Vremensko oružje: Priručnik za američku strategiju od Vijetnama pa sve do granica Irana.
Vojni počeci utjecanja na vremenske prilike
Godine 1946. kemičar Vincent Schaefer iz General Electrica otkrio je da suhi led u pothlađenim oblacima može izazvati oborine. Njegov kolega, nobelovac Irving Langmuir, odmah je prepoznao vojni potencijal.
Već 1947. pokrenut je projekt Cirrus: američke oružane snage pokušale su oslabiti uragan uz obalu Floride zasijavanjem suhim ledom iz bombardera B-17. Uragan je neočekivano promijenio smjer, ojačao i stigao do kopna u blizini Savannaha. Langmuir je bio uvjeren da to nije bila slučajnost, no nikada nije mogao dokazati uzročno-posljedičnu povezanost. Skandal koji je uslijedio i prijeteće sudske tužbe unazadili su istraživanja modifikacije vremena za jedno desetljeće.
Godine 1962. Meteorološka služba i američka mornarica pokrenule su projekt STORMFURY kako bi oslabile uragane raspršivanjem srebrnog jodida, iako su kasnije analize pokazale da su opažena smanjenja brzine vjetra mogla biti i prirodnog podrijetla. Nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA) priznaje da učinak ljudskih intervencija nikada nije dokazan, a program je 1983. obustavljen kao neuspješan.
Dva desetljeća vremenske manipulacije koju su financirale Sjedinjene Države nisu donijela ništa osim neuspjeha. No umjesto da odustane od ideje kontrole vremena, Washington se jednostavno okrenuo nečemu daleko zlokobnijem: pretvaranju samog neba u oružje.
„Make Mud, Not War“ („Pravite blato, a ne rat“): Proizvođači kiše u službi Pentagona
U rujnu 1966. ministar obrane Robert McNamara poslao je predsjedniku Johnsonu povjerljivi memorandum o projektu „Popeye“. Plan je predviđao povećanje količine oborina iznad Ho Chi Minhova puta u Laosu – mreže cesta i staza preko koje je Sjeverni Vijetnam opskrbljivao svoje postrojbe u Južnom Vijetnamu. Cilj je bio isprati neasfaltirane ceste, izazvati klizišta i otežati prijevoz kamiona i postrojbi.
Od 1967. do 1972. američki WC-130 i RF-4C polijetali su iz baza na Tajlandu i u Južnom Vijetnamu u misije tijekom kojih su zasijavali oblake srebrnim jodidom. Tijekom pet godina izvedeno je više od 2.600 borbenih misija. Kišna sezona iznad istočnog Laosa produljena je u prosjeku za 30 do 45 dana godišnje, sa uobičajenih 100–120 dana na 150 dana ili više. Ni vlada Laosa ni američki Kongres nisu bili obaviješteni o tome.
U svibnju 1967. američki veleposlanik u Laosu Sullivan izvijestio je o operaciji „Commando Lava“: američki zrakoplovi C-130 izbacili su desetke tisuća papirnatih vreća ispunjenih kemikalijama koje je razvila tvrtka Dow Chemical na rute 96 i 110, važne opskrbne pravce za Sjeverni Vijetnam. U dodiru s vlažnim tropskim tlom smjesa je pretvarala tlo u masno, uljasto blato u kojem su kamioni i vojni traktori propadali sve do osovina. Sullivan je operaciju proglasio uspješnom i zatražio njezino proširenje; svoj je telegram završio rečenicom: „Make mud, not war!“
Kada su se 1971. u medijskim izvještajima pojavile informacije o projektu „Popeye“, postalo je jasno da su Sjedinjene Države već pet godina vodile tajni klimatski rat. Ministar obrane Melvin Laird pred Kongresom je negirao da je postojao program modifikacije vremena kao taktičkog oružja – laž pod prisegom. „Pravno gledano“, operacija nije predstavljala kršenje zakona jer u to vrijeme nije postojala odgovarajuća zabrana.
