“Neto nula” je popis ciljeva koje vlade moraju ispuniti, kao što su postavili WEF i njegova druga neizabrana globalistička organizacija Ujedinjeni narodi.

UN-ova “Agenda 2030” ukazuje da zemlje moraju drastično smanjiti svoje “emisije ugljika” do 2030. godine.

Do 2050. svijet (osim Kine) mora u potpunosti eliminirati sve izvore “emisija ugljika” kako bi ispunio UN-ovu “Agendu 2050”.

UN i WEF inzistiraju na tome da se šira javnost odrekne svoje slobode, živi u bezgotovinskom društvu s obveznim digitalnim osobnim iskaznicama, prestane putovati, da svu imovinu preda vladi, jede “hranu” na bazi insekata umjesto mesa i da dođe kraj kapitalizmu , a sve kako bi tobože plemeniti globalisti mogli navodno “spasiti planet” od takozvane “klimatske krize” za “opće dobro”.

UN i njegovi korporativni medijski saveznici opetovano nam govore da su ekstremne vremenske prilike uzrokovane “klimatskim promjenama koje je uzrokovao čovjek” koje su očito počele u industrijskoj revoluciji.

Ali nakon što potrošite sav taj novac i stavite sav taj rad na nulu, vremenski ekstremi, kakvi god bili i što god ih uzrokovalo, nastavit će se.

Nakon upumpavanja desetaka bilijuna dolara novca poreznih obveznika u globalističke sheme, izgledi za Armagedon ostat će nesmanjeni.

Neće biti klimatskih utjecaja za života onih koji su uložili svoje živote i novac u neto nulu.

Neće biti nikakvog utjecaja na živote njihove djece, djece njihove djece ili mnogih generacija koje dolaze.

Neće biti obustave ekstremnih vremenskih nepogoda jer ekstremne vremenske nepogode jesu i uvijek su bile činjenica.

Koliko bi manje ekstremnih vremenskih događaja trebalo izbrojati da bi se neto nula smatrala uspjehom?

Od svih neto-nula predviđanja, to je čvrsto jamstvo.

Čak i ako nas je ljudska aktivnost dovela do ovog ruba katastrofe, to se ne može preokrenuti za nekoliko godina.

Unatoč tome, ovu agendu promiču gotovo svi svjetski lideri koji tvrde da teže net zero.

Međutim, stručnjaci sada upozoravaju na dramatičan učinak koji će provođenje ove agende imati na civilizaciju u cjelini.

Velik dio napretka koji je čovječanstvo postiglo u proteklih dvjesto godina mogao bi se poništiti u narednim desetljećima.

Kako bi postigli ciljeve “net-zero”, javnost će morati drastično smanjiti svoju kvalitetu života, dok jedna svjetska vlada nadzire plan.

“Ideja da se neto nula u sadašnjim rokovima može postići samo s planskom ekonomijom u kombinaciji s drastičnim smanjenjem životnog standarda – i nekim malo vjerojatnim tehnološkim čudima – je čista laž”, kaže profesor Kelly.

U članku za Telegraph, Kelly razotkriva “stvarnost net zero”.

“Možemo vidjeti da bi infrastrukturni dijelovi projekta net-zero koji su teoretski mogući koštali više od 35 trilijuna dolara i zahtijevali predanu i visoko kvalificiranu radnu snagu usporedivu s onom u građevinskoj industriji, kao i ogromne količine materijala”, Kelly piše.

“Neto nula također bi zahtijevala niz stvari koje su danas potpuno nemoguće: skalabilno skladištenje nefosilne energije, vrlo visokotemperaturne električne industrijske procese, ozbiljno električno zrakoplovstvo i brodarstvo.

A tu je i pitanje dekarbonizacije poljoprivrede. Ove stvari, ako se uopće mogu postići, umnožile bi troškove barem nekoliko puta, na više od 100 trilijuna dolara.

Dakle, stvarni trošak neto nule, ili vjerojatnije pokušaja i neuspjeha da se to postigne, bio bi usporediv s – ili čak i više od – ukupne projicirane potrošnje američke vlade do 2050. godine.

Taj iznos novca vjerojatno neće biti preusmjeren u druge svrhe pod uvjetima koji iole nalikuju normalnoj tržišnoj ekonomiji i životnom standardu”, objašnjava profesor.

“Ideja da se neto nula može postići u sadašnjim rokovima kroz upravljanu ekonomiju u kombinaciji s drastičnim padom životnog standarda – i nekim malo vjerojatnim tehnološkim čudima – je čista laž.

Šutnja nacionalnih akademija i stručnih znanstvenih i tehničkih tijela o ovim velikim tehničkim zbiljama je vrijedna prezira.

Ljudi moraju znati stvarnost neto nule.”