Dok sanjamo nekoga, taj netko negdje na ovome svijetu sanja nas. A, onda jednoga dana ljubav tiho dođe i blagoslovi naše živote. Tada svi mi poželimo sakriti se od svijeta u nekom kutku svemira i zauvijek ostati tamo. Daleko od svih. Tada kao da i svijet može nestati, jer mi tako bezbrižno nestajemo u njemu.

Tada i vrijeme nestaje, jer želimo da je svaki trenutak vječnost. Zagrljaji nikada nisu dovoljno dugi. Ni dani. Ni noći. Sve tako kratko traje, dok se kupamo u slapovima vječnosti. Psi tragači traže te, traže tvoju sreću. A ti se pitaš – svijete, imam li pravo na malo sunca? Na malo snova? Na neki svoj život? Na ljubav? Na trenutak vječnosti?

I, svakoga tko ti želi skinuti osmijeh s lica poželiš upitati: “Zar ti moj osmijeh toliko smeta?” Nikada mi to neće biti jasno – to da nekome može smetati nečija sreća. Nema li taj netko pametnijeg posla, poput neke svoje sreće?

Lijepo je sanjati, ali još je ljepše živjeti snove, zar ne? To najbolje radimo s nama srodnim dušama, kada zajedno s njima oživljavamo naše zajedničke snove. Kada osjetiš da snovi mogu postati stvarnost, od toga dana više ništa nije i ne može biti isto.

Ako kažeš – volim te, malo je. Ako kažeš nešto obično i već toliko puta rečeno poput – fališ mi, nije dovoljno, jer odjednom više ne postoji ni verbalni, ni figurativni opis svih onih osjećaja koji nas obuzimaju, a koje obično stavljamo pod isti nazivnik nazivajući ih – ljubavlju…

No, više je to od ljubavi. To je nešto neizrecivo što jedino naše duše razumiju. To je prepoznavanje na koje ne možemo utjecati. To su poljupci naših duša. Ne pitaju one nas za mišljenje dok se ljube kroz vjekove. Bile su tu i prije nas. Eto ih. Tu su i sada. Došle su na tren pokazati nam lice vječnosti. Prostrujile su kroz nas i promijenile zauvijek naš pogled na svijet i prolaznost vremena. I, da…. Ne brinimo se za njih.  Bit će one tu i poslije nas. One su oduvijek i zauvijek tu.