Zima… Oduvijek sam je voljela. Opija me kada je najizražajnija u svoj svojoj bjelini. Inje, snijeg, led, bijele pahulje koje nam dolaze s neba darujući nam mekani snježni pokrivač…
Hladan vjetar zbog kojeg izvlačimo iz ladice naš omiljeni šal i vunenu kapu ispod koje spavaju neke lijepe uspomene na neke minule proživljene zimske radosti… klizanje, sanjkanje, skijanje, grudanje, snjegovići…
Čarobna moć zime i njezine prividne hladnoće želi nas spojiti jedne s drugima i ugrijati. Dozvolimo zimi da nas ugrije…
U duši, ona je toplija od svih godišnjih doba. Njezina toplina dolazi iznutra. Baš kao što je vruće ljeto najveći zov svježine i doba kada najviše čeznemo za svježinom, zima je najveći podsjetnik na toplinu koja nam svima puno znači. Ona nas svojom prividnom hladnoćom izaziva da pronađemo toplinu u sebi, u našim dušama i srcima te da tu toplinu podijelimo jedni s drugima.
Da. Zimi na poseban način čeznemo za toplinom, za toplim zagrljajem, za gutljajem toplog čaja u najdražem nam društvu, za lijepom riječju, za ljubavlju. Zima. Naizgled hladna, a toliko puna topline.
Bjelina snijega otklanja sve mrlje iz naših misli. Planinska kućica. Smijeh. Toplina doma. Kuhano vino i ugodan razgovor uz vatricu iz kamina. Blaženi mir. Predajmo se u potpunosti tom osjećaju ugode.
Dozvolimo zimi da nas zagrli svojom toplinom. Mirisi cimeta i vanilije posvuda su u zraku i onda kada nam se čini da nisu. Prepuštamo se zimskim radostima i dozvoljavamo mrazu da žari naše obraze, jer znamo – zima je najtoplija od svih godišnjih doba. Zimi najviše cijenimo toplinu. Zimi ćemo je najprije naći. I u sebi i u drugima.
