Zelena agenda počiva na cijelom nizu pogrešnih pretpostavki.
Europljani se sve više suočavaju s politikama opravdanim borbom protiv “klimatske krize”, od ograničavanja korištenja fosilnih goriva i poljoprivrede do ogromnih subvencija za obnovljive izvore energije. Kritičari upozoravaju da se iza dijela te agende kriju pretpostavke koje nisu ni približno toliko neupitne koliko se predstavljaju javnosti.
Jedna od osnovnih tvrdnji jest da se svijet suočava s neposrednom klimatskom katastrofom te da su stoga potrebne radikalne mjere. Strah od klimatskih promjena često se koristi za opravdanje politika koje bi teško prošle ozbiljnu analizu troškova i koristi. Klimatska politika tako postaje puno više od zaštite okoliša, jer izravno utječe na energetiku, industriju, poljoprivredu i životni standard građana.
Posebno pitanje je cijena zelene tranzicije. Plutajuće vjetroelektrane na moru izuzetno su skupe i ovise o velikim subvencijama. Isto vrijedi i za biogoriva, koja nisu jednostavno “čisto” i održivo rješenje, jer zahtijevaju ogromne površine zemlje i intenzivnu upotrebu pesticida, herbicida i gnojiva.
Kritika se odnosi i na stav prema hidroenergiji. Dok se u nekim europskim politikama brane i hidroelektrane promatraju prvenstveno kroz prizmu utjecaja na okoliš, one igraju važnu ulogu u kontroli poplava, navodnjavanju, plovidbi i proizvodnji električne energije. Problem, prema ovom argumentu, nije treba li svaku branu zaštititi ili ukloniti, već kako upravljati njezinim utjecajem.
Slično načelo vrijedi i za šume. Ideja da prirodu treba ostaviti potpuno netaknutom može imati suprotan učinak. Održivo gospodarenje šumama, prorjeđivanje, kontrolirani požari i druge mjere mogu smanjiti količinu lako zapaljive vegetacije i rizik od katastrofalnih požara.
Upitna je i politika vraćanja velikih predatora u područja gdje su nekada živjeli. Očuvanje divljih životinja je legitiman cilj, ali mora biti popraćeno odgovornim upravljanjem populacijama i njihovim staništima, posebno kada se životinje približavaju naseljenim područjima.
Još jedna često ponavljana tvrdnja jest da ljudi moraju živjeti u sve gušće naseljenim gradovima kako bi smanjili pritisak na planet. Autor smatra da je takav pristup nepotrebno restriktivan i ukazuje na ogromna područja nastanjivog zemljišta koja postoje izvan gradova.
Stalno tvrde da na Zemlji ima “previše ljudi”. Naprotiv, to ukazuje na dramatičan pad nataliteta u velikom dijelu svijeta i mogućnost da će globalna populacija početi opadati nakon što dostigne vrhunac. To je pitanje posebno važno za Europu, koja se već suočava sa starenjem stanovništva i niskom stopom nataliteta.
A tu je i pitanje ograničavanja potrošnje energije, vode i drugih resursa. Povijest pokazuje da tehnološke inovacije omogućuju zamjenu resursa koji postaju rijetki. Stoga, umjesto nametanja sve strožih ograničenja građanima i gospodarstvu, veći naglasak treba staviti na inovacije i razvoj tehnologija koje istovremeno mogu zaštititi okoliš i podići životni standard.
Glavna poruka je da klimatska politika ne bi trebala biti utemeljena na strahu i pretpostavci da je svaka radikalna mjera opravdana samom činjenicom da poziva na “klimatsku krizu”. Ako se takav pristup usvoji bez ozbiljne rasprave o troškovima, koristima i mogućim posljedicama, zaštita okoliša može se pretvoriti u politiku koja ugrožava energetsku sigurnost, ekonomsku konkurentnost i životni standard građana.