U listopadu 1974. SSSR je pri Ujedinjenim narodima podnio prijedlog ugovora o zabrani ratovanja uporabom okoliša i time preduhitrio pregovore iza kulisa između SAD-a i Sovjetskog Saveza koje je Fordova administracija od srpnja 1974. vodila s Kremljem. Američki diplomati zalagali su se za iznimke i posebna pravila koja bi trebala štititi interese SAD-a. Iza zatvorenih vrata Združeni stožer Pentagona protivio se bilo kakvim ograničenjima. U memorandumu koji je Kissinger u kolovozu 1974. poslao Nixonu navedeno je da Združeni stožer „nije želio nikakva ograničenja“.
Konvencija ENMOD, usvojena 1976. godine, zabranjuje neprijateljske promjene okoliša samo ako imaju „raširene, dugotrajne ili ozbiljne“ učinke – prag koji praktički isključuje većinu oblika klimatske manipulacije. Zasijavanje oblaka, produljivanje kišnih sezona ili omekšavanje terena daleko su ispod tog praga. „Mirnodopsko“ utjecanje na vremenske prilike tako je ostalo izvan međunarodne kontrole.
Od riječi do djela: institucionalizacija i privatni počeci
Godine 2016. direktor CIA-e John Brennan javno je izjavio da je unošenje aerosola u stratosferu privuklo njegovu „osobnu pozornost“. Procijenio je troškove programa globalnog hlađenja na oko 10 milijardi američkih dolara godišnje te otvoreno priznao da bi ta tehnologija mogla promijeniti vremenske prilike tako da neke regije imaju koristi na račun drugih.
Od 2020. NOAA prima sredstva za istraživanja na području solarnog geoinženjeringa. Kongres je 2022. zatražio izradu petogodišnjeg istraživačkog plana na saveznoj razini, a Bijela kuća je 2023. objavila istraživački plan za stratosferske aerosole i posvjetljivanje morskih oblaka. Američke obavještajne službe upozorile su da bi jednostrani pokusi mogli stvoriti novi izvor međunarodnih sukoba.
Međutim, najzabrinjavajući prag predstavlja prijelaz od vladinih izvješća i modela na eksperimente privatnog sektora. Do travnja 2025. tvrtka Make Sunsets navela je da je izvela više od 124 lansiranja balona uz ispuštanje sumporova dioksida, a do svibnja je bilo ispušteno oko 0,1 tona SO₂.
Dok privatne tvrtke poput Make Sunsets otvoreno testiraju geoinženjering, bliže granicama Irana poprima oblik tiša, ali neposrednija infrastruktura.
Ratovi na nebu: američki klimatski prsten oko Irana
U ožujku 2022. tijekom leta iznad Al Aina u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ispušten je materijal za eksperimentalno zasijavanje oblaka.
Od prosinca 1967. Weather Engineering Corporation of America, zajedno sa svojom kanadskom podružnicom, provodila je po nalogu vlade šaha mjere zasijavanja oblaka iznad triju slivnih područja u gorju Elburs. Analiza prve sezone (prosinac 1967. – travanj 1968.) pokazala je povećanje količine oborina između 111 % i 177 %, ovisno o metodi izračuna, uz statističku značajnost veću od 99 %.
Dvije su tvrtke kasnije podnijele tužbu protiv američke vlade u iznosu od 95 milijuna američkih dolara, tvrdeći da je Pentagon bez odobrenja koristio njihovu patentiranu metodu zasijavanja oblaka „Weathercord“ u Vijetnamu. Godine 1980. Američki sud za naknadu štete proglasio je patent nevažećim i presudio da bi tehnologija u vrijeme njezina izuma „stručnjaku iz tog područja bila očita“.
Od 2001. Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) surađuju na području zasijavanja oblaka s američkim National Center for Atmospheric Research (NCAR) i NASA-om. Godine 2023. Textron Aviation dobio je narudžbu za pet zrakoplova Beechcraft King Air za saudijski program zasijavanja oblaka, pri čemu su za opremanje zrakoplova bile zadužene tri američke tvrtke – AvMet, Weather Modification International i Fargo Jet Center.
