Što sam starija, to sam slobodnija od potrebe da se svidim, pa i samoj sebi. I odavna sam si trebala priznati mizantropiju, doduše, nježnu i tužnu, čak i suosjećajnu, ali jaku. Ma koliko sam kršćanski čovjekoljubiva. Isus me odmalena privlačio, jer je za ljude otišao na križ, ali im je prije toga znao reći – zli rode i “ljudi spore pameti”.
Ne velim da je ta moja sporadična ravnodušnost prema ovome ovdje po posljedicama uvijek najidealnija; kad god me zaboli kiki dapače i druge i sebe zgražam eskapizmom, isprikama i kašnjenjima, neodgovornošću. Osobito bezobraznim neodgovaranjem na telefonske pozive (čitaj) autizmom, grešnim kilama i relativnom bezubošću.
Ne znam, valjda jer mi je previše, naglasak previše svejedno za optiku sve ove zadane mi okoline. Od kad znam za sebe kao ženicu rođenu u hrvatskoj pripizdinici; i sav život poslije sirotinjskog odrastanja – istrenirao me za ovu suznu ravan samo nekima dobro znan sramni kut razreda, ili pak za kaznu samotno sjedenje u zadnjoj klupi, jer me drugarica učiteljica eto kao (em čudno em neuko radničko dijete) nije voljela… itd.
Mnoge takve drugarice i kolegice, žene podcijenjene i a i precijenjene kroz cijeli moj život… Nikako normalno. Sa ženama. Za muške znamo… Ne znam, ovdje dođoh kroz oca i majku, a nemam urođenog osjećaja za zemaljsku državu, za društvene ugovore i sve ostalo za što se svijet vata. Za seksualce i neseksualce, ma zaboli me patka. (Ja sam nažalost gerontolofilka, a ko zastupa luđake poput nas. Samo Isus na križu, luđakofil).
Ali to neshvatljivo nasilje, nutarnje i vanjsko nasilje kojeg su žene podnosile tijekom cijele vjekovječne povijesti svijeta, sa seksom ili bez njega, a daleko više bez, jedan je od najvećih zločina čovječanstva.
A kojem su pridonosile božeimoprosti dobrano i same majke, bake, žene. Svjedoci su mi, ma kako mi bile mile, obje moje pokojne babe, koje su zagovarale prebijanje žena. Čovjek je čudo. I ništa ljudskog ne razumijem. Lako s Bogom dobrim i anđelima. Čak i demonima. Ali čovjek. Čovo. I govno i sladoled.
I ljudi, čemu svađe ovo tijelo začas ode, jednako po toj svojoj odlažljivosti milijardama drugih tijela koja se rastvaraju u prah; u mom će slučaju to moje tusto tijelo hraniti nesvjesna, amoralna sitna organska bića vjerojatno na nekakvom Markovom polju. Groblju s čijom parcelom zasad nemam ništa i ne bi ga našla ni da hoću s gps-om.
Fućka mi se za rodilišta i za groblja; jer, hej, ja sam ovdje samo u prolazu, kao i vi, iako se trebamo pretvarati da smo vječno tu i da nam je da ispravljamo krive drine, ali nekako, pogleć’ samo vijesti, ne ide. S ovakvim zlim, tupavim i ranjenim, dobrim ali pokvarljivim čovječanstvom, ne drugarice i kolege.
