Kristijan Vujičić rođen je 1973. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao filozofiju i religiologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Objavljivao je prozu i recenzije u više časopisa za kulturu i dnevnih listova. Radi kao književni urednik. Već desetak godina uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom “Paralelni svjetovi” u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

Godine 2017. primio je prvu nagradu na 51. natječaju Večernjeg lista “Ranko Marinković” za kratku priču “Zid mora pasti”. Dvaput je dobio Nagradu Kiklop: 2006. za roman “Welcome to Croatia“ i 2014. za urednika godine. “Kad su padali zidovi” njegov je šesti roman.

Ovih je dana izašao novi roman Kristijana Vujičića “U ime oca i sina i kćeri” u izdanju izdavačke kuće Fraktura. Promocija knjige održana je 21. 11. ove godine, a razgovor prigodom predstavljanja knjige s autorom je vodila Monika Herceg, urednica njegova romana.

Čestitamo autoru Kristijanu Vujičiću na još jednom njegovu literarnom ostvarenju u kojem će čitatelji zasigurno uživati preispitujući istodobno i sebe i svoje odnose s njima bliskim ljudima i čineći ih zdravijima i boljima. Jer, nikada nije kasno za život kakav želimo živjeti.

O knjizi: Napunivši četrdesetu, profesor filozofije Antonin Lukovac shvaća da je njegov život bio niz pogrešnih koraka. Suočen s očevom teškom bolesti i gubitkom voljene žene Darinke, započinje dug put propitivanja vlastita života i odnosā. Antonin ne želi više tratiti vrijeme živeći onako kako je mislio da treba, nego onako kako zaista želi. Može li, prije smrti, ostvariti bliskost s voljenim ocem? Može li vratiti u život ženu koju je zbog vlastitih pogrešaka izgubio? U ime oca i sina i kćeri roman je koji nas na nevjerojatno intiman i emotivan način vodi kroz velike i male pogreške sasvim običnih života. Spajajući intimnu ispovijed, filozofiju i poetska promišljanja, ovaj roman podsjeća nas zašto je bitno voljeti, griješiti i na koncu – do posljednjeg trenutka ustrajati u nježnosti. U ime oca i sina i kćeri Kristijana Vujičića pokazuje nam kako nikada nije kasno da slušamo srce, slijedimo snove i da gubitak voljenih ponekad može biti i pokretačka snaga promjene.

“Gledao sam oca kako se bori sam sa sobom i sa stoljećima nakupljene prošlosti, koja se prenosi genetski, u kojoj se škrtost kamenjara u kojem je odrastao prelila u škrtost riječi, gdje je bilo odveć sirovo pohvaliti svoje muško čeljade i reći mu volim te. I sâm sam postao takav, pa mu nisam mogao ništa prigovoriti, ponašao sam se na sličan način prema Darinki, bio je to jednostran odnos bez toplih riječi s moje strane, i dok sam ja svojem ocu ostao u potpunosti vjeran i predan, moja je draga nakon deset godina ‘mučenja’ iz sasvim opravdanih razloga odustala od odnosa u kojem se jedan idiot poput mene ne može otvoriti i u sebi pronaći izvor svoje ljubavi. A volio sam je, iskreno i duboko, samo sam se bojao da ću je izgubiti, kao što se i sada bojim da ću izgubiti oca, koji se opet, opravdano boji da će izgubiti mene, Minu, Floru, Darinku, svoje knjige, kuću i, na kraju krajeva, ono najvažnije – svoj život. Iz toga straha, opravdanoga ili ne, dogodilo se moje zatomljivanje ljubavi i Darinkin odlazak.”