Svjetsko zdravstvo sada je upalo u ruke birokracije čiji je cilj osobni profit i masovna kontrola stanovništva.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) više ne izgleda onako kako je trebala biti.
Osnovana 1948. godine s idejom da pomogne siromašnim zemljama u razvoju osnovnih zdravstvenih kapaciteta – poput sanitacije, prehrane i pristupa zdravstvenoj skrbi – danas se pretvorila u glomaznu birokraciju čije postojanje sve manje ima veze sa stvarnim zdravljem ljudi, a sve više sa širenjem vlastite moći i interesa privatnog sektora.
Kao i svaka druga birokracija, WHO prirodno teži centralizaciji moći. Njegovi zaposlenici – kojih ima više od 9000, četvrtina u luksuznoj Ženevi – nisu motivirani prenijeti odgovornost i znanje na lokalne zajednice, već osigurati sebe, svoj proračun i svoje mjesto u lancu donošenja odluka.
I gdje je u svemu tome zdravlje?
Umjesto da se usredotoči na ono što je desetljećima dokazano da štiti život i produljuje ga – čistu vodu, prehranu, antibiotike i kvalitetnu osnovnu skrb – WHO sve više funkcionira kao prodajni kanal za farmaceutsku industriju.
Njegova sredstva dolaze iz tzv. „specifično financiranje“ – uglavnom od vlada i zaklada koje imaju izravne interese u razvoju i prodaji biotehnoloških rješenja.
Ukratko, sve se manje pita što stvarno doprinosi zdravlju, a sve više što donosi profit.
I dok nas plaše hipotetskom “bolešću X”, stvarnost je da se globalno zdravlje poboljšava, unatoč svemu. I to je upravo ono što bi trebalo značiti – manja potreba za intervencijom, manje centralizacije, manje kontrole iz jednog centra moći. No umjesto da slavi napredak i predaje odgovornost zemljama koje su ojačale, WHO nas pokušava uvjeriti da tek počinje “međupandemijsko razdoblje” u kojem je potrebno još više novca, još više nadležnosti i još manje vanjske kontrole.
Postavlja se pitanje: ako bismo danas stvarali novu međunarodnu zdravstvenu strategiju, bi li itko pri zdravoj pameti predložio model u kojem glavnu riječ imaju oni koji zarađuju na bolestima?
Na samom početku, WHO je bio neovisna, financirana iz osnovnih sredstava članica, usmjerena na prioritete. Ta organizacija više ne postoji. Danas imamo tijelo koje više nalikuje javno-privatnom konglomeratu, sve udaljenijem od običnih ljudi i njihovih potreba.
Što uopće znači imati tisuće zdravstvenih radnika u jednom od najskupljih i najzdravijih gradova na svijetu, dok ljudi u zemljama koje stvarno pate – nemaju ni osnovne stvari?
U digitalnom, povezanom svijetu, centralizacija moći u Ženevi više nema smisla. Mreža regionalnih tijela, povezana sa stvarnim lokalnim kontekstima, bila bi puno funkcionalnija i odgovornija.
Svijet se promijenio.
Međunarodni poredak iz 1945. se raspada, a s njim i povjerenje u institucije koje su u tom duhu stvorene. Potez SAD-a da objavi svoj izlazak iz WHO-a otvara prostor za novu raspravu: kakva nam je globalna zdravstvena organizacija zapravo potrebna?
Vrijeme je da WHO odstupi!
Međunarodna suradnja u zdravstvu i dalje je važna. Ali se mora vratiti etici, pravima ljudi i suverenitetu država.
Profit ne može biti pokazatelj javnog zdravlja.
WHO, kao relikt prošlog svijeta, mora ustupiti mjesto nečemu novom – pravednijem, učinkovitijem i odgovornijem. Jer zdravlje svijeta nije na prodaju.
