Umire stari zanos mog pera,

srce su rime opkolile psovke.

Pitam se tko će ikad čuti —

staromodne moje jadikovke.

K’o med im slatka gorčina vijeka,

prah besposlice u meni vole,

te neukusne gomile slova,

niti slute vječnost, niti bole.

Ja ih želim u svom samoljublju,

ako su korov međ’ mladom travom.

Eh, kad bi vjetar razumio jad,

dok sam u žalosnoj vrbi nad glavom.