Za Iran, koji već desetljećima pati od akutne nestašice vode, američka kontrola nad klimatskim tehnologijama njegovih susjeda pretvara nebo u bojno polje. Lokalni mediji više su puta izvještavali o regionalnim „ratovima oblaka“, a iranski dužnosnici već dugo sumnjaju da njihovi susjedi tijekom sušnih razdoblja iscrpljuju njihove vodne resurse.
Studija koju je podržala NASA, objavljena 2024. u časopisu „PLOS Water“, identificira Iran kao „zavjetrinsku stranu“ programa zasijavanja oblaka Ujedinjenih Arapskih Emirata. Autori Amin Dezfuli i Benjamin Zaitchik tvrde da je atmosferska vlaga prekogranični resurs te upozoravaju da utjecanje na vremenske prilike već pojačava regionalne napetosti, iako znanstvena zajednica odbacuje tvrdnje o „krađi kiše“.
Američko-izraelski plan za prodaju klime
Dok američke tvrtke šire svoje aktivnosti zasijavanja oblaka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, Izrael i Sjedinjene Države zajedno razvijaju tehnologiju koja klimatsko ratovanje podiže na razinu stratosferskog geoinženjeringa – a utjelovljuje je kontroverzni start-up „Stardust Solutions“.
Tvrtka osnovana 2023. godine pod vodstvom je osoba koje imaju izravne veze s izraelskim nuklearnim programom. Izvršni direktor Yanai Yedvab prethodno je bio zamjenik glavnog znanstvenika Izraelske komisije za atomsku energiju, dok je glavni tehnološki direktor Amiad Spector radio kao nuklearni fizičar u izraelskom Nuklearnom istraživačkom centru Negev.
Stardust je razvio vlastite čestice kalcijeva karbonata i silicijeva dioksida – tvari koje se nalaze u ljuskama jaja i vapnencu. Za razliku od sumporova dioksida, one ne dovode do razgradnje ozonskog omotača. Prema izračunima tvrtke, za hlađenje planeta za 1,5 Celzijevih stupnjeva bilo bi potrebno 10 milijuna tona tih čestica, pri čemu se troškovi projekta procjenjuju na oko 10 milijardi američkih dolara.
Do kraja 2025. Stardust je prikupio 75 milijuna američkih dolara ulaganja – najveći krug financiranja u povijesti solarnog geoinženjeringa. Prvu rundu od 15 milijuna američkih dolara predvodio je AWZ Ventures, u čijem se savjetodavnom odboru nalazi bivši direktor Mossada Tamir Pardo. Drugu rundu od 60 milijuna američkih dolara predvodio je Lowercarbon Capital, klimatski fond koji je suosnovao milijarder, investitor i bivši Googleov menadžer Chris Sacca.
Među ostalim ulagačima su holding kompanija obitelji Agnelli Exor, koja kontrolira Stellantis i Ferrari, te bivši Facebookov menadžer Matt Cohler. Sveukupno su projekt podržale desetine tvrtki iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i Nizozemske. Tvrtka planira provesti testiranja u stratosferi 2026. godine, dok je za 2030. predviđena velika demonstracija tehnologije.
Najopasniji aspekt Stardusta njegov je poslovni model: prodaja tehnologije budućem državnom naručitelju u svojstvu privatnog izvođača. Yedvab naglašava da bi čak i testiranja zahtijevala regulatorno odobrenje. Douglas MacMartin, profesor na Sveučilištu Cornell koji se bavi solarnim geoinženjeringom, međutim, izrazio je, prema časopisu „MIT Technology Review“, sumnju u to da su investitori spremni toliko dugo čekati.
MacMartin je izjavio da je tvrtka ignorirala sve preporuke i pokušava ostvariti profit na području na kojem je težnja za profitom neprimjerena – postupak koji bi u konačnici mogao naštetiti cijelom sektoru. Više od 600 znanstvenika pridružilo se pozivu za međunarodni sporazum o neprimjeni solarnog geoinženjeringa, no privatni kapital iz SAD-a i Izraela već je uložio desetke milijuna dolara u tehnologiju osmišljenu za prodaju bez međunarodnog nadzora.
