Oni koji najglasnije žele spasiti svijet od klimatskog licemjerja, najčešće sjede u avionima.
Nova analiza iz Austrije razotkriva neugodnu samoobmanu samoproglašene klimatske elite.
Oni koji najglasnije pozivaju na štednju i poreze na CO2 upravo su oni koji najčešće putuju svijetom. Neka obična rulja ostane kod kuće dok ispija koktele na Baliju.
Austrijska savezna agencija za okoliš ( kako izvještava ORF ) ispitala je putne navike stanovništva. Rezultat – objavljen u izvješću „ Ekološka svijest u Austriji “ – je jasan: Takozvana „niža srednja klasa“ – taj obrazovani, bogati dio stanovništva koji je najsnažnije posvećen „radikalnoj zaštiti klime“ – leti više od bilo koje druge društvene skupine.
Čak 94 posto ove skupine kaže da “donekle ili snažno” podržava zaštitu okoliša i klime. To su isti ljudi koji bi u anketama najvjerojatnije glasali za klimatske alarmističke stranke i koji se opetovano zalažu za strože mjere.
No, istovremeno se i na njih odnosi izreka “zagovaraj vodu i pij vino”. Gotovo 60 posto ovih klimatskih propovjednika ukrcalo se u avion barem jednom u samo godinu dana – najveći postotak od svih društvenih skupina.
Kako istraživači objašnjavaju ovaj očiti dvostruki standard? Eufemistički ga nazivaju “jazom između stava i ponašanja” – “jazom između uvjerenja i djelovanja”. Jednostavnim riječima: To je jednostavno licemjerje.
Ljudi navodno znaju što je jedino ispravno učiniti i lako to nameću široj javnosti putem zabrana i poreza. Ali kada je riječ o njihovim vlastitim životima, svi ti moralni principi su zaboravljeni.
Pravi razlog ovog licemjerja je banalan koliko i nepravedan: oni koji si to mogu priuštiti, lete.
Dobro plaćena, akademski srednja klasa jednostavno ima potreban novac kako bi izbjegla da im vlastiti klimatski fanatizam uništi životni standard i udobnost. Glavno je da obična rulja ne zauzme svoje mjesto do prozora u avionu.
Kad se prosječni radnik oslanja na svoj automobil kako bi došao na posao, ista ta skupina ga naziva “klimatskim grešnikom” i kažnjava sve većim cijenama CO2 i porezima na energiju.
Ali kad zelena srednja klasa odleti na odmor, trebali bismo razumjeti ovo licemjerje. Uostalom, ti ljudi si (još uvijek) mogu priuštiti takva putovanja na velike udaljenosti, dok se od prosječnog radnika očekuje da ostane kod kuće ili provede odmor na lokalnom jezeru.
