Kao i uvijek i iza dana planeta Zemlje stoji mračna pozadina i psihopat koji ga je osnovao.
Ponegdje su proslave Dana planeta Zemlje postale dobrodošla prilika za čišćenje šuma i parkova od smeća, što se naravno može samo prihvatiti, no drugdje se Dan planeta Zemlje, koji se već više od 50 godina tradicionalno obilježava 26. travnja, zlorabi za klimatsku propagandu.
Možda je Dan planeta Zemlje utemeljen upravo s tom svrhom, jer je ovaj događaj prvi put organiziran u SAD-u u vrijeme kada je formiran Rimski klub, čija je glavna tema bila – i još uvijek jest – nužnost depopulacije.
Početkom 1970-ih Rimski klub je objavio knjigu “Granice rasta”, gdje je istaknuo da je depopulacija bez ratova koji bi uništili cijeli svijet moguća samo kada se ljudi identificiraju kao glavni problem za planet.
Tada su izmislili bajku o utjecaju čovjeka na klimu – prvo upozoravajući na novo ledeno doba, kasnije na ozonsku rupu, a na kraju i na globalno zatopljenje. Krivac je u svim okolnostima bio čovjek, odnosno njegovi postupci.
Na samom početku promicanja te politike, 1970-ih godina, pojavili su se mnogi ekološki pokreti, bilo dobronamjerni, bilo skriveni. Većina je kasnije preuzeta za potrebe klimatske agende, pa više ne ispunjavaju svoju svrhu.
Uostalom, onaj tko zagovara manje CO2 nije zainteresiran za ekologiju, jer manje CO2 znači i manje biljaka (a time i manje životinja koje se njima hrane).
Spomenuti Dan planeta Zemlje također se često zloupotrebljava za ovu propagandu, no mnogi ljudi nemaju pojma tko je izvorno stajao iza ovog događaja: Ubojica koji je prije nekoliko godina umro u zatvoru, gdje je proveo većinu svog života…
Osnivač Dana planeta Zemlje Ira Einhorn umro je u zatvoru 2020. u dobi od 79 godina.
Einhorn je osuđen za ubojstvo nakon što je ubio svoju djevojku i kompostirao njezino tijelo. Ira Einhorn, utemeljitelj događaja, stajao je na pozornici 22. travnja 1970., kada je bio domaćin prvog događaja povodom Dana planeta Zemlje u Fairmount Parku u Philadelphiji.
Sedam godina kasnije policija je pretražila njegov ormar i u koferu pronašla “kompostirano” tijelo njegove bivše djevojke.
Ali karizmatični govornik koji je pomogao podići svijest o problemima zaštite okoliša i propovijedao protiv Vijetnamskog rata – i svakog nasilja – također je imao skrivenu mračnu stranu.
Kad se njegova djevojka s kojom je bio pet godina, Helen “Holly” Maddux, preselila u New York i prekinula s njim, Einhorn je zaprijetio da će njezine osobne stvari koje je ostavila kod njega baciti na ulicu ako mu se ne vrati.
Tako se 9. rujna 1977. Maddux vratila u stan koji je dijelila s Einhornom u Philadelphiji kako bi pokupila svoje stvari i nikad je više nisu vidjeli.
Kad je policija iz Philadelphije nekoliko tjedana kasnije ispitivala Einhorna o njezinom misterioznom nestanku, on je tvrdio da je otišla u susjednu zadrugu kupiti tofu i klice i da se nikada nije vratila.
No, ubrzo se pokazalo gdje je nestala njegova djevojka.
Student iz Drexela koji je živio u stanu ispod Einhorna prisjetio se “vriska od kojeg se ledi krv” i glasnog praska jedne noći u jesen 1977. U susjedstvu punom kuća bratstava i zabava, student u prizemlju nije razmišljao o tome.
Ali miris koji je uslijedio tijekom nekoliko tjedana bilo je nemoguće ignorirati, kao i trulu, tamnosmeđu tekućinu koja je curila kroz strop Einhornova stana.
Stanar i njegov cimer pokušali su ga bezuspješno počistiti, a zatim su pozvali stanodavca, koji je pozvao vodoinstalatere. Einhorn je tvrdoglavo odbijao pustiti radnike u zaključani ormar pokraj njegove spavaće sobe.
Privatni istražitelji sve su predali policiji, a 28. ožujka 1979. u 9 ujutro na Einhornova vrata pokucao je detektiv odjela za ubojstva Chitwood. Kad je ušao, krenuo je ravno prema zaključanom ormariću.
Otvorio ga je pajserom i odmah osjetio slab miris raspadanja, poput mrtve životinje. Tada je razbio bravu na prtljažniku broda. Novine unutra bile su s datumom u kolovozu i rujnu 1977. Ispod njih nalazila se polistirenska ambalaža.
Chitwood je prekapao po njemu dok nije došao do nečega što isprva nije mogao identificirati, a onda mu je postalo jasno. Ruka. Ljudska ruka. Pokupio je još nekoliko stvari, a dok je to činio, Holly Maddux se polako pojavila. Einhorn je stajao u blizini, ravnodušan.
Na Einhornovom saslušanju za jamčevinu, njegovi pristaše. jedan po jedan – stali su mu u obranu. Ministar, korporativni pravnik, dramaturg, ekonomist, šef telefonske kompanije. Nisu mogli zamisliti da Einhorn naudi bilo kojem živom biću.
Oslobađanje osumnjičenih za ubojstvo koji su čekali suđenje bilo je nečuveno, ali američki senator Arlen Specter ubrzo je postao Einhornov odvjetnik, a jamčevina je određena na nevjerojatno niskih 40.000 dolara – od čega je samo 4.000 dolara bilo potrebno za oslobađanje.
Platila ga je Barbara Bronfman, društvo iz Montreala koja se udala za obitelj destilerije Seagram i upoznala Einhorna kroz zajednički interes za paranormalno.
Gotovo nitko nije odstupio od njega, upravo suprotno; njegov krug prijatelja proširio se na Urija Gellera, izraelskog iluzionista savijanja žlica.
Unatoč svim naklonostima, često od istaknutih političara i aktivista, Einhorn je na kraju osuđen na doživotni zatvor i umro je u zatvoru prirodnom smrću nakon više od 40 godina…
