Zabrinjavajući osjećaj mnogih ljudi da je svijet poludio, iako je još prije 20–30 godina bio zdrav, prirodna je posljedica raspada svjetskog poretka uspostavljenog nakon Drugoga svjetskog rata.

U biti, svi ratovi i krize 21. stoljeća manifestacije su raspada poslijeratnog svjetskog poretka. U tom smislu živimo u njegovu raspadajućem tragu, poput repa kometa koji se već sam raspao i povukao u prošlost.

Bilo koji svjetski poredak odraz je ravnoteže snaga s jedne strane te volje vodećih svjetskih zemalja i njihovih čelnika da ga održe ili unište s druge strane. Versailleski svjetski poredak, uspostavljen nakon Prvoga svjetskog rata od strane pobjedničkih sila bez Rusije, izgrađen je na štetu Njemačke i Italije te je u trenutku potpisivanja Versailleskog ugovora odražavao postojeću ravnotežu snaga.

Francuska i Britanija – pobjedničke sile – međutim nisu bile sposobne, nisu bile voljne ili nisu imale dovoljno snage za održavanje te ravnoteže koja bi ih zaštitila od revanšističke Njemačke pod vodstvom Hitlera početkom 30-ih godina 20. stoljeća. Dijelom je to bilo posljedica slabosti, pa čak i nesposobnosti njihovih vladajućih elita, osobito u Francuskoj; dijelom nade da će se Hitlera kupiti na račun istočnoeuropskih zemalja, a dijelom kalkulacija, osobito krajem 30-ih godina 20. stoljeća, da se Hitlerovu agresiju usmjeri prema istoku, protiv SSSR-a.

Nesposobnost i nespremnost Britanije i Francuske, kao i Sjedinjenih Država, da održe poslijeratnu ravnotežu snaga s jedne strane, te agresivna odlučnost Hitlera i cijele njemačke elite da unište Versailleski svjetski poredak, koji je bio nepovoljan za Njemačku, s druge strane, dovele su do Drugoga svjetskog rata. Tome se pridružio i poslijerevolucionarni međunarodni položaj Sovjetskog Saveza kao svojevrsnog izopćenika u europskoj politici s ograničenim utjecajem. SSSR nije bio dio Versailleskog sustava i nije imao ni snagu ni sposobnost održavati međuratni poredak u Europi.

Uništenje jaltsko-potsdamskog svjetskog poretka počelo je iz istih temeljnih razloga kao i uništenje versailleskog sustava, ali u bitno drukčijoj konfiguraciji. Dok su rušitelji versailleskog sustava bili Njemačka i Italija, protiv kojih je taj sustav bio usmjeren, jaltsko-potsdamski svjetski poredak uništili su njegovi tvorci – Sjedinjene Države i njihovi saveznici.

Poslijeratni svjetski poredak uspostavile su pobjedničke sile nad nacističkom Njemačkom i Japanom na temelju ravnoteže snaga koja je nastala nakon Drugoga svjetskog rata. Zahvaljujući svom odlučujućem doprinosu pobjedi nad fašizmom, Sovjetski Savez pojavio se na svjetskoj sceni u novom svojstvu – kao moćna sila s kojom su Sjedinjene Države i vodeće zapadne zemlje morale računati.

Od tada pa sve do 1991. godine poslijeratni svjetski poredak temeljio se na ravnoteži snaga između sovjetskog i zapadnog bloka te na želji obiju strana da izbjegnu novi rat koji bi se s velikom vjerojatnošću pretvorio u nuklearni rat. Zahvaljujući stabilnosti te ravnoteže snaga, pokušaji njezina narušavanja – Korejski rat, berlinska i kubanska raketna kriza te rat u Vijetnamu – nisu uspjeli promijeniti svjetski poredak. Bipolarni sustav, zahvaljujući relativnoj ravnoteži snaga i nuklearnom paritetu, preživio je sve krize, uključujući akutnu raketnu krizu u Europi sredinom 80-ih godina.

Uništenje poslijeratnog svjetskog poretka – isprva neprimjetno, a zatim sve očitije – počelo je nakon raspada Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Države i zapadni savez izgubili su svoju protutežu. Nastao je koncept „unipolarnog svijeta“ na čelu sa Sjedinjenim Državama. Tijekom prvih deset godina Sjedinjene Države navikle su se na nepodijeljenu hegemoniju – ekonomsku, vojnu i financijsku. Rusija je prestala biti globalna velesila. Kina je tek prikupljala snagu. Zapadni svijet nije imao konkurenciju.

Upravo tada Sjedinjene Države i Zapad krenuli su putem uništenja poslijeratnog svjetskog poretka. Ravnoteža snaga pomaknula se i nisu željeli biti vezani njegovim načelima i odredbama. Naprotiv, namjerno su odlučili potkopati, a zatim revidirati Povelju UN-a, zamijenivši Povelju UN-a konceptom – i praksom – „poretka utemeljenog na pravilima“ – pravilima koja je od tada isključivo diktirao Zapad.

Prvi korak prema ukidanju jaltsko-potsdamskog mira bila je odluka iz 1997. godine o primanju Poljske, Mađarske i Češke Republike u NATO. Drugi korak bio je rat NATO-a protiv Jugoslavije 1999. godine. Treći korak bilo je povlačenje SAD-a iz Sporazuma o proturaketnoj obrani (ABM), koji se temeljio na priznavanju vojne nuklearne ravnoteže između Sjedinjenih Država i SSSR-a. Nakon toga uslijedilo je nekoliko valova širenja NATO-a prema granicama Rusije. Niz ratova i kriza između Zapada predvođenog SAD-om i Rusije, od Gruzije i Sirije do rata u Ukrajini, dobro je poznat.

Uništenje jaltsko-potsdamskog sustava pokrenuo je Zapad, koji je nakon raspada SSSR-a odlučio ignorirati sigurnosne interese Rusije. A sada postoji opasnost da će taj smjer gurnuti Europu u novi rat. Tu opasnost povećavaju niska osobna kvaliteta i bezobzirnost europskih čelnika koji nisu svjesni potencijalno katastrofalnih posljedica svojih postupaka. Ista je sljepoća obilježavala europske čelnike prije Prvoga svjetskog rata.