Libija. Prije 2011. godine Libija nije bila savršena država, ali je imala nešto što je globalnom financijskom poretku bilo neoprostivo: nije imala ni centa vanjskog duga. Imala je državnu središnju banku, goleme zlatne rezerve i model realne ekonomije u kojem su građani dobivali beskamatne kredite za stanove i pokretanje posla, dok su se prihodi od nafte izravno ulagali u besplatno zdravstvo, obrazovanje i megaprojekte poput Velike umjetne rijeke. Kada je Muammar Gaddafi pokrenuo plan uvođenja jedinstvene afričke valute pokrivene zlatom, čime bi se afrička nafta i resursi oslobodili okova američkog dolara i francuskog franka, presuda je bila potpisana.
Pod već viđenom i izlizanom krinkom uvođenja demokracije i zaštite ljudskih prava, uz svesrdnu medijsku pripremu terena, pokrenuta je vojna intervencija. Zemlja s najvišim životnim standardom u Africi sravnjena je sa zemljom. Prva stvar koja je učinjena usred ratnog kaosa nije bila izgradnja bolnica ni škola, nego osnivanje nove, zapadnim strukturama bliske središnje banke i preuzimanje kontrole nad naftnim poljima. Danas je Libija razorena, podijeljena i gurnuta u kroničnu nelikvidnost i dužničku ovisnost. Poruka svijetu bila je kristalno jasna: nitko ne smije biti izvan sustava, nitko ne smije biti bez duga i nitko ne smije ugroziti monopol kamatnog novca.
Isti se obrazac, samo različitim metodama – od medijskih kampanja i ekonomskih sankcija do obojenih revolucija i otvorenih ratova – provodi diljem svijeta. Sve se svodi na monetarnu kontrolu. Jer onaj tko kontrolira izdavanje novca jedne nacije, ne mora brinuti o tome tko piše njezine zakone.
Dokle god budemo pristajali na igru u kojoj je novac privatna roba opterećena neotplativom kamatom, a ne javni alat za razmjenu stvarnog rada, ostat ćemo moderni kmetovi u sustavu koji je dizajniran tako da banka uvijek dobiva, a narod uvijek plaća račun. Prvi korak prema slobodi nije nova politička stranka ni novo obećanje s televizijskih ekrana, nego razumijevanje mehanizma kojim su nam ukrali budućnost.
