- Kristijan Vujičić
- Facebook, Pixabay
Sjećanja nas, istina, vraćaju u prošlost, ali istodobno nas, na jedan poseban način, i tjeraju prema naprijed. Prizivajući sjećanje, mi postajemo svojevrsni arheolozi, kopamo i tražimo, razgrađujemo i čistimo slike od nakupljene „prašine“ naknadnih pameti i (pri)povijesti koje su se nataložile u davnome događaju, ali da bismo tu sliku ponovno oblikovali, moramo pomalo biti i „arhitekti“ ponavljanja što povezuju zaboravljene slojeve gradeći ih u ono što smo danas.
„Sjećanje je“, kaže Walter Benjamin u “Berlinskoj kronici”, „medij doživljenoga, kao što je zemlja medij, u kojem su pokopani stari gradovi“. Uistinu, s jedne strane, tko se želi približiti vlastitoj (zakopanoj) prošlosti mora se ponašati kao čovjek koji kopa; dok, s druge strane, taj isti čovjek mora stremiti k sadašnjosti, jer jedino tako ostaje slobodan i otkriva svoj put – nekoga novoga sebe. Ipak, mi u sjećanju ostajemo fragmentarni, izmješteni iz svoje biti i pomalo iskrivljeni, kao da se (o)gledamo u zrcalu koje nas izobličuje.
Uzmimo, primjerice, ovu fotografiju iz središta Zagreba, s pogledom iz Oktogona na Cvjetni trg – nepoznatog dječaka na biciklu, vozača taksija, naizgled smirenog šetača, udaljenu cvjećarku, zapričane prolaznike, znanstvenu knjižaru i nježno, ogoljelo, a opet uznosito drvo – i zaboravimo na trenutak kako su vrijeme i prolaznost nagrizli i izbrisali neka od bića i predmeta jednom davno ovjekovječena na ovoj slici…

Prošao sam ovuda – baš poput mnogih od vas – tisuću puta u različitim fazama svojega života: kao dijete s roditeljima i srednjoškolac s prijateljima nakon povratka iz škole; u svojstvu šetača i sanjara, prolaznika i tragača; zaljubljenoga mladića, studenta i buntovnika (bez razloga); sina, brata i oca. Koliko se samo mijena dogodilo u mojemu biću – ne mislim isključivo na one vanjske/fizičke, već na unutarnje promjene duha i duše – pitam se dok promatram crno-bijeli oslikani prizor, i tražim svoje počelo, svoj “arhe” ovoga mjesta.
Pritom i sam, priželjkujući ponavljanje, oživljavam svoje sjećanje… dodajem boje, mirise, zvukove, (sunčevu) toplinu i zamišljam kako rukom ocrtavam konture maloga bića duge crne kose koje će, u toj nepovratnoj prošlosti, prvi put proći ovim prolazom, zaigrano i tiho, i nakon toga dječački nehajno, nasmijan potrčati niz kamenjem popločan Trg cvijeća i prekinuti sijelo mudrih, podbuhlih golubova.
Sjećam se i ponavljam. Kopam i gradim… istodobno. I više mi uopće nije važno je li cjelina nedohvatljiva i nedokučiva, a slika nepotpuna i izrezbarena nejasnim, nepovezanim krhotinama. U meni rastvara se trenutak u kojem se stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost… Trenutak pravog osjećaja… Kairos!



