Naime, snaga se na talijanskom jeziku kaže forza, a nova se kaže nuova te bi ‘nova snaga’ na talijanskom jeziku bila ‘forza nuova’. Forte je, naime, pridjev, a ne imenica, a znači snažan, dok je riječ ‘nova’ na staro-talijanskom jeziku također pridjev, a ne imenica, i to pridjev koji bi trebao stajati uz imenicu ženskog roda koja ovdje nedostaje, tako da ovdje govorimo o imenu koje je skrojeno od dva pridjeva što nema baš nikakvog smisla i djeluje nesuvislo.

Sam naziv tvrtke svima koji znaju ponešto o talijanskom jeziku zvuči više nego smiješno, da ne kažem žalosno. Kao da se netko pijan probudio usred noći i podvalio im taj naziv. I neka je. Kada bismo tražili bolju sliku društva u kojem živimo ne bismo je našli. Ona je tu pred nama, razotkriva se sama od sebe. Istina uvijek izađe na vidjelo. Jer, tko još mari za jezikoslovlje i nazive? Svima je samo bitan interes i profit.

Pitamo se zašto sam naziv tvrtke nije hrvatski i zašto tu tvrtku jednostavno nisu nazvali Nova snaga ako im se taj naziv činio prikladnim, nego su srljajući grlom u jagode i željni nekakvog talijanskog iliti talijaniziranog naziva zašli u područje jezikoslovlja u kojem se očito ne snalaze baš najbolje, jer je ime te tvrtke u potpunosti promašeno u svakom smislu. Talijani mu se prvi smiju. 

Tako to biva kada se samo o novcima i grabeži sniva, jer svima su samo bitni novci i velike plaće, a ne naziv neke tvrtke koja im te iste plaće isplaćuje. To su neki, po voditeljima te tvrtke vjerojatno potpuno nebitni detalji kojima se bave samo ljudi koji su, eto, gubili svoje vrijeme na obrazovanje, dok su se drugi ljudi bavili lopovlukom.

Obrazovali smo se i radili na sebi kako bismo danas na sve strane gledali uspjehe korumpiranih ljudi, jer u korumpiranom društvu najkorumpiraniji ljudi su najuspješniji, a oni koji to ne znaju biti – neuspješni. Neki dan smo na vijestima čuli kako je Hrvatska najkorumpiranija zemlja u Europskoj uniji. Eto, bar smo u nečemu prvi. Blago nama.