Raimundovo traganje za Amadeuom de Pradom u Noćnom vlaku za Lisabon ponukalo je, vjerojatno svakog tko ga je čitao, na istraživanje toga vremena i uzaludno pretraživanje svega što bi nas moglo dovesti do samog Amadeua.

Moćni pisci lako nas uspiju  navesti da povjerujemo u svaku im napisanu riječ.

Traganje za  misterioznim (fiktivnim) autorom koji je tridesetih godina pisao u Francuskoj pod imenom, T.C. Elimane i kojeg je zbog romana “Labirint nečovječnog”  francuska javnost proslavila kao “crnog Rimbauda”  još je jedan poticaj za istraživanje odnosa fikcije i zbilje.

U romanu Najskrovitiji spomen na ljude, pripovjedač, Diégane Latyr Faye, mladi senegalski pisac fasciniran je njegovom pričom. Istražuje Elimanea kroz vrijeme i zemlje, prikupljajući tekstove, zapise i priče obitelji i prijatelja. Ubrzo nakon što je “Labirint nečovječnog” objavljen, kritičari ga optužuju  za plagijat. Jer, otkud tako iznimna knjiga „crnog autora“? Nakon optužbi da je ukrao priču iz drugih djela, ova perspektivna autorska zvijezda nestaje sa scene.

Mohamed Mbougar Sarr svoju je knjigu posvetio piscu Yambou Ouologuemu, rođenom u Maliju 1940. godine, koji je u Francuskoj dobio nagradu Prix Renaudot za svoj debitantski roman “Le devoir de violence”. Nakon optužbi za plagijat, vraća se u Mali i potpuno povlači.

Oko ove osnove ispleten je genijalan, složen roman, za kakav bi svaki pisac poželio da ga jednom stvori  pa da nakon  tako sveobuhvatnog djela ne razmišlja o novoj katarzi.

Tridesettrogodišnji  Senegalac Mohamed Mbougar Sarr  jedan je od najmlađih koji je dobio najprestižniju francusku nagradu Prix Goncourt (2021). Za sebe govori da je afrički pisac. S pravom i ponosom, makar se protivi tome da afrikanstvo ili europejstvo na bilo koji način smiju određivati vrijednost nekog djela. Pisac je iz zemlje velikog pjesnika Léopolda Sédara Senghora.

U njegovom romanu, u tom traganju za Elimaneom,  lutamo između fikcije i zbilje, listamo stranice povijesti  i istražujemo odnose francuskog i frankofonog, „crne“ i „bijele“ književnosti, „crnog“ i „bijelog“ talenta, otvaraju nam se stranice djela raznih književnosti.  Zanimljiva je i Sarrova  fascinacija Gombrowiczem, poljskim piscem 20. stoljeća, koji kao klasik nije pretjerano eksponiran, ali se s njim sprijateljujemo  kroz priču, a nakon toga krećemo ga tražiti na policama biblioteka.

Kompleksan je to, zahtjevan, intrigantan i u svakom pogledu velik roman, slojevit, impresivne strukture, prepun  briljantnih misli i ideja, jakih ženskih likova, stilom teško usporediv. 

Figure i metafore povučene s kontinenta boje pijeska, spoznaje kakve se baštine  iz tradicije starih naroda, legende kakve ne poznajemo, a  koje savršeno dopunjavaju suvremene i manje suvremene događaje, isprepletene u različitim vremenskim razdobljima, dokazuju kako je ovo djelo prava riznica.

Ovaj mladi senegalski nadahnuti autor u trideset godina života stvorio je djelo  na kakvom može pozavidjeti  mnogi,  čak vrlo nadaren pisac.  Jer tko napiše ovakav roman, a da više ne primi olovku do kraja života, ostavio je dubok trag.

U vremenu nečitanja i podneblju u kojem se sa čuđenjem podignu obrve na samo pitanje Što čitaš?,  i kad se potencijalnim čitačima podmeće kojekakva trivijala, tek da umire savjest govoreći  da čitaju, divno je znati da postoji i ovaj  Goncourt koji nas vodi kroz meke i grube sfere života, kopa po savjesti ljudi i čitavih društava, ostavljajući nas sa stotinama pitanja o dubokim osobnim i društvenim problemima.

Ova knjiga-labirint o piscu i stvaralaštvu, o snazi i slabosti karaktera, o književnosti, prijateljstvu, nasilju, boli, ljubavi, kolonijalizmu i kompleksima koje stvara, knjiga je koju treba imati u vlastitoj polici, jer je jedna od onih koja nikad nije dovoljno iščitana.

Ili je možda najbolje završiti citatom iz romana (u prijevodu Ursule Burger): „Dat ću ti savjet: ne pokušavaj reći o čemu govori neka velika knjiga. Ili, ako to činiš, evo jedinog mogućeg odgovora: ni o čemu. Velika knjiga nikada ne govori ni o čemu, a opet, u njoj je sve. Nikada više nemoj upasti u zamku i nastojati reći o čemu govori neka knjiga za koju osjećaš da je značajna. To je zamka koju ti postavlja mišljenje drugih. Ljudi žele da knjiga nužno o nečemu govori. A istina je, Diégane, da samo osrednja ili loša ili banalna knjiga o nečemu govori. Velika knjiga nema temu i ne govori ni o čemu, ona samo nastoji nešto kazati ili otkriti, ali to samo je već sve i to nešto je već sve.“