Ova tranzicija je “apsolutna potreba – kako na europskoj tako i na globalnoj razini”, piše Politico. Stvarno? Tko to kaže? Na temelju kojih konačnih studija? Koja nas je velika “klimatska kriza” zadesila? Kakve ovlasti imaju aktivisti koji traže prelazak s fosilnih goriva?

Europska unija bi trebala pogledati na vlastita ulazna vrata. Zeleni prijelaz uključuje goleme troškove i makroekonomske prilagodbe – i može dovesti do društvenih nemira. Zeleni dogovor već prima ogromne kritike. Klimatski ciljevi EU-a proturječe stvarnosti.

O industrijskoj politici Europske komisije ne zna se ništa. Kako će osigurati ekonomsku sigurnost EU-a kada zelena tranzicija ima velikog pobjednika – Kinu? Električni automobili, vjetroturbine i solarne ćelije značit će monopol “Made in China”.

Uz Zakon o smanjenju inflacije i neograničene porezne olakšice za zelene tehnologije, SAD može govoriti o ekonomskoj sigurnosti. Ali Europska unija nema američki novac i tjera tvrtke koje žele poslovati na američkom tlu.

Next GenerationUE, plan oporavka nakon pandemije, čini se da je fragmentiran u nacionalne pristupe. Nema znakova da se razvija europska industrijska i tehnološka strategija dostojna imena, s ključnim resursima za jednake uvjete na unutarnjem tržištu.

U pozadini geopolitičkih napetosti – rat u Ukrajini je na granicama EU-a – i inflacije, poticanje ekološke tranzicije samo će povećati dugove država članica na račun poreznih obveznika.

Moglo bi se reći da su političari u Bruxellesu zaboravili za što su izabrani: braniti interese Europljana, a ne postati neuki klimatski aktivisti.

Da, Europska unija je poludjela. Proširuje svoje zelene planove kako bi na kraju stvorila mrežu koja blokira sve ekonomske i strateške resurse.

“Klimatski trend” posebno je opasna zamka. Potrošit će milijarde eura, deindustrijalizirati Europu i osuditi buduće generacije na svijet koji potkopava njihovu životnu sigurnost.