Uglavnom, termin za razgovor s kandidatima bio je jako čudan, neki dan pred Uskrs, možda čak i petak. I dođem ja tamo, javilo se oko 30 kandidata, kad zamislite slučajnosti – ja sam se od svih prijavljenih kandidata jedini pojavio.

I ja sav sretan, odmah sam pomislio – evo, to je to, pos*alo me, kako se kaže, imam sad prigodu dobiti posao, jer se nitko drugi nije odazvao razgovoru za posao, odnosno pokazao stvarni interes za isti.

Bili su vidno iznenađeni i ti ljudi s kojima sam razgovarao time da se nitko drugi osim mene nije pojavio. Kad ono, vrlo brzo nakon toga, stiže mi pismo u kojem piše: „Žao nam je, za posao za koji ste se javili primljen je drugi kandidat.“

To je bio zadnji natječaj za posao na koji sam se ikada javio. Ne bez razloga, podrazumijeva se. Na svojoj sam koži osjetio kako je to kada se javiš na natječaj koji je unaprijed namješten za nekoga.

Takvi unaprijed namješteni natječaji u kojima je po mom sudu unaprijed određeno tko će dobiti posao, strašno demotiviraju obične ljude koji stvarno na pošteni način traže posao i koji su još donedavno naivno vjerovali da ga mogu dobiti putem takvih natječaja. Ne znam ima li još ljudi koji vjeruju da je to doista moguće?

Trebalo bi pored natječaja za prijem u državnu službu pisati – natječaj je namješten, ili jednostavno zaposliti podobne ljude bez natječaja, a natječaje raspisivati samo kada se stvarno traži netko za ponuđeno radno mjesto, a ne da se ljudi uzalud nadaju i gube svoje dragocjeno vrijeme u iščekivanju posla za koji se već zna kome će biti dodijeljen. Sramota.

U suprotnom, vladajući trajno gube povjerenje građana, poigravajući se sa svima nama na tako proziran način. I, eto, ljudi se skoro više niti ne javljaju na te natječaje, ne zato jer ne žele raditi traženi posao, nego zato jer jednostavno misle i duboko u sebi znaju kako je ionako sve unaprijed namješteno te ne žele gubiti svoje dragocjeno vrijeme na lažnu nadu koja im se prodaje.